Povijest svjedoči da ratne okolnosti znaju iz čovjeka izvući najcrnje osobine koje spavaju i čekaju svoju priliku.
Početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća Europa se našla u ratnome kaosu. Nastupilo je vrijeme svjetske “proklete avlije”, nasilja i “latif-aga” u kojima su se razdražile osobine krvoločnih zvijeri. Unatoč svemu, i u takvim turobnim vremenima znaju se pojaviti ljudi koji su u stanju izdići se i žrtvovati za univerzalne vrijednosti, za čovjeka i njegovo dostojanstvo. Za pravo na život, obitelj i imovinu.
Znaju se pojaviti ljudi koji su, u ludilu mržnje i osvete, sposobni sačuvati ljudsko dostojanstvo i činiti plemenite stvari. Jedan od takvih ljudi svakako je i fra Zlatko Sivrić.
U ljeto 1941. godine rat se rasplamsao svom žestinom.
Nezavisna Država Hrvatska sustavno je provodila svoje ratne ciljeve. Za izvršitelja poslova prema srpskom narodu u Mostar je došao Ivo Herenčić.
Ugledni mostarski Hrvati pisali su prosvjedna pisma poglavniku Anti Paveliću. Bez rezultata. Ljudi su preko noći nestajali. Svjestan onoga što se sprema, fra Zlatko je pošao do provincijala Kreše Pandžića upoznati ga s onim što je namjeravao učiniti. Provincijal ga je odvraćao i govorio:
– Ne idi, Herenčiću, ubit će te!
Ja ću poći! Neka puca… Nije ni njegova od švedskog čelika.
S desne strane ceste Mostar – Široki Brijeg nalazi se nekoliko sela koja su sredinom osamnaestog stoljeća nastanili crnogorski nomadi Ivaniševići, Matkovići i Bojanići. Njihove kuće bile su u Međinama, Provu i Bogodolu. Bili su vrijedni ljudi, fra Zlatkovi župljani. Sa susjedima nisu imali nesporazuma.
– Jedne noći, bilo je to 27. lipnja 1941. godine – u razgovorima se prisjećao fra Zlatko – na vrata župnoga stana u Mostarskom Gracu netko je pokucao. Nisam znao što uraditi. Mrkla noć. Rat je. Tko zna tko je i kakve su mu namjere. Kada su mi kazali da nose poruku fra Didaka, širokobriješkog gvardijana, otvorio sam vrata.
Dvojicu mladića uveo sam u kuću. Čitam pismo, ruke mi se tresu:
“Fra Zlatko, dolazi odmah! Ustaše su odvele tvoje Srbe, tvoje župljane!”
Nije bilo vozila, telefona. Otišao sam u štalu. Opremio konja i što sam brže mogao pošao prema Širokom Brijegu i fra Didaku. Po mrkloj noći na konju je trebalo prijeći desetak kilometara.
Sretno sam došao na Široki Brijeg. Dočekao me fra Didak. Oka nismo sklopili. Ujutro rano pošao sam do Duhanske stanice i svojih župljana. Na straži sam zatekao Jona Šaravanju. Znao sam ga kao praktičnog vjernika katolika.
Kako si se usudio doći ovdje, Zlatko?!
Došao sam uime istine, pravde i poštenja. Samo preko mene mrtva možete učiniti ono što ste naumili! Ja se bez svojih župljana ne vraćam! Upamtite!
Nakon žestoke prepirke, na svoju ruku otvorio sam kapiju i povikao da se na sve strane moglo čuti:
“Moji župljani, pođite za mnom!”
Oslobađanje je, kako-tako, prošlo bez oružanog incidenta. Išao sam na konju, a njih 78, svih dobi, za mnom. Bilo je to putovanje koje se ne može zaboraviti.
Ne može se zaboraviti ni ono što sam doživio dvadeset i pet godina kasnije. U srpnju 1966. godine u crkvi svetog Jakova u Međugorju slavio sam veliki jubilej.
Slavio sam sv. zlatnu misu. Znam da su moji župljani Ivaniševići, Matkovići i Bojanići, te oni koji su bili rasuti po Australiji i Americi, došli. Bilo je to naše drugo veliko zajedničko slavlje – u bezbroj prigoda pripovijedao je fra Zlatko, pravednik među narodima!
Moj je otac bio veliki prijatelj s fra Zlatkom. Dok se u obitelji raspravljalo kakvo ću ime ponijeti, otac je rekao:
‘Moj sin zvat će se Zlatko!
Ponosan sam na to prijateljstvo i ime koje nosim’.
Moj otac Stanko bio je uman, obrazovan i odmjeren čovjek. Uvijek je govorio: ‘Kakva god vremena dođu, moraš, sine, živjeti kako je živio naš prijatelj, fra Zlatko’
wpDiscuz
