Procjenjuje se da je 30% beba rođenih u srednjovjekovnoj Europi umrlo prije prvog rođendana, a da dodatnih 20% nije preživjelo do odrasle dobi. Pojedine porodice bile su posebno pogođene ovim: sedmero od 16 djece kralja Edwarda I umrlo je prije 7. rođendana, dok je majka Sv. Katarine Sijenske rodila najmanje 23 djece od kojih je samo osmero doživjelo odraslu dob. Tako visoka stopa smrtnosti uglavnom se objašnjava ekstremnom osjetljivošću najmlađih na neuhranjenost, dječije bolesti poput ospica i dijareje, te epidemijske bolesti. Srednjovjekovni kroničari često su tvrdili kako je većina onih koji su umrli od kuge bila djeca, a arheološki dokazi daju dodatni dokaz o njihovoj ranjivosti. Iskopavanje jednog groblja u Sijeni ukazuje na to da su u vrijeme izbijanje kuge 1383. godine, 88% žrtava kuge bila djeca.

Suočeni sa tako uznemirujućim dokazima neki historičari, na prvom mjestu Philippe Ariès u svojoj pionirskoj studiji “Stoljeće djetinstva” (1962.), tvrdili su kako su srednjovjekovne bebe uglavnom bile zanemarivane i da društvo nije bilo spremno posvetiti vrijeme, resurse i prije svega emocije u tako krhka bića koja su imala iznimno visoke šanse za rano umiranje. Međutim, postoji mnoštvo dokaza koji ukazuju na to da su predmoderni ljudi voljeli i brinuli o svojoj djeci i tugovali kada bi umirala. Iako je samo nekolicina zabilježila njihova osjećanja tako elokventno kao Petrarca, mnogi srednjovjekovni roditelji zasigurno bi se prepoznali u ovoj priči o smrti njegovog novorođenog unuka:

Duboko me je potreslo kada sam vidio da je slatko obećanje njegovog života nestalo na samom njegovom početku… Moja ljubav prema tom djetetu ispunila mi je dušu toliko da ne mogu ni zamisliti da sam išta drugo toliko volio na ovome svijetu.

Ne bi nas onda trebalo iznenaditi saznanje da su srednjovjekovni ljudi bili iznimno zainteresirani za brigu o bebama, posebno zato što je tadašnja medicinska teorija tvrdila da su bebe izuzetno nježne i da im je potrebna posebna briga. Prema srednjovjekovnom razumijevanju tijela, zdravlje je bilo zasnovano na ravnoteži četiri tjelesna soka ili humora (krvi, sluzi, crnoj žuči i žutoj žuči), a bolest je bila posljedica neravnoteže među sokovima. Veoma mala djece po prirodi su topla i vlažna, tako da su se ove kvalitete morale održavati, a ne pojačavati. To je značilo da se okruženjem djeteta mora pažljivo upravljati, s obzirom na to da se vjerovalo da na zdravlje pojedinca veliki utjecaj imaju eksterni faktori koji su bili poznati kao neprirodni (zrak i okolina, ishrana, san, pokreti, izlučine, i emocije), od kojih su svi imali potencijal da promijene sokove pojedinca i uzrokuju oboljenje. Iz tog razloga, bilo je veoma važno da se beba zaštiti od propuha, da bude umirena i da dovoljno spava. Iznad svega, morala im se davati prikladna ishrana, što je značilo da su srednjovjekovni tekstovi o bebama (kao njihovim subjektima) bili preokupirani hranom – a posebno dojenjem.

