Prije nekoliko desetljeća bodybuilder Charles Atlas izradio je slavnu reklamu u obliku kratka stripa pod nazivom Uvreda koja je od Maca napravila muškarca. Ta je reklama izišla gotovo u svim stripovima, koje uglavnom čitaju dječaci. Mac, protagonist, sjedi na ručniku na plaži sa zgodnom djevojkom. U sljedećoj sličici pored njih prođe nasilnik i njega i djevojku zaspe pijeskom. Mac se pobuni, no ovaj, koji je puno snažniji muškarac, zgrabi ga za ruku i kaže mu: „Slušaj dobro. Razbio bih ti glavu… Problem je samo što si premršav pa bi se mogao rasuti u prah.“ Nasilnik odlazi, a Mac kaže djevojci: „Kakav nasilnik! Jednoga ću mu dana vratiti za ovo.” Ona se ustoboči pa kaže: ,,Oh, nemoj da te to uzrujava, dječače.” Mac ode kući, malo promatra svoju bijednu tjelesnu građu pa ode i kupi Atlasov program. Uskoro ima novo tijelo. Sljedeći put kada dođe na plažu udari onoga nasilnika šakom u nos, a djevojka, sada zadovoljna, privija se uz njega i kaže: „Oh, Mac! Ipak si pravi muškarac.”

Ta je reklama s razlogom tako popularna. U sedam jasnih crteža sažima ljudsku psihologiju seksualnosti. Preslab mladić posramljen je i bojažljiv, kao što bi i trebao biti. Od kakve je koristi? Ismijavaju ga drugi muškarci i, što je još gore, privlačne žene. Umjesto da očajava nad sobom i skriva se u podrumu gdje u donjemu rublju igra igrice i žvače čips, on si predočava ono što je Alfred Adler, Freudov najbliži suradnik, nazvao „kompenzatornom maštarijom”. Cilj takve maštarije nije toliko da nam ispuni želju, koliko da uvidimo koji je pravi put naprijed. Mac ozbiljno uviđa da je građen kao strašilo i donosi odluku da mora osnažiti svoje tijelo, i što je još važnije, provodi svoj plan u djelo. Poistovjećuje se s onim dijelom svojega bića koji može nadići trenutno stanje i postaje junak vlastite pustolovine. Vraća se na plažu i udara nasilnika u nos. Mac pobjeđuje. Pobjeđuje i njegova potencijalna djevojka. Baš kao i svi ostali.

Za žene je dakako bolje da muškarci ne žive u bezbrižnoj međusobnoj ovisnosti. Jedan od razloga zašto se toliko mnogo žena iz radničke klase danas ne udaje, kao što smo već rekli, jest taj što se ne žele brinuti za muškarca, boriti se za posao i skrbiti se za djecu. To je posve razumljivo. Žena bi se trebala brinuti za svoju djecu — iako to nije sve što bi trebala raditi. Muškarac bi se trebao brinuti za ženu i djecu – iako to nije sve što bi trebao raditi. Ali žena se ne bi trebala brinuti 0 muškarcu zato što se ona mora brinuti o djeci, a muškarac ne bi trebao biti dijete. To znači da ne smije biti ovisan. To je jedan od razloga zašto muškarci imaju vrlo nizak prag tolerancije prema ovisnim muškarcima. I ne zaboravimo: uvrnute žene mogu stvoriti ovisne sinove, mogu podupirati ili se čak i udati za ovisne muškarce, ali pozorne i svjesne žene žele pozorna i svjesna partnera.

Upravo je zato Nelson Muntz iz Simpsonsa toliko potreban u malenoj društvenoj skupini Homerova sina-antijunaka Barta. Bez Nelsona, Kralja zlostavljača, školom bi ubrzo prevladali ogorčeni i osjetljivi Millhousei, narcistički pametnjakovići poput Martina Princea, mekušasti njemčići koji se prejedaju čokoladom i infantilni Ralph Wiggum. Muntz tu služi kao korektiv, on je čvrsto, samodostatno dijete koje svojom sposobnošću prijezira odlučuje o tome gdje je granica nezrela i patetična ponašanja koju se jednostavno ne smije prijeći. Genijalnost autora ovoga crtića između ostaloga vidi se i u odbijanju da Nelsona jednostavno otpiše kao nepopravljiva nasilnika. Nelsona je napustio otac koji je propalica, majka ga prostitutka na svu sreću zanemaruje i dječaku, sve u svemu, s obzirom na okolnosti zapravo ide prilično dobro. Za njega se zanima čak i posve progresivna Lisa, koju to otkriće posve zaprepasti i zbuni (zbog vrlo sličnih razloga Pedeset nijansi sive postao je svjetski fenomen).

