Čekao nas je jug. Ona je pronašla posao u Mostaru, a ja – nisam trebao pronaći ništa. Hercegovina je dugo bila naša tiha patnja. Pripremali smo se da se odlijepimo od trodecenijskog sloja života na potezu od kasabe do prijestolnice. Još malo i kolovoz. Još malo, još malo… Šmaloh, Šmaloh, Šmaloh, mantrično smo zazivali boga sabura. Svakodnevno sam odlazio u baštu boreći se s entropijom suše, nastojeći da je ostavim u što boljem stanju prije odlaska. Natovarili smo prvu turu stvari, oprostili se od roditelja (u retrovizoru se ne vide suze, samo zgrčena lica) i ostavili sve u kolotečini. Plan je bio da ostavimo stvari u novom stanu, prenoćimo, produžimo do Podgorice na svadbu njene prijateljice, pa da se zatim vratimo po drugu turu stvari. Bio je 29. dan srpnja.

Bogovi su plan doveli u pitanje već na desetom kilometru.

Pretrpani fiat nas oštrim zvukom motora upozorava da nešto nije uredu. Ispred naplatnih kućica na autoputu vozilo obavija pramen dima. Loš znak. Skrećem na parking za zaposlenike „Autocesta FBiH“ ne želeći da rizikujem. Dok čekamo, testiramo auto. Sada nema bjeličastog dima. „Šta sad, kad smo već zvali službu, neka nas vozi do najbližeg majstora“. Kamion stiže za 20 predviđenih minuta. Vozač, i sam automehaničar, smjesta počinje davati dijagnoze. Mi ne znamo ništa o autima, pa se samo zgledamo. Majstor kod kojeg nas je došlepao ima pune ruke posla. Ako ostavimo auto, čekaćemo nekoliko dana, odmah nas upozorava krajiškim akcentom. Ipak, pristaje da ovlaš pogleda. Nije siguran šta je, kaže mi dok pravimo kratki krug, ali po zvuku bi mogla biti turbina. Da je na našem mjestu ne bi nastavljao dalje. Zahvaljujemo se i okrećemo nazad. Selidbu ćemo izgleda morati odgoditi, a na svadbu možemo stići autobusom. U povratku ona zove oca za savjet.

– To vam novo ulje odgara, kaže glas s druge strane veze. Da sam na vašem mjestu, ja bih rizikovao i produžio.

Konačno jedna optimistična dijagnoza! Njegov savjet okreće auto u suprotnom smjeru. Puštamo turski psihodelični rock bend da nam digne raspoloženje. Cviljenje automobila miješa se sa slatkastim glasom pjevačice.

Dertli ağlar dertsiz ağlar

Dünya içinde

Dertli ağlar dertsiz ağlar

Dünya içinde

pjevala je ona, veselo nam saopštavajući da ljudi u svijetu plaču i kad imaju i kad nemaju briga. Mi od brige pravimo igru. Oboje predviđamo na kojoj dionici će se auto pokvariti. Dionica mora biti blizu, da bi igra bila što napetija. Ako prođemo kroz obje, dajemo novu prognozu. Pobjednika nema.

Okuražuje nas Neretva koja se iz daljine nazire iza mosta u Konjicu. Mijenjamo muziku. Liturgijska rutina black metala smjenjuje pastelnu lakoću Altin Güna. Po revidiranom planu samo smo trebali stići do Mostara, ali kako prelazimo nove kilometre ni Podgorica nam više ne izgleda nedostižno.

U Mostaru žeže. Stan koji smo izabrali godinama je bio tek povremeno prenoćište vlasnice. Svježe okrečen, ali usijane čestice prašine paraju nosnice. Prozorima dajemo krila da uleti svježi vazduh. Gledam na ulicu sa zapadne strane. Munara, gimnazija, zvonik crkve i krst na Humu cikcakuću pred očima.

– U ratu je ova ulica bila linija razdavajanja, objasnila nam je ranije ljubazna komšinica dok nam je pokazivala stan. “Ovaj zid je bio srušen, da vojnici mogu ući u drugi stan”, prisjetila se u spavaćoj sobi. Na poprečnom zidu protezao se ožiljak od ovogodišnjeg zemljotresa. Obišli smo uređene i sterilne nove stanove, bijele od praznine, ali u ovom je bio neki duh. Kao da ćemo nastaviti tamo gdje je stao obnovljeni život poslije rata. Sviđa nam se i jer je na granici. Ali, zar nam se nije gadilo vječito vraćanje na rat?