Uistinu, ako moderne majke često osjećaju pritisak od strane skupine koja se zalaže za važnost dojenja, makar danas ne moraju da ispunjavaju nemoguće visoke standarde koje je postavila idealna srednjovjekovna majka – Djevica Marija, koju su često na slikama prikazivali kako doji malog Isusa. Svete žene, poput Ide, bulonjske grofice iz 12. stoljeća, koja je insistirala da sama doji sva tri svoja sina, bile su hvaljene zbog oponašanja Marijine majčinske posvećenosti. Ida je tako bila posvećena ovoj praksi da je natjerala bebu da povrati kada se vratila sa mise i zatekla drugu ženu kako umjesto nje doji njenog sina koji je vrištao. Bez obzira na to, šteta je već bila načinjena, tako da je ovaj brat uvijek bio manje uspješan od ostale braće.

Idina briga i značenje ove priče utemeljeni su na mnogim medicinskim argumentima u korist majčinskog dojenja. Prema Aldobrandinu iz Sijene, liječniku iz 13. stoljeća, majčino mlijeko uvijek je bila najbolja opcija, “zato što se oni njime hrane u majčinoj utrobi, a kada iz nje izađu, mlijeko se prirodno vraća u dojke.” (Iznimka je bilo mlijeko koje je proizvedeno odmah nakon poroda – dok moderna medicina daje ogromnu važnost dobrobitima kolostruma, srednjovjekovni liječnici bojali su se da uznemirenost zbog poroda kvari to mlijeko). Mlijeko koje se davalo bebama imalo je glavni utjecaj na njihovo zdravlje: srednjovjekovni ljudi doslovno su shvatili ideju da dojenčad jedu isto što i njihove majke, tako da bi njezina loša ishrana mogla dovesti do neravnoteže bebinih tjelesnih sokova. Posljedično, loše mlijeko moglo bi dovesti do brojnih neprijatnih oboljenja, od akutnih oboljenja kao što su “bljuvanje” i “prskanje” do teških bolesti kao što su guba i epilepsija.

Dojenje je isto tako oblikovalo karakter djeteta, ne samo zato što je provodilo mnogo vremena sa majkom, razvijajući blisku emocionalnu vezu sa njom. (Prema venecijanskom humanisti Francescu Barbaru iz 15. stoljeća, jedna od ključnih razlika između žena i ženki životinja je ta što ove prve imaju bradavice na prsima, a ne na stomacima, što im dozvoljava da istovremeno maze i doje svoju djecu). Vjerovalo se da se ženine dobre i loše osobine prenose preko mlijeka, tako da su mudre i pobožne žene poput Ide proizvodile mudre i pobožne sinove – a djeca pijanice ili budale slijedila su majčin pogrešni put.

Tada, baš kao i sada, majke su dobivale mnogo savjeta o tehnikama, ishrani i životnom stilu koji bi trebale voditi. Većina medicinskih pisaca slagala se u tome da su žene previše i prečesto hranile svoju djecu. Predlagali su raspored sa dobro raspoređenim hranjenjima (ukoliko je moguće 2 ili 3 puta dnevno), ali su tvrdili da su mnoge žene u stvarnosti hranile po potrebi. Među hranom koja se trebala izbjegavati bili su luk, patka, slatkovodne ribe, voće i jaka vina, za koja se vjerovalo da pregrijavaju tijelo, zagađuju krv i tako kvare mlijeko. Dojiljama se preporučivalo da ne stupaju u seksualne odnose, što bi smanjilo kako kvalitetu, tako i količinu mlijeka, a najvažnije od svega morale su izbjeći začeće, s obzirom na to da “trudnica koja doji uništava i ubija djecu”.

Svećenici i medicinski pisci žestoko su kritizirali one žene koje nisu dojile svoju djecu. Engleski teolog iz 13. stoljeća Thomas od Chobhama insistirao je na tome da je odbijanje žene da doji svoje dijete ravno ubistvu, dok je odbijanje da koristi svoja prsa kako je to Bog odredio oblik bogohuljenja. Italijanski liječnik iz 15. stoljeća Michele Savonarola bio je jednako neprijateljski raspoložen prema tim ženama, pitajući ih: “Kako možete da ne dojite svoje dijete, uzimajući u obzir kvalitet brige o njemu, njegovo zdravlje i blagostanje, pa čak i sopstveno zdravlje i životni vijek?”. Mnogi muški pobornici dojenja optuživali su majke koje nisu dojile da daju prioritet vlastitom izgledu i svojim ljubavnicima nauštrb blagostanja svog potomstva. Jaume Roig, valensijski liječnik iz 15. stoljeća, za smrt sina je okrivio ženinu taštinu za sopstvenim izgledom, što je značilo da su dijete poslali nesposobnim dojiljama.

