Jučer smo objavili stravičnu raspravu između Zahiragića i Mašića na temu Srebrenice. Rasprava šokira. Dvojica nekulturnih egoista, vrijeđala su se međusobno na Face TV , u osobnom ratu dva ranjiva , nezrela ega, i to pred tisućama Srebreničana koji su to morali gledati.
Jasno je da oni nisu u stanju poštovati srpske i hrvatske žrtve niti graditi ovu državu, jer ne poštuju niti žrtve vlastitog naroda. Svaka rasprava o Srebrenici morala bi se voditi na višem nivou. Barem to žrtve Srebrenice , njihove obitelji, zaslužuju. To se zove počast prema mrtvom, opći odnos jednog društva prema nečemu što to društvo smatra genocidom.
Ako već smatra. Sudeći po tonu emisije koju Senad Hadžifejzović nije prekinuo a njih obojicu poslao u neku stvar riječima “Nećete mi se na temu Srebrenice razgovarati na takav način, marš kući, i na sate preodgoja” niti Senad niti Mašić niti Zahiragić ne gaje sebi empatiju prema tom strašnom zločinu. Genocid im je oružje. Broj žrtvi municija. Empatija prema preživjelima – Nula bodova.
Ista je stvar s Puhalom. Puhalo je psiholog, istraživač, čovjek koji se milijun puta popeo na nerv srpskog i hrvatskog nacionalizma.
Koristi se ustavnim pravom slobode govora. Vjerovao je da nije lagana meta za odstrijel poput Tvrtka Milovića, običnog Hrvata, budući da se Puhalo puno više puta zamjerio srpskom nacionalizmu, naročito Dodiku nego Milović hrvatskom.
I što je dobio Puhalo? Dobio je isti metak. Čisto canceliranje. Srdžbu, praktički Sarajevom više ne smije prošetati. Gotove su njegove NGO gaže. Bošnjaci koji rade u Konrad Adenauerima i koji nadziru mnoštvo stranih org. sa sjedištem u Sarajevu više ga neće zvati.
No to je dobro. Puhalo konačno shvaća koliko je bošnjačko društvo koje ubijaju jastrebovi džihada, SDA jastrebovi, nezrelo za bilo koji oblik građanske kulture koliko je za to društvo demokracija grijeh a sloboda govora kufr.
Dobro došao Srđane Puhalo u klub. U klasu osviještenih ljevičara. Dobro došao iz vlastite utopije, vjere u BH čovjeka u distopiju promatranja propadanja tog istog društva-
Vakat je bio. I jesi svjestan tko te od tvojih “vječnih prijatelja” ovih dana nije podržao?
Shvaćaš li sad koliko su jeftine njihove kože?
Nakon puhala broj 1601 je ostao ubetoniran. Nitko se nije ni potrudio odgovoriti Puhalu, imenima, sudbinama, nečim, nekom argumentacijom.
Svi odgovori svode se na isto – “Kako se usuđuješ, kako si se samo usudio upitati”.
Dobar je Teheran što je Sarajevo. Grad koji toliko voli svoju mrtvu djecu, da im se ni imena nije udostojio zapisati. Ta djeca su za političko Sarajevo samo broj.
A pitaju li se ikad ti isti koji su ušutkali Puhala, na čijoj strani su roditelji pobijene djece? Je li oni žele da se tim brojem samo manipulira? I da sva njihova pobijena djeca ostanu samo brojevi bez imena? I zašto ti roditelji nikad ne bi osudili Puhala? I zašto je i njima važno da se utvrdi točan broj? I hoće li i na njih Zahiragić baciti fetvu?
wpDiscuz
