Glavni krivac za neuspjeh pregovora o reformi Izbornog zakona BiH su samoproglašene „probosanske snage/stranke“, kako one koje su sudjelovale u pregovorima u Neumu (SDA, NiP i SBB), tako i one koje nisu (SDP, DF i NS).
Piše: Ivan Vukoja, Institut za društvenopolitička istraživanja, Mostar
Objašnjenje prethodne tvrdnje vrlo je jednostavno i nalazi se u nacionalnoj strukturi njihovih glasača. Naime, od 100% glasova koje „probosanske stranke“ dobiju na izborima više od 95% glasova dolazi od Bošnjaka, odnosna građana BiH koji su se na posljednjem važećem popisu stanovništva samostalno i slobodno samoodredili kao Bošnjaci. Udio hrvatskih i srpskih glasova, kao i glasova „ostalih“ (nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljeni) statistički, a osobito politički, toliko je mali da je zanemariv. Stoga bi bilo mnogo ispravnije da se „probosanski blok“ zove „probošnjački blok“.
Budući da postojeći (neustavni) Izborni zakon BiH omogućava Bošnjacima potpunu kontrolu izvršne vlasti u Federaciji BiH, izbor dva člana tročlanog Predsjedništva BiH te potencijalno 50%, ili čak i 2/3 vlasti u Vijeću ministara BiH, sasvim je razumljivo da stranke koje svoj izborni uspjeh temelje isključivo na bošnjačkim glasovima neće podržati izmjene Izbornog zakona (IZ) BiH koje bi umanjile izborni potencijal bošnjačke izborne volje.
Ponovimo još jednom, ukoliko se IZ BiH ne promijeni, bošnjačka izborna volja ima potencijal na Općim izborima 2022. godine izabrati 14 od 17 članova Bošnjačkog kluba Doma naroda Parlamenta FBiH, 12 od 17 Srpskog kluba, 6 od 17 Hrvatskog kluba te 5 od 7 Kluba ostalih DN PFBIH. Slijedom toga, Predsjednik FBiH i dva dopredsjednika te kompletna Vlada FBiH bili bi izraz isključivo bošnjačke izborne volje. S tih pozicija, predstavnici bošnjačke izborne volje mogli bi tražiti 2/3 vlasti na razini VM BiH, a dobili bi minimalno 50%. Pored toga, bošnjačka izborna volja ima kapacitet potpuno samostalno izabrati dva od tri člana Predsjedništva BiH.
Dakle, ukoliko se izbori 2022. godine održe po postojećem IZ, Bošnjaci mogu imati 100% izvršne vlasti na razini FBiH (Predsjednik i dva dopredsjednika te Vlada FBiH), 2/3 vlasti u Predsjedništvu BiH te minimalno 50% vlasti u VM BiH. Hrvati bi u tom slučaju imali 0% vlasti na razini FBiH, 0% vlasti u Predsjedništvu BiH te 0% vlasti u VM BiH, čak i u slučaji kada bi svi Hrvati u BiH s pravom glasa izašli na izbore 2022. godine i svi glasali za stranke Hrvatskog narodnog sabora BiH. Drugim riječima, 100% hrvatske izborne volje rezultiralo bi s 0% vlasti i na razini entiteta FBiH i na državnoj razini.
Kada bi se usvojio prijedlog HNS BiH, Hrvati bi imali 1/3 vlasti na razini FBiH, 1/3 u Predsjedništvu BiH i 1/3 u VM BiH. U tom slučaju, umjesto 100% vlasti na razini FBiH, Bošnjaci bi imali 2/3; umjesto 2/3 u Predsjedništvu bi imali 1/3, a u VM BiH umjesto 50% imali bi 1/3 vlasti.
To je glavni stranačko-politički razlog zašto „probosanke stranke“ koje svoj izborni rezultat temelje isključivo na bošnjačkoj izbornoj volji žele da se izbori 2022. godine održe po postojećem IZ BiH. Stoga kod njih nikada nije ni postojala ozbiljna namjera niti volja da se IZ BiH uskladi s Ustavom BiH i Hrvatima omogući izbor legitimnih predstavnika. Tim više jer su u međuvremenu preuzele i kontrolu nad Središnjim izbornim povjerenstvom.