Bez obzira na to, mnoge majke ili nisu mogle ili nisu željele dojiti svoju djecu. Nama je danas očita alternativa hranjenje iz bočice, ali u doba u kojem su sanitarne prostorije bile ograničene, a mliječne formule nisu postojale, to nije bilo idealno rješenje. Iako su ponekad koristili životinjske rogove za hranjenje, oni se ipak nisu smatrali dobrim izborom. U zapisima iz 14. stoljeća, trgovac žitom, Paolo da Certaldo, upozorio je da “se djeca koje se hrane životinjskim mlijekom ne razvijaju kao djeca koje se hrane ljudskim mlijekom; ta djeca se uvijek čine pomalo glupavim i praznoglavim i nisu sposobna da stvari u potpunosti razumiju.”

Stoga, mnogu djecu su hranile dojilje. Ženama iz visokog društva, dojilja je mogla biti statusni simbol. One su dinastijski nastrojenim majkama omogućile da se fokusiraju na rađanje još djece. (Srednjovjekovni ljudi bili su svjesni kontracepcijskih efekata dojenja). Dok su bogate žene često prepuštale taj zadatak, siromašni su to ponekad činili zato što nisu imali izbora.Godine 1442., firentinski otac Niccolò Ammanatini, poreznicima je svoje siromaštvo ovako pojasnio: “(Moja) supruga nema mlijeka, tako da moramo unajmiti dojilju.” U Montaillou u Francuskoj u 14. stoljeću, siromašne djevojke ponekada su bile primorane da predaju djecu kako bi mogle raditi, iako su neke to nevoljko činile. Kada su Brunu Pourcel ohrabrivali da ostavi svog šestomjesečnog sina Raymonda “kod žene iz Razèsa koja je imala mnogo mlijeka”, u početku se opirala, bojeći se da bi njeno mlijeko moglo biti “loše za njenog sina”.

Dakle, šta su roditelji gledali kada su zapošljavali dojilju? Idealna kandidatkinja imala je oko 30 godina, bila je dobrog zdravlja i čvrstog moralnog karaktera i jako je ličila na majku dojenčeta. Grudi su joj trebali biti čvrste i srednje veličine (iznimno velike grudi mogle bi zgnječiti glavu djeteta, čineći mu nos prćastim), a mlijeko joj je trebalo biti bijelo, slatko, ne previše gusto, a ni vodenasto. Idealno bi bilo da se porodila prije otprilike dva mjeseca, iako ne bi smjela dojiti svoje dijete pored novog djeteta koje je zadužila.

U praksi je bilo jako teško naći jedan takav primjer. U Pratu, u 15. stoljeću, Margherita Datini često je imala zadatak da pronađe dojilje za potomke bogatih firentinskih prijatelja njenog muža trgovca. Taj posao je često bio težak. Jedna potencijalna dojilja imala je mnogo mlijeka, ali bila je lakomislena; drugu su opisivali kao zlu i imala je samo jedno oko. Datini je bila sumnjičava prema svim dojiljama koje su imale jednogodišnju djecu. Napisala je: “Kada imaju malu djecu, nikada ne vjerujem da malo (mlijeka) ne daju i njima.” Njen uspjeh prečesto se oslanjao na tragedijama drugih žena, kao kada je rekla svom mužu: “Pronašla sam jednu čije mlijeko je staro dva mjeseca; dala je zakletvu da će ako njena beba, koja je na samrti, umre noćas, doći odmah nakon sahrane.”