Dakle, gledam kroz puškarnicu na zapadnu stranu. Poneki turista zalutao kroz podne. Za nekoliko sati ove ulice će biti mravinjak. Iznosimo smo stvari u pet-šest tura i aljkavo raspakujemo pakete da što prije pribjegnemo sjesti pod klima-uređaj. Spavali smo pod oblakom prašine kao mumije u hladnoj grobnici izvan koje bije neumoljivo sunce, činilo se milenijima.

Noć jednako vrela. Usijani zidovi otpuštaju nakupljenu energiju. Pratimo vijesti. Suša. Europske rijeke metiljaju do ušća. Inflacija galopira. Viseći predstavnik levitira nad žarom izbornog zakona. Na jugu bi moglo biti sukoba. Fašistima koji su devastirali partizansko groblje u Mostaru ni traga. Ako se ne promijeni izborni zakon pristupićemo teritorijalnom preustroju FBiH. Ovo je aparthejd. Ovo je majorizacija. Njih stane u dva vagona. Jedan Komšić jedan glas. Viseći predstavnik hoće napraviti europsku Palestinu. Nismo se za ovo borili. Neka se druga dva naroda dogovore. Milanović izjavio Vučića. Idemo na pivo.

San liježe sa zorom, imamo još dva sata do polaska. Nije bilo dileme da li idemo na svadbu.

Dogovor je da u Crnoj Gori ostanemo tri noći, dvije u Podgorici i jednu u Boki, da probamo more. Mostar, Stolac, Berkovići, Deleuša – prozujali. Auto zvuči ali goni. Na Deleuši nije duga koliko spora kolona. Auto se muči uzbrdo, ali za pola sata stižemo skoro do carinske kontrole. A onda su nas dozvale bilećke sirene. Fiat počinje kašljati na tri autohvata do kućica. Ponovo u oblaku dima. Gasim ga, neće ponovo da upali. Miris paljevine, znoj navire, ona tone u sjedište. Doguramo ga na proširenje. Da se možda ohladi motor? Gdje da se ohladi na 40 stepeni? Nabijamo šešire i sjedamo pored puta. Ne vrijedi sjedati u hlad plitak 40 cm ispred zatvorenog toaleta. Špediteri krstare, neko dobacuje: možda je prokuhao. Tu smo indiciju već ranije odbacili. Kujemo novi plan: ostaviti auto u Bileći kod automehaničara, pa uloviti autobus do Podgorice. Zovemo broj jedine šlep službe iz Bileće koju Google nudi. Poslaće nekoga po nas. Dok čekamo, sporadično probavamo može li upaliti. Ni znaka. Nju hvata panika, šta će ako drugarici ne stigne na vjenčanje? Mene hvata savjest, zašto smo krenuli ovim putem? Nervoze ključaju na podnevnom asfaltu.

Šlep služba stiže za pola sata. Iz kamiona izlazi četredesetodišnjak oprljen suncem.

– Šta je bilo, pita jedva razgovijetno.

– Neće da upali. Zadimilo prije toga. Miriše na spaljenu lamelu. Možda se pregrijao, kažem nesigurno.

Uzima ključ, sjeda za volan. Čuje se kontakt.

– Alnaser. Trebaš do autoelektričara.

Probava opet. Izvodi neki trik. Pali!

– Šta sad da radimo?

– Moj ti je savjet vozi do Podgorice i ne gasi ga. Dole nađi autoelektričara.

– Ali moram natočiti gorivo.

Pokazuje mi trik koji je izveo ako ne mogne upaliti. Ili to ili guranje. Naplaćuje svoju uslugu i odlazi, a ja se okrećem prema koloni na granici. Pitam čovjeka koji je sam u autu da nas pusti da se uključimo ispred njega.

– Hajde pitaj nekog drugog, nevoljko mi odgovara jakim hercegovačkim naglaskom.

Idem do sljedećeg auta, par iz Srbije. Rado će nas pustiti.

Fiat zacvilio uzbrdo. Bez problema stižemo do benzinske pumpe na ulazu u Nikšić. Točimo gorivo, a onda trenutak istine – pali isprve.

U Podgorici odsjedamo u novom dijelu grada. Sa balkona hotela pogled na kran. Uvečer se sastajemo sa ekipom koja će biti na vjenčanju. Najbrojniji su predstavnici Srbije, nekoliko Crnogoraca, a samo mi predstavljamo BiH. Duo reprezentacije Hrvatske kasni zbog raskoraka u terminu leta do Dubrovnika i autobusa do Podgorice. Kum, Podgoričanin koji živi u Beogradu, pokazuje nam znamenitosti grada. Malo toga je ostalo poslije bombardovanja u Drugom svjetskom ratu, kaže nam. Sjedimo do ponoći. Pred nama je čvrst san.

Poslije doručka, obavljamo sitnice. Na trafici nas prodavačica pita odakle smo. Kažemo.

– Dobro došli na svoje, kaže s pretjeranom srdačnošću prisjećajući se svojih najboljih dana iz bivše nam države.

Ostalo mi da posjetim berbera. Vidio sam jednu takvu radnju s druge strane zgrade hotela u kojem smo odsjeli.

Naziv radnje ispisan goticom. Unutra tišina, samo majstor sjedi na fotelji i skrola na smartfonu. Posvuda makete Harleya Davidsona, figurice demona i ljudskih i životinjskih lobanja. Kolonjska voda u bočicama visikija. Sviđa mi se ova southern gothic ikonografija. U pozadini se valja neki lijeni blues. Dečko krupan, mojih godina, istetoviran po cijelom tijelu, uredno podšišane brade duge dva dlana i izbrijane glave sa strane u skladu sa trendom, hitro ustaje i stavlja se na uslugu.

– Koliko košta brijanje glave, pitam.

– Brijanje ne radim.

– Dobro, možeš li da mi mašinicom popraviš ovo nepočinstvo? Moja se istupila kad sam se šiš’o, a moram danas na vjenčanje.

– Može, sjedi. Ako je za vjenčanje, sad ću da te pravo uredim.

Hvalim ljubaznost domaćina. Govorim mu kako nas je maloprije dočekala prodavačica, jugonostalgičarka.

– Slušaj prijatelju, ne znam ko si i šta si, ali ta Jugoslavija da je čemu valjala ne bi propala. Valjala je Srbima jer su svi bili u jednoj državi. Sad bi oni da nam poture „srpski svijet“, ostrašćeno govori i povlači ruku s mašinicom. Pruža lijevu podlakticu i ispod nje užljebljuje desnicu u slovo V, stisnute pesnice. „E pa evo im ga, neće moći“.

– Ali mislim da je ta žena bila Crnogorka.

– Ne znam ja šta je ona, ja ti kažem šta mislim.

Šutim.

– Odakle si, prijatelju, pita.

– Izbosne.

– Dobro, čujem da si iz Bosne, pitam iz kojeg mjesta.

– Iz Breze, čuo si valjda za Aliju Sirotanovića.

– Jesam.

– Upravo sam se preselio u Mostar, dodajem.

U ogledalu vidim osmijeh na njegovom licu. Poslije nekoliko poteza mašinicom odmiče se i zadiže majicu. Šta sad izvodi? Zadubim pogled u ogledalo. Imam šta i vidjeti: Na torzu, niže od rebara, tetovaža Starog mosta.

– To mi je, prijatelju, bio najljepši dan u životu, iako više nisam s tom osobom.

Otvara se. Sada ima potrebu da objasni ono o „srpskom svijetu“.

– I da ti kažem još nešto, prijatelju. Ja sam inače iz Rožaja. Imam tetku u Prijepolje. Mene je BIA na granici privodila na razgovor. Pitaju: “Je li ta brada s vjerom povezana?“ Ja im kažem: “A jeste li čuli i za jednu vjeru da dozvoljava tetovaže?“

Naumpadaju mi plemena iz svih dijelova svijeta koja praktikuju tetoviranje kao religijsku praksu, ali šutim, poštujući njegovu poentu.

– Ali pišite da jeste, eto sad jeste religijska.

Nastavljamo razgovor o prilikama u svijetu. Ukrajina, Putin, destabilizacija Balkana. Priznajem mu da meni nacija ništa ne znači.

– Ne znači ni meni, prijatelju, dok me neko ne počne jebavat.

Po završetu posla otkrivamo imena. Ne želi da naplati, ja insistiram.

Poslije podne, sasvim netradiocionalno vjenčanje Užičanina i Podgorčanke ujedinjenih u Beogradu. Rodbina mladenaca se okuplja pred opštinom zajedno s prijateljima. Poslije svjetovnog vjenčanja ide se do Skadarskog jezera, a onda brodom do zabačene plaže. Neću imati priliku prvi put u životi svjedočiti crkvenom vjenčanju.

Matičarka vodi standardni ceremonijal – podsjeća mladence na zakon i pita ih za pristanak na brak. Ali, na kraju ima još jedno pitanje: da li mladenka uzima muževljevo ili ostavljava očevo prezime?

Ostavlja očevo. Kratkotrajni muk, pa gromoglasan aplauz s epicentrom u mlađem dijelu publike.

– To ona zbog papira, šapće mi njen stric dok briše čelo platnenom maramicom.

Meni, strancu kojeg prvi put u životu vidi. Susprežem smijeh, dok klimam glavom. Čiča, super je da vam je nećaka feministkinja, odgovor je koji zadržavam samo za sebe.

Kasnije saznajem da se otok zove Grmožur, a da su Osmanlije na njemu utvrdu napravile sredinom 19. stoljeća, da bi je Crnogorci poslije oslobađanja, 30 godina kasnije, pretvorili u zatvor

Vozimo se autobusom do Virpazara, a onda brodom do skrivene plaže. Brod skreće pored otočića na kojem su ostaci neke utvrde. Neko kaže da je tu bio zatvor. Kasnije saznajem da se otok zove Grmožur, a da su Osmanlije na njemu utvrdu napravile sredinom 19. stoljeća, da bi je Crnogorci poslije oslobađanja, 30 godina kasnije, pretvorili u zatvor. Legenda kaže da je jedan zatvorenik uspio pobjeći iz „crnogorskog Alkatraza“. Deset minuta plovidbe od otočića i pristajemo na dok. Kamene stepenice vode nas do sezonske gostionice ušuškane između maslina, mediteranskih čempresa i kamenih zidova.

Već vidim, biće to najljepša svadbena zabava u mom životu.

Blagi povjetarac i mnogo vina. DJ ima strogo definisan zadatak da bude yugo-bot. Skrivenom posmatraču vjerovatno izgledamo kao brodolomnici koji su se nasukali osamdeset neke i lišeni djelovanja „točka historije“ ovdje konzumiraju neku jugoutopiju.

Dolazi vrijeme za govore. Mladenka ne zaboravlja ni nas, pa kao Crnogorka (čujem je u glavi kako me ispravlja da je Jugoslovenka) naš dolazak žanrovki prepoznaje kao „epsko putovanje“. Nas dvoje uglavnom ćakulamo s parom iz Hrvatske. Ona je iz Slavonskog Broda, on iz Pule. Kažu, našli se na pola puta u Zagrebu.

Vrijeme pomamno teče, evo nas u brodu, sjetni i umorni. Poneko ima još snage za pjesmu.

Jutro bez mamurluka, doručak i opraštanje od ekipe. Fiat pali isprve. Idemo do Cetinja, a onda se spuštamo do Budve, odakle ćemo produžiti za Risan. Osjetim da auto gubi vuču. U Risanu ostajemo samo jednu noć, tek da probamo more.

Sutra navečer opet smo u Mostaru. Jedva nalazimo san na novom krevetu. Tijela su godinama pamtila isti komad namještaja. Ujutro krećemo doma po novu turu namještaja. Doma? Sjedilac u meni mrzi tu mekano-trulu riječ što je u njemu polako fermentirala opijajući ga fruktozno-kiselim komforom.

