Zloporaba Žanićeve propovijedi u Međugorju, povodom 22 godišnjice smrti

Danas, 11. siječnja, na 22. obljetnicu smrti biskupa Pavla Žanića, objavljujemo njegovu propovijed u Međugorju 25. srpnja 1981.

Najprije donosimo osakaćenu propovijed kako su je godinama objavljivali međugorski manipulatori, a potom cjelovit odlomak o međugorskoj pojavi. Sve je tiskano u knjizi umirovljenoga  i progonjenoga biskupa Perića, Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 54-63, ovdje u kraćenu obliku:

Djeca koja ne lažu: „Duboko sam uvjeren da nitko djecu, koja kažu da su vidjela Gospu, da nitko tu djecu nije podgovorio. Da se radi o jednom djetetu, moglo bi se reći: Ma taj ima neku tvrdu glavu, pa ne može ni policija iz njega ništa izvući. Šestero nevine, jednostavne djece kroz pola sata bi, kad bi ih netko nagovorio, kazala sve. Nitko od svećenika, ja jamčim i garantiram, nije imao tu nikakve namjere niti udjela da bi tu djecu na nešto nagovorio… Također sam uvjeren: Djeca ne lažu! Djeca govore točno ono što je u njihovim srcima… Sigurno je: Djeca ne lažu“. Tako prenosi fra Ljudevit Rupčić.[1]

Osvrt. Sam o. Rupčić ne poziva se na druge izvore. Fra Ivan Dugandžić poziva se na o. Rupčića.[2] U izboru i tekstu iz Biskupove propovijedi o. Rupčića i onih koji se pozivaju na njega kao prvotan izvor vidi se neočekivan pristup. Između posljednje i pretposljednje rečenice Biskupova isječka propovijedi u Rupčićevu se tekstu nalaze točkice. Ispuštena je ova Biskupova bitna rečenica: “Da li je ono doista njihovo vlastito doživljavanje ili vrhunaravno, to je teško reći.” Time se Biskup razborito ogradio od suda o autentičnosti “pojave” i o istinitosti “ukazanja” i o identificiranju onoga što djeca tvrde da vide. On otvoreno dva puta kaže, uvjeren u istinitost zakletve 15-godišnjaka, da tada djeca nisu bila podgovorena, i tri puta kaže da djeca ne lažu, tj. nešto doživljavaju, ali razumno i odgovorno dodaje pitanje: je li to njihov osobni subjektivni doživljaj ili nešto vrhunaravno s Božje strane, to će vrijeme otkriti. Tu bitnu poštenu Biskupovu rečenicu čitamo u R. Laurentina u francuskom izdanju 1986.[3] i u talijanskom prijevodu 1987.[4] Tko je Laurentinu dao tekst?

Tu važnu rečenicu, naprotiv, ne donosi fra Ljudevit Rupčić ni u hrvatskom daktiloskriptu 1985. ni u knjižici 1990. Ne donosi je ni Marija Dugandžić 2001.,[5] ni Mirjana S. Vasilj-Zuccarini 2005.,[6] ni Draga Vidović 2010.,[7] ni fra Ivan Dugandžić 2020.[8] A gotovo doslovno prepisuju Rupčića.

Žanić – Dugandžić: Prema Zapisniku sjednice Dijecezanske komisije održane u Mostaru 1985. razgovor između Biskupa i člana Komisije Dugandžića u vezi s tom temom tekao je ovako:

Biskup: “Rekao sam onda [u propovijedi] da djeca govore iz uvjerenja, ali sad bih rekao da je to uvjerenje – krivo!”

Fra Ivan: “Ako ste bili toga uvjerenja, onda ste lakovjerno u propovijedi, kad je bila krizma, otišli daleko pa ste rekli: ‘djeca ne lažu’. Trebalo je iza toga nešto više stajati da biste tako mogli reći.”

Biskup: “Ja sam tada rekao: ‘Djeca stvarno ne lažu’. Nešto doživljavaju, ali treba vidjeti što oni doživljavaju“.[9]

Fra Ivan je na to zašutio i zaboravio da je to Biskup tako istaknuo da se zapamti, a ne da ga se cenzurira i da se desetljećima jerihonski trubi, pa i 2020. godine: “Djeca ne lažu!”