Neke dadilje selile su se kod porodicačiju su djecu dojile: na primjer, u augustu 1328. godine, Beatrix Rossel zaposlila se kod Berengariusa Sesmatesa, kožara iz Perpignana, “da živi s njim i svojim mlijekom hrani njegovu djecu Petrusa i Johannu u periodu od jedne godine počinjući odmah.” S druge strane, roditelji iz Firence često su slali djecu kod dadilja jer se vjerovalo da je gradski zrak nezdrav za nježna dječija tijela, tako da je posebno bilo važno da se žena izabere pažljivo. Mudri roditelj često je išao u posjetu, te bi premještao dijete ukoliko je briga prema njemu bila neadekvatna. Tako je mali Francesco Guidini u novembru 1380. godine poslat Monni Andrei s kojom je ostao godinu dana. Kada je zatrudnila, prebačen je kod druge dojilje. Kada je godinu kasnije Monna Mina obznanila da je trudna, njegovi roditelji odlučili su da je dovoljno star da se odvikne od dojenja i tako su ga ostavili kod kuće.

Iskustvo malog Francesca ukazuje na to da su srednjovjekovne bebe vrlo često dojile duže od beba u modernom dobu. Skeletni ostaci iz Engleske i Škotske ukazuju na to da je dojenje obično prestajalo oko djetetovog drugog rođendana, a neke žene su nastavljale dojiti i duže od toga. U 15. stoljeću, María Garcés svjedočila je da je pronašla bebu staru petnaest dana na stepenicama Katedrale u Zaragozi. Kako je njen sin umro, bebu je hranila “mlijekom iz svojih grudi” naredne tri godine – vjerovatno nadahnuta narodnim vjerovanjem da je Marija Isusa dojila tri godine.

Veći dio tog vremena, majčino mlijeko davano je zajedno sa drugom hranom i pićem, a uvođenje tvrde hrane često se dešavalo istovremeno sa izbijanjem prvog zuba. Prikladne hrane za odvikavanje od dojenja uključivale su hljeb (koji bi majka prethodno sažvakala ili ga natapala u slatkoj vodi), temeljito skuhana riža, te kašica od piletine. Pomalo uznemirujuće, čini se da su malim bebama ponekad davali vino – u dovoljnim količinama, tolikim da je Bartholomäus Scherrenmüller, njemački ljekar iz 15. stoljeća, raspravljao o tome šta bi dojilja trebala uraditi “ukoliko ne može dijete odvići od vina”. (Odgovor je bio da im da bijelog vina, ali dobro razvodnjenog). Nisu svi mislili da je to dobra ideja. Neka autoriteti tvrdili su da se djeci ispod četiri godine nikada ne bi trebalo davati vino jer im to izaziva bol i groznice. Teško je reći koliko često se srednjovjekovnoj djeci davao alkohol, ali slučaj Aghate koje živjela u trinaestovjekovnom Salisburyu, pokazuje da to nije bilo nezamislivo. Kada je njeno mlijeko presušilo, svom sinu je čitavu sedmicu počela davati pivo. Nakon toga je otišla da se pomoli na grobu svetog Osmunda, nakon čega se njeno mlijeko čudesno vratilo.

Kada se beba nahrani, obično želi da spava, a za srednjovjekovne bebe to je često značilo stavljanje u kolijevku. Spavanje zajedno sa djecom bilo je kuđeno zbog percipiranog rizika od gušenja djeteta. Na to se upozoravalo na propovjedima, a žene su o tome pitane u ispovjedaonicama. Mnoge srednjovjekovne čudotvorne priče tiču se žena poput Cecche, koja je dijelila krevet sa kćerkom Clarucijom i sinom Vannucijem. Jedne noći, zaspala je dok je dojila i mazila svoju djecu. Kada se probudila, Clarucija je bila u nesvijesti. Pribojavajući se da je ugušila kćerku, molila se lokalnom svecu, tolentinskom Nikoli, da “spasi njenu Claruciju od smrti i da sebe oslobodi od sramote”, a on je navodno sproveo čudotvorno izlječenje za unesrećenu porodicu.