Fiat štuca uz Neretvu. Kafa u Konjicu, dolazak, opet pakovanje, bašta, kafa s prijateljem Tigranom, spavanje, iznova opraštanje. Ne da nam se do automehaničara, to bi značilo nekoliko dana čekanja. Odlučujemo opet rizikovati. Vuča sve slabija. Prestižu nas čak i „P“-ovci. Sreća pa je skoro cijela ruta nizbrdo. Jedva smo u Mostaru. Dane provodimo čisteći stan. Grad upoznajemo noću.

Ovdje poznajemo tek dvije osobe, jednog istočnjaka i jednog zapadnjaka. Istočnjak mi daje broj prijatelja koji radi u automehaničarskoj radnji. Dogovaram da dovučem auto.

Radionica je na obodu grada. Zatičem trojicu muškaraca, onaj što sjedi je bez sumnje vlasnik. Pozdravljam se s majstorom s kojim sam pričao preko telefona. Kažem im simptome. Sjedokosi muškarac kratke kose, u ranim četrdesetim, kojeg sam zatekao na stolici, nudi mi kafu. Nosi blistav osmijeh. Kada bih ga vidio negdje drugo, pomislio bih da je glumac. Kafu prihvatam.

Testiraju auto, gas, dim, režanje motora. Ništa bez dijagnostike. Spajaju auto na kompjuter i konačnu daju pravu dijagnozu. Nije ništa od onog na što smo sumnjali.

– Mi ti možemo mehanički popraviti ovo, ali se mora i elektronski u sistemu promijeniti.

– Pa ko mi to može uraditi?

– Imam druga koji to radi.

Zove ga. U Hrvatskoj je, na moru, vraća se večeras. Naše je toliko i toliko, njegovo toliko i toliko. „Dođi prekosutra“.

Vraćam se za dva dana u dogovoreno vrijeme. Vlasnik i majstori raspoređeni svako na po jednom autu. Kaže da mi je dugo čekati, bolje da ostavim, pa kasnije dođem po auto. On će do grada pa me može povući. Utom dolazi Caddy s natpisom „Juretrade“, ili nešto slično s Juretom. Pozdravljaju se tradicionalno balkanski – grubo, uz prijetnje koje neće ostvariti (nemoj da ti sve ovo rasturim), sa odloženim osmijehom i zvonkim rukovanjem. Vlasnik uzima presvlake i odnosi ih u radionicu. Čekam ga još neko vrijeme.

Vozimo se Bulevarom.

– Lijep vam je ovaj Mostar, ispaljujem tu otrcanu rečenicu da ga uvučem u razgovor. Izgleda mi kao zanimljiv čovjek.

– Pa jeste, kako nije. Samo da se ova politika hoće smirit.

– A kako vi s Hrvatima?, to bi bilo to što se tiče mojih smalltalk vještina. Napojen otrovom s društevnih mreža očekujem izljev žuči, ali se sjetim „Juretradea“.

– Heh, da mi nije njih dosad bih zatvorio.

Tako direktan odgovor nisam očekivao. Prolazimo pored Franjevačke crkve.

– Tamo sam živio prije rata, u ulici Matije Gupca, pokazuje mi prstom zgradu iza zvonika. „Kad je počelo devedesettreće im’o sam četr’nes’ godina. Mi smo krenuli bježat od HVO-a i pobjegli smo u neki podrum. Nas stotinjak. Bilo je svega. Našli su nas i počeli udarat. Ne mogu zaboravit kako je jedan zahan’o da me udari, a ja da se izmaknem, ona šaka mojoj mlađoj sestri u lice. Kako neko može udarit dijete?“

Nisam osjetio ni zrnce mržnje kod tog čovjeka. Samo je mirno ispričao svoju priču o prekinutom djetinjstvu. Sigurno je neki antropolog napisao rad na temu uloge rata u obredu inicijacije u balkanskim kulturama.

Poslije podne uzimam taksi do radionice. Završili su, sjedam da isprobam auto. Djeluje dobro, zvuk uredan. Vraćam se do radionice.

– Majstore, samo da te još nešto pitam.

Urođeni smijeh na njegovom licu preobražava se u zainteresovanu ozbiljnost.

– Reci.

Napokon mi se nacrtala prilika da ispalim ovaj petparački štos.

– Jel istina da je bolje rat nego Fiat?

– Ma sve ti je to u pet deka, moj jarane.

Harun Dinarević, Prometej.ba