Gledam u divno predvečerje prema nebu i primijetim, što li je ono, patke, guske, čaplje, neke su od ptica selica, već su krenule na jug. Desetci uredno raspoređeni u slova V, W i ostala letačka slova napuštaju nas već nakon prve ozbiljnije kiše. Ptice su vrijedne i požrtvovane, makar nemaju sata upisanog u radnu knjižicu. Ptice su mudre, makar nisu završile neka od domaćih sveučilišta. Pogotovo ovih naširoko i nadaleko priznatih.
Ptice odavde odu na najmanji znak nelagode, tehnički, tu su samo dok ovdje u kratko ugodnim ljetima vlada izobilje. Ne treba grijanje, hrana je samonikla i čim se treba malo pomučiti, daju petama vjetra. Mogli bismo štogod naučiti od ptica. One imaju svoje ja. One ne daju da ih se zlostavlja i maltretira. Jeste li ikad vidjeli ucviljene gavrane, svrake, vrane? Jeste li ikad vidjeli preplašena goluba? Jeste li ikad vidjeli nezadovoljna vrapca?
Ptice znaju, a mi?
Njihova je osnovna razlika što ptice, za razliku od nas ljudi s Balkana, ne sumnjaju u svoj identitet. Danguba sam, serem se na život (i na nesretne prolaznike), čim me nešto muči, odlepršam.
Mi ljudi s Balkana, pritom mislim na sve ove zemlje u regiji, makar se neki doživljavali Mittel Europom, nismo svjesni svojeg identiteta. Mi robujemo identitetima koje su nam drugi nametnuli.
Pazite, svi se dobro sjećate onog snijega 2012. godine. A sjećate li se onih prosvjeda 2014. godine? Vjerojatno ne, jer su bili tako beznačajni. Ako ipak da, to je upravo jer oni predstavljaju posljednji trag otpora ovog društva zlostavljanju i maltretiranju šačice lopova.
Kada je zatvoren Aluminij, bijes je trajao do šest popodne. Nije ni zanoćio. Već sutradan ljudi su počeli razmišljati: I šta ćemo sad?! Ali su zaboravili da imaju pravo na pravicu. U mojoj ulici ostala su tri poslovna prostora od tih dana. Jedan je trgovina lokalnog kabadahije koji mijenja radnike kao netko čarape – samo mogu zamisliti kakvo se zlo unutra događa. Drugi je Namex kojeg redovito pljačkaju. Treći je kafančuga/kladionica/igraonica koji nije čak niti u legalno izgrađenom objektu. O ostalome ne moramo ni govoriti. Ima ovdje još poslovnih prostora, ali su jedan po jedan zatvarani, pri čemu je poznati restoran posljednji pao.
I u mojih roditelja je isto. Imaš čitavu ulicu na kojoj su ispred kuća natpisi ‘prodaje se’, a prodaju se kuće tako dugo da su već i ploče požutjele, slova izblijedila. Oni koji su imali tri čiste u glavi, već su otišli. Kao ptice. Mi živimo svoj identitet.
Nametnuti identitet kmetova
Kakav je naš identitet? Pazite, mi smo zaboravili da smo narod(i) koji su došli sa sjevera Europe, s danas njemačkih i poljskih ravnica, od Bielih Horvatha i Sorba, u navratima, u malim skupinama, miješajući svoja iskustva, znanja i dijalekte kako smo pristizali. Znanstvenici vani su uvjereni da upravo zato imamo tako raznobojna područja ekavštine, ikavštine, čakavštine, jekavštine i ijekavštine. Ovdje smo zatekli seljane i lovce iz propalog Rimskog Carstva, ali i onog koje nije propalo, Bizanta, i vremenom smo se s njima također pomiješali, dajući im svoj jezik, u zamjenu za znanja koja su oni već stekli pod Rimom.
Potom smo bili na udaru plemića sa Zapada, uspješno smo im se othrvali svi osim ovih najbližih Slavena iz Slovenije i Austrije, koji su prigrlili njihovu kulturu i jezik u zamjenu za bogatstva koja su im pružili. Mi smo potom u svom međusvijetu taman počeli formirati male kneževine i kraljevstva, kad su nas pokorili Osmanlije. Ni oni nas nisu uspjeli pokoriti u potpunosti, od njih smo također povukli mnogo jezika i kulture, ali u svom snalažljivom ruhu, na kraju su Rizvanbegovići, Latasi i slični ovladali Osmanlijama, umjesto da oni ovladaju nama.
Potom smo uspjeli srušiti dva velika carstva u Prvom Svjetskom Ratu, iščupati se iz zagrljaja stranih osvajača, mada su se neki novi domaći pojavili. Ali i od tih domaćih uzurpatora smo se konačno otkačili u Drugom Svjetskom Ratu.
U stranim knjigama uči se o Jugoslaviji kao jedinoj zemlji koja se bez stranih intervencija uspjela osloboditi od kandži fašizma i nacizma. Istina, mi smo svi kasnije bili pod kultom Tita, ali Tita smo sami izabrali, nije nam ga nitko nametnuo sa strane. I takvi, uspjeli smo migoljiti i Zapadu i Istoku. Vidite kako ste to sve zaboravili. A to su povijesne činjenice.
Hibridni protektorat
Umjesto toga, vi danas živite identitet koji su nam nametnuli stranci. Kolonijalističke sile, samostalni dileri sreće i kredita…
Slavoj Žižek kaže da je Balkan teško jednoznačno opisati. Ako pitate Slovenca, Balkan je sve istočno. Ako pitate Hrvata, Balkan je sve jugoistočno od njih. Ako pak pitate Srbijanca, Balkan je sve osim njih u srcu Srbije, i Kosovo i Bosna i Sandžak i Hercegovina i Albanija, Makedonija… Ako pak isto pitanje postavite Albancu, ludi Balkan je sve ono iznad njih, na sjever. Ako pitate Grka, oni su antički oci Europe i sve oko njih je Balkan. Nastavlja Žižek tu svoju definiciju, ako pitate Austrijanca gdje je Balkan, reći će da su to svi njihovi susjedi, čak i Slovenci koji su prvi rekli da nisu Balkan. Ali ako pitate Nijemca, Balkan je sve od juga Njemačke. Pitate li pak Nizozemca ili Francuza, mi smo njima sve Teheran. Čak i Nijemci koji su prigrlili Turke.
Dakle, Balkan nije toponim. Balkan je staro (u geološkom smislu) gorje na granici Bugarske i Srbije. Ali Balkan je pojam za nešto loše. Pojam balkanizacija prvi je put upotrijebljen za afričke zemlje koje su se borile za neovisnost, Mali, Alžir, Jordan, Palestinu… A ne za nas koji živimo u susjedstvu planine Balkan.
I vi dopuštate da na nas gledaju kao na divlje, ludo pleme koje baca vradžbine, jede malu djecu i siluje nevine djevojke. Ali to nam govore vlastelini, izravni potomci Habsburga, koji su se međusobno vjenčavali samo da zadrže bogatstvo. I takvi, dobivali djecu upitne genetske raznolikosti.
Još ste živi
Već tri desetljeća vi dopuštate da vam nameću priču o devedesetim, kada je kao nekakav sveti NATO došao pa nas spasio od naših vlastitih demona. Stani malo, pa mi smo imali bolji standard tih istih devedesetih dok smo ratovali, nego ga imamo danas. Jeste, da, ratovali smo, klali smo se – a jesu li to oni drukčiji? Pogledajte samo što su napravili u Maliju, u Siriji, u Ukrajini. To je ta gospoda koja bi nas učila kako se jede žlicom i vilicom.
Već tri desetljeća vi ste prihvatili tu priču da nama netko mora objašnjavati kao što je to tolerancija, kako se ide u školu pod nekakvim krovovima, kao da smo mi u najmanju ruku držali nastavu pod nebeskim svodom kao u najvećoj afganistanskoj zabiti. Pa u Bosni i Hercegovini je prije europskih metropola bilo već nekoliko hidroelektrana, uostalom zar je Nikola Tesla lakše mogao Nijemcu objasniti što je rotor i stator, nego materinskim srpskim jezikom?! Naravno da je nama prije objasnio.
Vi ste se posljednjih desetljeća stavili u poziciju da naš slavenski sustav pravosuđa nije valjan, pa učite anglosaksonski. Stavili ste se u poziciju da vas ljudi iz zemlje u kojoj je zabranjeno Kinder jaje uče kako se vodi politika. Stavili ste se u položaj da vam praunuci robovlasnika, konjokradica i lopova sa sjeverozapada kontinenta uče kako se formira društvo.
Otrijeznite se, mi smo potomci miroljubivih, ali snažnih i odvažnih predaka. Ako smo zaboravili svoje bogove Paruna i Veleža i Ladu i Moranu, zar smo prisiljeni zaboraviti svu vlastitu kulturu i ponos. Identitet i dignitet? Sjetite se da smo potomci velikih Slavena, najbrojnije grupe naroda na svijetu, i da se ta grupa nikad nije dala maltretirati i praviti budalama.
Igor BOŽOVIĆ l bljesak.info
wpDiscuz