Kolijevke ne samo da su sprečavale takve nesreće, nego su isto tako poboljšale zdravlje djece. Nježno ljuljanje pospješivalo je probavu i poticalo na san. Ponekad su to opisivali kao oblik vježbe, što je imalo smisla u kontekstu tadašnje medicinske teorije, koja je na vježbanje gledala kao na način pokretanja sokova u tijelu. Međutim, prejako ljuljanje bilo je opasno: katalonski mistik iz 14. stoljeća, Ramon Llull, upozorio je da je to “suprotno mozgu koji se remeti ljuljanjem i ne razvija sposobnosti koje bi inače razvio.”

Mozak nije bio jedini dio tijela s kojim se trebalo pažljivo postupati. Srednjovjekovni pisci često su naglašavali mekoću tijela novorođenčeta, poredeći ga sa voskom. Stoga, tijelo djeteta moglo se lako oblikovati u privlačne oblike (Gerald od Walesa, polihistor iz 12. stoljeća, kritizirao je Irce jer “nisu koristili toplu vodu da podižu nos, niti su pritiskali lice ili produžavali noge”), ali se isto tako moglo izobličiti nečim naizgled bezazlenim poput dekice ili čak sopstvenim pokretima. To je bio jedan od razloga (pored čistoće) zašto su ljekari predlagali da se bebe kupaju u toploj vodi gotovo odmah nakon rođenja, a onda u čestim vremenskim intervalima (otprilike dva do tri puta dnevno prvih mjesec dana, a nakon toga otprilike jednom sedmično). Isto tako objašnjava entuzijazam ljudi u srednjem vijeku za povijanje beba, koje je bilo u širokoj upotrebi kako bi djeca bila mirna tokom ranih mjeseci u kojima tijelo još uvijek nije očvrsnulo.

Naravno, kolijevke nisu uvijek bile sigurno mjesto. Prema izvještajima engleskih mrtvozornika, dojenčad u kolijevkama bila su u izuzetnoj opasnosti zbog kućnih požara, posebno ako nisu bila pod nadzorom. William Senenok i njegova supruga ostavili su svoju bebu, Lucy, na brigu starijoj sestri Agnes kada su otišli u crkvu na Božić 1345. godine. Trogodišnjakinja je otišla napolje da se igra, dok je beba izgorjela u požaru. Ipak, trebali bismo biti svjesni da tako nemarni roditelji nisu bili norma i da srednjovjekovne bebe nisu uvijek bile rutinski ignorirane. I pravne i duhovne vlasti osuđivale su one koji se nisu dobro brinuli o svojoj djeci, a protiv njih je bilo i javno mnijenje. U Pomeraniji, početkom 15. stoljeća, Elizabeth je pronašla svoju sedmomjesečnu kćer Margaret mrtvu u kolijevci po povratku iz noćnog izlaska. Ona i njezin suprug bili su izbezumljeni, s obzirom na to da im je ovo bilo drugo dijete; njihov mali sin umro je nakon što je upao u vrelu vodu. Par se sada bojao da će ljudi reći: “Pogledajte! Bili su na zabavi i opet su zanemarili svoje dijete.” Na sreću svih, dijete je čudesno oživjelo zahvaljujući intervenciji svete Dorothy von Montau.

Čak i roditelji koji su ostajali kod kuće sa djecom mogli su biti kritizirani zbog toga što im nisu posvećivali dovoljno pažnje, jer je rasprava o tome da li bebe treba pustiti da plaču veoma stara. Nekolicina medicinskih stručnjaka predlagala je da bi ih trebalo pustiti da plaču kratko prije hranjenja; to je bilo dobro za njih zato što se na taj način ispuštaju štetni višci koji bi mogli otežati probavu. Drugi su se ipak bojali da je plakanje samo gubljenje daha i općenito su se slagali da je za bebu važno da održava emocionalni balans, a njegovateljima se savjetovalo da ne plaše bebe koje su im date na brigu.