O. Rupčić i oni oko njega koji su snimali s vrpce i koji ga slijede do danas kao da žele Biskupa uhvatiti u kontradikciji: najprije je tri puta rekao da “djeca ne lažu”, a onda je pod ucjenom Udbe i pritiskom biskupijskoga klera sve zanijekao i počeo govoriti da djeca lažu! Takvo namjerno ispuštanje Biskupova razborita stajališta u prvom nastupu zove se zloporaba i podvala. Manipulacija propovijedi nedostojna katoličkih svećenika, redovnika i katoličkih laika! Izbaciti tu Biskupovu rečenicu, a služiti se drugom s kojom je inače ta prva povezana, sliči onoj poznatoj upadici kako u Svetom Pismu stoji: “Nema Boga”. Ali tu čitamo čitavu rečenicu: “Bezumnik reče u srcu: ‘Nema Boga’” (Ps 14,1). O. Rupčić čak u naslov svoga spisa i brošure stavlja riječ “Istina”! I, nakon što je “cenzurirao” propovjednika, ili cenzurirano nije provjeravao, dodaje šest teških klevetničkih rečenica protiv Biskupova teološkoga znanja, duševnoga zdravlja, dvije protiv auktoriteta, te crkvenoga posluha i ljubavi prema redovnicima.[10] Cenzuriraj pa onda manevriraj, kompromitiraj i lažno difamiraj! A kruna mu je valjda ona šesta kleveta: “i nekontroliranom mržnjom prema franjevcima”. Proglasi ga difamatorski nekontroliranim mrziteljem prema franjevcima i zar treba još kakvih drugih dokaza!?

Promicatelji međugorskih “ukazanja” redovito navode citat o nelažima djece i samo ovaj odlomak iz te osakaćene Biskupove propovijedi, bez onoga dodatka koji smo istaknuli. Nijedne riječi više od toga. Jer im treba samo Biskupova fraza: Djeca ne lažu! Kao da je Biskup dogmatski zaključio: Djeca ne lažu, dakle Gospina su ukazanja istinita i vjerodostojna. Poruke su autentične i zajamčene. A, vidjeli smo, Biskup se razumno ograđuje od karaktera dječjih unutrašnjih doživljaja, umišljaja i mogućih maštarija.

Međutim, talijanski novinar u svojoj knjizi 2017. i u ekskluzivnu videu donosi šest-minutnu propovijed biskupa Žanića u Međugorju, koja se odnosi samo na pojave u Međugorju, a koju ovdje iz knjige donosimo:

Cjelovit odlomak Biskupove propovijedi o „međugorskom fenomenu“ 25. VII. 1981. u Međugorju:

“Danas znam da ovdje ima mnogo i onih koji nisu iz Međugorja, iz  župe Međugorje, koji su se skupili ovdje ne samo za blagdan svetoga Jakova i blag- dan krizme, nego i zbog najnovijih događanja u ovoj župi, pa sigurno je svatko očekivao da čujemo što će reći biskup kad on dođe jer biskup je odgovoran za ono što se u Crkvi događa. Rekao je tako i vaš župnik na početku kad me je pozdravio, da za vas molim i da sam za vas odgovoran. Ja ću to učiniti koliko to mogu sada učiniti.

Moram reći odmah da smo svi ožalošćeni načinom pisanja društvenoga tiska iz kojega proizlazi jedan prezir prema vjeri i nedolično pisanje i vrijeđanje. Mi praštamo. Mi smo za ljubav, mi smo protiv mržnje. Ali žao nam je. I mi imamo svoje dostojanstvo i svoje uvjerenje i kad bi o ateizmu ateistima govorili onako, i pisali, kazali bi da smo protiv bratstva, protiv ljubavi. Ne valja tako. Ali opraštamo.

Drugo što bih htio reći jest: pisalo je tamo da su odgovorne crkvene vlasti u Mostaru rekle da je ovo sve praznovjerje. Mene nitko ništa nije pitao i ništa nisam rekao. I ta je riječ neistinita.

Također sam duboko uvjeren da nitko nije djecu, koja kažu da su vidjela Gospu, da nitko tu djecu nije podgovorio. Da se radi o jednom djetetu, moglo bi se reći: Ma taj ima neku tvrdu glavu, pa ne može policija ništa iz njega izvući. Šestero nevine, jednostavne djece kroz pola sata bi, kad bi ih netko nagovorio, djeca kazala sve. Nitko od svećenika, ja jamčim i garantiram, nije tu imao nikakve namjere niti udjela da bi djecu na nešto nagovarao. I zato su i te riječi uvrjedljive i treba ih odbaciti. Također sam uvjeren: djeca ne lažu. To sam duboko uvjeren, djeca ne lažu. Djeca govore točno ono što je u njihovu srcu. Da li je ono doista njihovo vlastito doživljavanje ili vrhunaravno, to je teško reći. Sigurno je: djeca ne lažu. Oni koji su pisali o tom problemu, uopće ne znaju pisati teološki ni filozofski raspravljati. Pa se zalijeću kako više čuda ne može biti poslije Isusa, kako je ovaj svećenik rekao ono, rekao ono. Dođu svećenicima, istražuju ih i ispituju i onda pišu nedostojno kad idu. Kod ovakvih događaja Crkva je uvijek bila oprezna da izrekne svoj sud. I kad je u Lurdu se Gospa ukazivala, mogao bih reći prvi ‘neprijatelj’ Bernardici bio je župnik, koji je kasnije, kad je vidio o čemu se radi, i biskup koji je također vidio o čemu se radi, bili su onda doista branitelji onoga što se događalo. Ja sam bio sedam puta u Lurdu, šest hodočašća sam vodio.

I doista sam duboko uvjeren da je Lurd jedna jaka apologija naše vjere, obrana naše vjere. Ništa Gospa nije kazala nova, nema ona što kazati nova. Ona nas samo, svugdje po svijetu gdje se ona pokaže, opet vraća i opominje da se vratimo njezinom Sinu Isusu Kristu, njegovu Evanđelju i njegovoj Crkvi. Nitko ni od svećenika ni od djece ni od vjernika nije pravio nikakve nerede. Uvijek se sve ovdje odvijalo spontano. Mislim da je najveću propagandu napravio društveni tisak s onakvim načinom pisanja. Ali sa strane vjernika ništa nije bilo što bi se protivilo zakonima ove države. I ako je netko što učinio, država je slobodna da ga kazni. Ali toga nije bilo.

I jedno je sigurno: u dušama se nešto pokrenulo. To je sigurno! To je sigurno! Ispovijedi, molitve, pa sigurno i praštanja i mirenja među vama, sigurno je to ono najpozitivnije što može biti i što se može sigurno konstatirati. Sve drugo prepustimo Gospi, prepustimo Isusu Kristu, Njegovoj Crkvi koja će sigurno jednoga dana o svemu moći nešto reći. Za sada, mi stojimo na tvrdom temelju – Isusu Kristu”.[11]

Osvrt. Dva su Biskupova gledišta očita iz ove propovijedi: početno, on od- lučno, na temelju svoga razgovora s djecom četiri dana prije toga (dok. 3), brani oce franjevce da nisu do tada manipulirali djecom, da nisu bunili narod protiv države, da su za nerede odgovorni novinari, društveni komunistički tisak. A sve će to još jače i hrabrije Biskup potvrditi pismom predsjedniku države, 1. rujna (dok. 8). Drugo, djeca nešto osobno doživljavaju, i to na vanjski način izražavaju, ali: je li to samo njihov osoban, privatan maštovit doživljaj ili je to nešto objektivno, nadnaravno, Gospino ukazanje, eh, o tome će Crkva donijeti svoj konačan sud. Biskup je i u propovijedi tri puta istaknuo ono što će poslije barem pet puta do Božića 1981. ponoviti s obzirom na nužnu razliku između mogućega dječjega doživljaja i moguće nebeske pojave.

I fra Ivan Dugandžić, auktor knjige Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića na temelju dostupnih dokumenata, Međugorje, 2020. na str. 32, navodi Biskupov citat iz propovijedi i ispušta ono što je i Rupčić ispustio:

• Je li ono doista njihovo vlastito doživljavanje ili vrhunaravno, to je teško reći.
• Kod ovakvih događaja Crkva je uvijek bila oprezna da izrekne svoj sud.
• Sve drugo prepustimo Gospi, prepustimo Isusu Kristu, Njegovoj Crkvi koja će sigurno jednoga dana o svemu moći nešto reći. Za sada, mi stojimo na tvrdom temelju – Isusu Kristu.

I to Dugandžić preskače nakon što je čuo biskupa Žanića pred Komisijom u svibnju 1985.: “Ja sam tada rekao: ‘Djeca stvarno ne lažu’. Nešto doživljavaju, ali treba vidjeti što oni doživljavaju“. Ako nije doslovna riječ, jest misao.

Fra Ivan Dugandžić mogao je imati “dostupan dokument” o tome da je teško reći je li posrijedi “vlastito doživljavanje ili vrhunaravno” i nakon što je P. Brosio 2017. ekskluzivno objavio taj odlomak propovijedi u spomenutoj knjizi i video s audio snimkom.[12]

Objavljivanje famozne propovijedi biskupa Žanića na krizmi na svetkovinu sv. Jakova 25. srpnja 1981., i to samo u kratku isječku od nekoliko isjeckanih rečenica, i to s dva niza točkica, uvijek je izazivalo više upitnika i nejasnoća.

Glavni je upitnik bio: Oni koji imaju Biskupovu propovijed snimljenu, zašto je nisu objavili cjelovito u vezi s međugorskim fenomenom (6 minuta), a ne djelomično, s točkicama? I neka se prosuđuje cjelovita propovijed o tome, a ne samo jedna ili druga izvučena rečenica ili odlomčić koji odgovara nečijoj zamišljenoj tezi? Je li iznio kakvo šire tumačenje kao što je to redovito činio u svakoj svojoj izjavi i javnom priopćenju? Vidjeli smo da jest, i to ne jednom nego tri puta, što mu služi na čast, a njegovim manipulatorima na nečast!

I kada je Biskupu potkraj 1981. postalo bjelodano jasno da djeca masno lažu da im se istinska Gospa uopće ukazala i da pričaju takve besmislice i da je toliko lažnih izjava u svim tim međugorskim “pseudo-porukama” o Biskupovoj krivnji u “hercegovačkom slučaju” da bi bila prava blasfemija pripisati bilo što od toga Blaženoj Djevici Mariji, i to protiv njezina vjerna i odana štovatelja; onda se objektivan proučavatelj fenomena spontano pita: da to ne govori i ne šalje takve bezbožne poruke možda neki njezin suprotnik, oprečac, lažac, antipod koji joj je pod nogama?

___________________________________

[1] Lj. Rupčić, Istina o Međugorju (Kritički osvrt na stav biskupa Žanića: “La Posizione attuale /non ufficiale/ della Curia vescovile di Mostar nei confronti degli eventi di Medjugorje”), daktiloskript, bez oznake godine, s vlastitim potpisom na 30. stranici, slijede bilješke do 33. stranice, citat: str. 6. Objavljeno kao knjižica, Istina o Međugorju. U povodu pamfleta biskupa Žanića, Humac, 1990., citat: str. 21.
[2] M. Dugandžić (prir.), Međugorje u Crkvi, Međugorje, 2001., str. 52 – poziva se na dr. Rupčića, Istina o Međugorju, str. 21.
[3] R. Laurentin, Medjugorje Recit et chronologie des apparitions, Paris, 1986., str. 71.
[4] R. Laurentin, Racconto e messaggio delle apparizioni di Medjugorje, Brescia, 1987., str. 77.
[5] M. Dugandžić (prir.). Međugorje u Crkvi, str. 52.
[6] M. Stanislava Vasilj-Zuccarini, Gospin poziv iz Međugorja, ⁶2005., str. 79.
[7] D. Vidović, Spasenje čovječanstva: ukazanja Kraljice mira od 24. lipnja 1981. do danas, Međugorje – Bijakovići, 2010., str. 110.
[8] I. Dugandžić, Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića na temelju dostupnih dokumenata, Međugorje, 2020., str. 32. Ne donosi izvora.
[9] Zapisnik sjednice koju je održala Komisija pri Biskupskom Ordinarijatu u Mostaru za ispitivanje događaja u Međugorju od 30. do 31. svibnja 1985. godine, citat: str. 12. Vidi također: I. Dugandžić, nav. dj., str. 134-135.
[10] Hrvatski daktiloskript 1985. nema tih kleveta u Zaključku. A daktiloskript u talijanskom prijevodu iz 1985. ima: str. 112, kao što ima i knjiško izdanje na hrvatskom 1990., str. 123.
[11] P. Brosio, Il Papa e Medjugorje, Casale Monferrato, 2017., str. 49-51.
[12] https://www.facebook.com/brosio.paolo/videos/grande-esclusiva-nei-nostri-social-per- la-prima-volta-il-vide/1595386047169389/ (26.2.2021.).