Kada jedine svjesno prihvaćene vrline postanu mekušnost i bezazlenost, onda se budi nesvjesna fascinacija čvrstoćom i dominacijom. Za našu budućnost to može dijelom značiti ovo: ako se muškarce počne presnažno gurati prema feminizaciji, oni će možda razviti sve veće zanimanje za surovu, fašističku političku ideologiju. Klub boraca, možda najfašističkiji popularni film koji je Hollywood izbacio posljednjih godina (osim možda filmova o Iron Manu), upravo je savršen primjer takve neizbježne privlačnosti. Populističko bujanje podrške Donaldu Trumpu u SAD-u dio je istoga procesa, baš kao i (u puno kobnijemu obliku) nedavni uspon političkih stranaka krajnje desnice čak i u liberalnim, umjerenim državama poput Nizozemske, Švedske i Norveške.

Muškarci moraju očvrsnuti. Oni to zahtijevaju, a žene to žele, iako možda ne će odobravati grub i omalovažavajuć stav koji je ipak neizostavan dio društveno zahtjevna procesa kojim se ta čvrstoća oblikuje i potiče. Neke žene ne žele izgubiti svoje male dječake pa ih odluče zadržati zauvijek. Neke žene ne vole muškarce i radije bi imale podložna partnera, čak i ako je beskoristan. To im ujedno daje puno materijala za samosažalijevanje. Ne treba podcijeniti užitak koji se prima iz takva samosažalijevanja.

Muškarci očvršćuju tjerajući sebe i jedni druge do granica. Kada sam bio tinejdžer, bila je puno veća vjerojatnost da će dečki sudjelovati u prometnim nesrećama negoli djevojke (tako je još uvijek). To je bilo zato što bi noću često izvodili driftove na zaleđenu parkiralištu. Utrkivali su se automobilima vozeći se neasfaltiranim cestama od obližnje rijeke pa uzbrdo sve do područja na više stotina metara nadmorske visine. Bilo je puno vjerojatnije da će se upuštati u sukobe, izostajati s nastave, svađati se s profesorima i napustiti školu – bili su već umorni od toga da podižu ruke kako bi mogli otići u zahod kada su već postali dovoljno veliki i snažni da rade na naftnim platformama. Bilo je vjerojatnije da će zimi jurcati motociklima po zaleđenim jezerima. Poput skejtera, penjača po dizalicama i slobodnih trkača, upuštali su se u opasnosti zato što su pokušavali postati korisni. Kada ovaj proces otiđe predaleko, dječaci (i muškarci) zapadnu u antisocijalno ponašanje koje je kod muškaraca puno učestalije negoli kod žena.1  To ne znači da svaka demonstracija odvažnosti i hrabrosti ima kriminalan karakter.

Dok su tako ludovali automobilima, momci su ispitivali granice svojih vozila, svoju vozačku sposobnost i sposobnost samokontrole u situaciji koja je izvan kontrole. Kada su se suprotstavljali profesorima, bunili su se protiv autoriteta zato da vide postoji li ikakav stvarni autoritet na koji bi se, u načelu, mogli osloniti u krizi. Kada su napuštali školu, odlazili su raditi na naftnim platformama na temperature od četrdeset stupnjeva ispod nule. Ono što je toliko mnogo tih mladića otjeralo iz učionice u kojoj ih je vjerojatno čekala bolja budućnost nije bila slabost nego snaga.

Ako su zdrave i normalne, žene ne žele dječake. Žele muškarce. Žele nekoga s kime bi se natjecale, nekoga s kime se mogu uhvatiti ukoštac. Ako su snažne, žele nekoga još snažnijeg. Ako su pametne, žele nekoga pametnijeg. Žele nekoga tko im donosi nešto što same ne mogu pružiti. Zbog toga je snažnim, pametnim, privlačnim ženama često teško pronaći partnera: jednostavno nema toliko muškaraca koji su dovoljno bolji od njih da bi ih smatrale poželjnima (koji su, kao što piše u jednoj knjizi, viših „prihoda, obrazovanja, samopouzdanja, inteligencije, dominacije i društvene pozicije”).2 Stoga, onaj duh koji ometa dječake da postanu muškarci nije nimalo naklonjeniji ženama no što je muškarcima. Bunit će se, jednako glasno i s jednakim pravedničkim gnjevom („ne možeš to raditi, preopasno je”) svaki put kada djevojčica pokuša stati na vlastite noge. On negira svjesnost. Protivi se ljudima, priželjkuje im neuspjeh, ljubomoran je, ogorčen i destruktivan. S tako nečim nikada se ne bi udružio netko tko je na strani čovječanstva. Nitko tko se posveti napretku ne smije si dopustiti da ga obuzme takvo što. A ako mislite da su čvrsti muškarci preopasni, samo pričekajte pa ćete vidjeti što su sve slabi muškarci u stanju učiniti.

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jordana Petersona “12 pravila za život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.