Štaviše, postoji mnoštvo dokaza da su srednjovjekovni roditelji davali sve od sebe da njeguju bebe i provode vrijeme s njima. Kada su srednjovjekovne žene opisivale prošle događaje, često su spominjale novorođenčad koju su držale u to vrijeme, kao kada je Guillemette Clergue rekla inkviziciji da je “stajala na trgu u Montaillou dok joj je mala kćerka bila u naručju”. Savonarola je ženama govorio da se igraju sa bebama. Njegovi prijedlozi su bezvremenski: vrtite interesantan predmet, tako da ga prate očima; pomjerajte im ruke i golicajte ih; ili ih podignite na noge i nježno ih cupkajte. Idealno bi bilo da djetetovo okruženje bude poticajno sa interesantnim slikama i šarenim tkaninama. Iako je sačuvano vrlo malo srednjovjekovnih igračaka, znamo da su zvečke ponekad bile vezane za kolijevke.

Baš poput nas, i srednjovjekovni roditelji bili su zaokupirani učenjem njihovih mališana da govore, iako se neke od njihovih metoda danas čine pomalo neobičnim. Među popularnim tehnikama za poticanje razvoja govora bilo je trljanje usta, posebno desni, puterom i medom. Vjerovalo se da to potiče rast zuba, čiji rast bi olakšao govor. Pored toga, djeci se trebalo pjevati i pričati im, ponavljajući proste riječi poput “mama” i “tata” koje ne zahtijevaju pretjerane pokrete jezika. U svojoj enciklopediji iz 13. stoljeća, Bartolomej Engleski opisuje kako dadilje šapuću i tepaju djeci kako bi im pomogle da propričaju, iako nisu svi odobravali ovu praksu: Sir Thomas Elyot, pedagog iz ranog tudorskog perioda, opisao je tepanje kao naviku “lakomislenih žena”. Očevi su isto tako imali svoju ulogu – u prisustvu djece pričali su ispravno. Bio je značajan sadržaj kao i tačnost njihovih razgovora. Firentinski humanista Matteo Palmieri kudio je roditelje koji su se smijali kada bi mala djeca izgovarala bezobrazne ili bogohulne riječi, kao i one koji su djecu učili da prave ružne gestikulacije prema svojim majkama.

Još jedna od ključnih vješina bila je naučiti hodati. Savonarolin opis ovog procesa bit će poznat svima onima koji su ikad provodili vrijeme sa malom djecom. Prije svega, trebali bi poticati djecu da hodaju uz namještaj, a onda bi ih trebalo nagovoriti da krenu prema vama: zovnite ih imenom, ili im ponudite neki privlačan predmet. Naglašava da bi neko uvijek trebao biti spreman da ih uhvati u slučaju da padnu. Upozorava da ih ne bi trebalo držati za ruke (jer bi ih mogla zaboljeti ramena), pa čak predlaže korištenje malih kolica kako bi im se pomoglo. Srednjovjekovni rukopisi uključuju brojne crteže hodalica koje se ne razlikuju mnogo od onih koje se i danas upotrebljavaju za učenje beba da hodaju. Postojanje takvih predmeta, koji su se koristili za podučavanje djece vještinama koje su neophodne za odrasli život, ne samo da naglašava sličnosti između srednjovjekovnog i modernog iskustva odrastanja, već isto tako služi kao snažan dokaz da su i u doba izuzetno velike stope smrtnosti novorođenčadi, srednjovjekovni roditelji dobro brinuli o svojoj djeci, baš kao što to i mi danas činimo.

Izvor: AEON.co

S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba