Osmi po redu visoki međunarodni predstavnik Christian Schmidt je, nakon stanke s posljednjim istupom njegova prethodnika Valentina Inzka oko sprječavanja govora mržnje i negiranja genocida, ponovno iskoristio mogućnost koja mu je dodijeljena – takozvane bonnske ovlasti.
Posljednja odluka odnosi se na izmjene izbornih procedura i Ustava FBiH. I zbog toga je u dijelu bošnjačke javnosti zaslužio epitet podupiratelja aparthejda, UZP-a, iako njegova odluka ima iznimno štetnih posljedica za hrvatsku stranu, ponajprije oko načina donošenja odluka u ovome entitetu, piše Večernji list BiH.
Prijeporne ovlasti
Schmidt je spriječio bošnjačke radikale u eliminiranju Hrvata i stvaranju bošnjačke nacionalne države. Zbog te su odluke čak bili organizirani i prosvjedi. No, samo je Schmidt donio osam odluka. Dvije su bile protivne volji i interesima Hrvata, a ostale protiv poteza srpskih vlasti. Više od tisuću raznih odluka nametnuli su visoki predstavnici koristeći ovlasti kojih de facto nema u sadržaju Daytonskog sporazuma te njegova aneksa 10 o civilnoj vlasti.
Od toga, više od 100 odnosi se na amandmane i preinake koji se tiču izmjena odredbi Izbornoga zakona i Ustava Federacije BiH. I nije OHR bio usamljen u tome. Značajne izmjene izbornih propisa nametnula je i Misija OESS-a tijekom 2000. godine takozvanim Barryjevim amandmanima. Smjer svih tih promjena vodio je stvaranju dominacije Bošnjaka i ukidanju konstitutivnosti naroda, što najizravnije, zapravo jedino, pogađa Hrvate koji su demografska manjina u oba državna entiteta, čija projekcija kao građanskih državica vodi raspadu BiH. Tim potezima međunarodna je zajednica jačala entitete, odnosno pozicije Bošnjaka i Srba koji vode teško suprotstavljene unitarističke i separatističke politike. Bivši sudac Ustavnoga suda BiH Mato Tadić je u knjizi “Ustavnopravni položaj Hrvata” naveo kako su se Hrvati Washingtonskim i Daytonskim sporazumima izborili za zadovoljavajući status, ali je taj status svim tim brojnim amandmanima na Ustav pogoršan.
Čak je 73 amandmana nametnuo visoki predstavnik za BiH, a od tog broja, samo pet amandmana nije imalo negativne posljedice za Hrvate, upozorio je autor knjige. Korištenje bonnskih ovlasti počelo je u mandatu Carlosa Westendorpa, i to smjenama dužnosnika. A takvih odluka bilo je najviše. Pa čak, iako je bila riječ o “opravdanim” potezima kako bi se proveli određeni procesi, valja reći kako su visoki predstavnici na taj način teško kršili temeljna ljudska prava i slobode. A jedno od tih prava je i pravo na posao. A visoki predstavnici su smjenama dužnosnika i zabranom obnašanja dužnosti u javnom sektoru nastupali iznimno rigorozno, a da pri tome nisu imali nikakvu odgovornost te su bili zaštićeni Bečkom konvencijom o diplomatskom imunitetu.
Najteže posljedice Hrvatima nanio je austrijski diplomat Wolfgang Petritsch koji je u “djelo” proveo presudu Ustavnoga suda BiH u predemtu Alije Izetbegovića, a što Schmidt nije napravio u predmetu Bože Ljubića.
17:5≠3
Hrvatima je Petritsch oteo paritet u Vladi Federacije BiH jer je do 2002. bilo po osam hrvatskih i bošnjačkih ministara. Pretvorio je Hrvate u političku manjinu sa samo pet ministara u Vladi od 17 članova čak iako odluka Ustavnoga suda u slučaju “Izetbegović” traži da ni jedan narod ne može drugim dominirati. Nakon smanjivanja broja izaslanika s 30 na 17 napravio je još kardinalniju štetu Hrvatima smanjujući na trećinu kvalificiranu većinu za izbor izvršne vlasti. Uslijedilo je ekonomsko teroriziranje Hrvata rušenjem Hercegovačke banke. Valentin Inzko otišao je i korak dalje kada je amenovao izbacivanje Hrvata iz vlasti narušavajući i matematičku formulu 17:5≠3./HMS/
wpDiscuz