Stoga niti jedna „probosanska stranka“ nikada nije ni izišla s bilo kakvim konkretnim prijedlogom izmjena IZ BiH. Umjesto toga, iznosili su svoje neustavne i maksimalističke zahtjeve (brisanje nacionalnih predznaka, ukidanje načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, smanjenje ovlasti Doma naroda, itd.) te presude Europskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci i ostale) suprotstavljali odlukama Ustavnog suda BiH (Ljubić i Čolak) kako bi stvorili privid da ni njima ne odgovara postojeći IZ BiH.
Da „probosanskoj strani“ nije stalo do prava Sejdić-Fincija i ostalih nepripadnika konstitutivnih naroda jasno je iz činjenice da su uzurpirali ne samo hrvatske i srpske pozicije u Domu naroda PFBiH, nego i pozicije u Klubu ostalih DN PFBiH. Zalaganje „probosanske strane“ za provođenje presuda ESLJP nema za cilj osigurati prava pripadnicima nacionalnih manjina nego smanjiti i ukinuti konstitutivna prava Hrvatima. Provođenje presude Sejdić-Finci „probosanske snage“ žele iskoristiti kao sredstvo dominacije nad Hrvatima, a ne kao mehanizam koji će omogućiti Sejdiću i Finciju da se kandidiraju za člana Predsjedništva BiH. Još jedna u nizu potvrda prethodne teze je i činjenica da su na pregovorima u Neumu ostali šokirani mišljenjem Venecijanske komisije koje kaže da prijedlog HNS BiH zadovoljava provedbu presude Sejdić-Finci. Usprkos pozitivnom mišljenju Venecijanske komisije, „probosanske stranke“ su odbile prijedlog HNS BiH, premda su prethodno višekratno izjavljivali da će prihvatiti svako mišljenje Venecijanske komisije i inzistirali na provođenju presude Sejdić-Finci.
„Probosanskim strankama“ pregovori su služili i služe za razvodnjavanje priče, odugovlačenje i kupovanje vremena, s jedne strane te, s druge strane, za stvaranje političke, ideološke i medijske pripreme za nastavak procesa dekonstituiranja Hrvata i njihove potpune eliminacije iz vlasti kako na razini FBiH, tako i na razini države. Tek nakon toga uslijedio bi pravi pokušaj da se Hrvati kao konstitutivan narod izbace iz Ustava FBiH, a onda i iz Ustava BiH.
Razvidno je to i iz samog naziva „probosanski blok“, koji je, kako smo već naveli, izraz isključivo bošnjačke izborne volje. „Probosanski blok“ njegovi članovi, zapravo, smatraju pro-državnim blokom. Time sve stranke i političke snage koje nisu dio tog bloka proglašavaju i smatraju anti-bosanskim, odnosno, anti-državnim. A to su sve stranke iz HNS BiH i sve stranke iz RS-a. Dakle, politički akteri koji su izraz bošnjačke izborne volje smatraju sve političke aktere koji su izraz hrvatske i srpske izborne volje anti-državnim elementima i snagama. Iz toga je očito kako „probosanske snage“ smatraju kako je BiH njihova država u kojoj će oni određivati prihvatljivu mjeru političkog hrvatstva i srpstva, u kojoj će oni Hrvatima i Srbima nešto davati i dopuštati. Pri tom se doživljavaju toliko moćnima i suverenima da smatraju kako „vlastitoj“ državi imaju pravo promijeniti i ime.
Pri svemu navedenom, treba imati u vidu kako provođenje ideološko-političke agende „probosanskih stranaka i snaga“ znači ne samo brutalno kršenje Ustava FBiH i Ustava BiH, nego i Washingtonskog i Daytonskog mirovnog sporazuma. Naglasimo, za kraj, činjenicu da je riječ o mirovnim sporazumima./HMS/
wpDiscuz
