Kad smo već kod Britanaca i njihovih novih prijetnji nakon što su javno priznali da su porobili usred bijela dana Hercegovačku banku prenosimo zanimljivo svjedočanstvo banjolučkog biskupa Franje Komarice koje je objavljeno u njegovoj knjizi “Ljubav. Vlast. Genijalnost. Uklanjanje maske.”
Biskup Komarica opisao je tajnu operaciju britanskih vojnika u BiH protjerivanja Hrvata s Majdana, a sve je to snimila nizozemska katolička televizija KRO 1996. godine.
“Ovaj incident, ovaj događaj u Majdanu kod Mrkonjić Grada, gdje se nalazi jedna od mojih brojnih uništenih župa, samo je kamenčić u velikom mozaiku incidenata i nepravdi za koje znam. Na temelju svog iskustva iz ratnog i poraća, pa do danas, zaključujem da je ovo logičan slijed dobro pripremljene strategije, provedene po svim pravilima vojne struke, uz nevjerojatan, duboko nehuman doprinos onih koji koji je uzeo pravo da odlučuje o sadašnjem i budućem životu malih naroda u ovoj zemlji. Više je nego očito da je to tako, na temelju brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ono koje se dogodilo na Majdanu.
Tamošnji upad zapravo je bio, da tako kažem, svojevrsni ‘defekt’ onih koji su sada ovdje u mat poziciji i koji su došli pokazati svoje prljavo lice.
Iz TV priloga zaključujemo da više nije imao tko ‘dovršiti posao’ – s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati dogovor – pa je netko u britanskoj komandi dao naredbu i naredio: “Naš plan nije uspio, sada to moramo učiniti sami…!
Božjom providnošću snimatelj se zatekao na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sva grozota koja su se tamo događala. Nitko nije čuo pozive u pomoć od lokalnog župnika Adolfa Visatickog, a ja sam bio u Ordinarijatu, daleko od Majdana.
Zabrana putovanja za mene je još bila na snazi. No, zahvaljujući susretu s nizozemskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i s njim, odvesti do Majdana. Nitko drugi, niti jedna druga novinarska ekipa nije mogla izvijestiti o događaju. Tako je katolička nizozemska TV postaja KRO uspjela snimiti sve što se tamo događalo, jer je cijela akcija pomno pripremana davno prije.
Imam dojam da je taj čovjek, koji je kao odgovorni zapovjednik vodio spomenutu vojnu akciju, doista radio po nečijem nalogu. Koliko je on osobno bio spreman izvršiti naredbu na takav način, opravdano je pitanje, ali ne mogu suditi.
Zanimljivo je, međutim, da me je isti zapovjednik nekoliko godina kasnije i s puno višim činom posjetio da od mene dozna kakva je situacija na Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je osobno žao zbog onoga što se tada dogodilo na Majdanu…
To je bio posljednji posao koji je trebalo napraviti kako bi se uništilo ono što nije “slučajno” uklonjeno sa stajališta odgovornih, tijekom rata.
Da bismo razumjeli puni značaj ovog događaja, možda nije potrebno znati točan datum kada je došlo do upada britanskih vojnika u grad Maidan. No, mora se naglasiti da se napad na Majdan dogodio nakon objave Daytonskog sporazuma, tzv. mirovnog sporazuma. Bio je to početak veljače 1996., dva mjeseca nakon (!) potpisivanja Daytonskog sporazuma u prosincu 1995. godine.
Protuofenzivu Hrvata i Muslimana, pokrenutu u neposrednoj blizini rata, međunarodna zapovijed zaustavila je ispred Banje Luke.
Daytonskim sporazumom poraženim Srbima predano je cijelo područje. U vrijeme Daytona linija fronta bila je u blizini Banja Luke. A onda je naređeno, kako je opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave ispred Banje Luke. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije se smjela osloboditi, iako je Banja Luka bila blizu pada. Ali Englezi i Francuzi bili su protiv…
H. Kohl mi je osobno ispričao kako su ga svakih deset minuta zvali Francuzi i Englezi tražeći da zaustavi hrvatsku vojsku ispred Banje Luke. “Hrvatima nije dopušten ulazak u Banju Luku”, rekli su mu. Dayton je zapravo želio povući nove entitetske granice tamo gdje su bile ratne linije. Ali Majdan je bio izvan te linije.
Pitao sam Kohla: “Zašto 1993. na isti način niste zaustavili Srbe?” Pustio si ih da traže ovdje, do iznemoglosti. Srbi su napravili toliko razaranja, toliko ljudi je ubijeno i protjerano i tolika krivica im je nametnuta’, a u Daytonu su dobili sve.
Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili međunarodnu zajednicu da zaustavi Srbe. Budući da Francuzi nisu nitko u NATO savezu, ali imaju veliki utjecaj, druge zemlje su podržale Francuze i dopustili Srbima da nastave ubijati i provoditi etničko čišćenje. To je omogućilo daljnje ubijanje Muslimana (Bošnjaka). To je, pak, dalo islamskom svijetu razlog za njihovo jače prisustvo u Bosni.
Sve je to bila jedna partija šaha, prljava partija koju su veliki igrali s nama malima. Dakle, ovdje su žrtvovani ljudi kako bi se supersilama omogućilo da kasnije ostvare određene ciljeve. Za te velesile, ljudi ove zemlje bili su samo kamenčići koje su bacali na jednu ili drugu stranu, kad bi im se ometali u marširanju.
Takvo ponašanje mi je apsolutno neprihvatljivo. Nebrojeno sam puta izrazio ovo gledište na svojim putovanjima od Washingtona i Ottawe do Strasbourga, Beča, Bruxellesa, Pariza i Londona, Bonna i Berlina, te sam ga argumentirao na brojnim sastancima s međunarodnim predstavnicima. Stalno sam postavljao pitanje: ‘Zašto mi, cijelo stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbi, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, nismo ljudi za tebe?’ Život…
Ono što me brine je da ti ljudi još uvijek nose sa sobom one otvorene rane koje kao izbjeglice i izbjeglice ne mogu zacijeliti u drugoj zemlji. Tamo im nitko ne pomaže da zaliječe rane. Kada dođu kod mene ili kada ih posjetim u inozemstvu, uvijek ih potičem da snagom vjere u sebe započnu proces oprosta i pomirenja. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam već mrtav u sebi, više ne mogu upravljati svojim životom, napisao je biskup Komarica u svojoj knjizi…
wpDiscuz
