Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka, hrvatska budnica, navijačnica, izvodila se širom Hrvatske na svim stadionima. Na mnogim javnim događanjima.
Izvodila se i izvodi se na TV stanicama i danas.
Srbija se naime Srijemom okitila nakon Balkanskih ratova kada se proširila na jug (Makedoniju, Sandžak i Kosovo), oslobađajući od turskog okupatora stare srpske zemlje a nakon I. svj. rata proširila se i na sjever preko Save na zemlje koje nikada u povijesti nisu bile njene.
Ona je vještim i hrabrim, naglašavamo hrabrim liderstvom koji su hrvatski kmetovi tada zapanjeno i u čudu gledali, dakle vojno-političkim manevrom, uz pomoć dijela prečanskih Srba i saveznika Beograda u Hrvatskoj Svetozara Pribičevića, spriječila da Srijem, Banat i Bačka uđu u novostvorenu Državu SHS sa središtem u Zagrebu, te je organizirala skupštinu u Novom Sadu.
Srijem, Banat i Bačka su tako postali dio Srbije u kasnijim permutacijama teritorija nakon Prvog svjetskog rata kada je Srbija pobijedila tadašnji OHR. Pardon. Austriju.
I može Hrvatska kmečati al Srbi su tu bili bliži političkoj naciji, smjeliji i odvažniji. Širili su svoju nacionalnu ideju. Kraljevina Srbija postajala je sve veći faktor na Balkanu. Zbog straha od njenog širenja događa se i Aneksija BIH i hrvatske zemlje u BIH nikada više nisu bile dio Hrvatske.
Ukratko Srbi su svojom krvlju povratili od Osmanlija ono što je njihovo bez da su čekali kao Hrvati odobrenje Zapadnih “partnera” a srpske i hrvatske zemlje u BIH otela je Austrija u samu zoru i sumrak srpskog ustanka . To će kasnije biti i povod I.svj rata, čitaj Trećeg Balkanskog iz kojeg će Austrija izvući deblji kraj a Hrvatska će se konačno slomom Austrije izvući iz njenih ralja. Opet zahvaljujući Srbima. Te će s njima napraviti Kraljevinu, hrvatski radikali ubit će srpskog kralja a srpski hrvatskog prvaka. I opet će se s tim istim Srbima oformiti Banovina, koja bi i danas živjela da ne bi austrijskog nacizma i Hitlera.
Srbima je uzimanjem Srijema, Banata i Bačke pripala hrvatska i mađarska zemlja a Hrvatskoj pjesmica o otetoj hrvatskoj zemlji.
Svakome po zasluzi.
Moderni Hrvati Zagreba od svojih kukavičkih predaka razlikuju se u tom nekom sitnom detalju da oni ne žele baštiniti čak niti pjesmice.
Njima je idealna Hrvatska ona koja počinje u Novom Zagrebu i završava na Medvednici.
To se samo klanja. To nikada ne bi nekog napalo tko njegov narod terozirira. Najjači uzvik ratni, im je “prosim lepo” a kad baš popizde znaju uzviknut i “ljubim ruke”.
Perecijski nacionalizam superiorno se postavlja samo srpskom nacionalizmu.
Svemu drugome i svakom drugome se klanjaju. Zato im je Milanović šok a Mesić ideal.
Oni se naprosto ne znaju nositi s državništvom. Za njih je državnik onaj koji služi velikim silama.
Kako je i danas u endehazijskom Zegeju legitimno od Srba potraživati sve, ispriku, kožu, stoku, zemlju, čak i pravo da se zovu Srbi, u srbofagičnoj Pereciji nikada niti jedan Zvonka Alač nije postavio pitanje zakaj se taj Srem pevuši na RH stadionima, zakaj purgeri i urbana Cro navijačka gerila zaziva teritorije Srbije.
Smeta im svojatanje kamenjara, i te zle HercegBosne koja je eto ocrnila Hrvatsku, premda sam prizna da je stvorena i osmišljena u Zagrebu ali nikako mu ne smeta svojatanje cijele jedne Vojvodine.
No kad je u pitanju Južna hrvatska vojvodina – Hercegovina, druga je u Zvonke priča.
Hercegovina je doduše dugo vremena bila pravoslavna,njome su upravljali i Nemanjići preko 100 godina, jedina je danas hrvatska multietnička regija uz Istru, zvala se čak vojvodstvom od Svetog Save. No Zapad Hercegovine, Livno, Sjeverozapad te zemlje tzv. turska Krajina prema Austriji u EU kartografijama nazivani su Turca Dalmatia i Turca Croatia.
To današnja hrvatska djeca i ne uče.
U RH programu poluobrazovanja uopće nema intencije da se sinu Zvonke Alača usadi svijest da su u Bihaću u crkvi Sv. Ante bili grobovi hrvatske plemićke obitelji Zrinjski. I da se ta crkva danas zove Osvojena (Fetija) i da je toranj pretvoren u minaret a hram u džamiju.
Dapače, u Hrvatskoj uopće ne propituju kako to da ne znaju niti za jedan grob svog kralja, ili nekog važnijeg plemića.
Niti traže te kosti i te grobove.
A sve što se od hrvatskih kraljeva od grobova može naći jesu grobovi po Humu i po Bosni. Te grob kralja Aleksandra, formalno posljednjeg hrvatskog kralja u Srbiji. Ni Višeslavovu krstionicu nisu mogli locirati kao onu koju je naručio otac Kneza Humskog Mihajla Višovića. Pa su izmislili kneza Višeslava u Zadru.
Čak je zabranjeno učiti kako je nakon hrvatskougarske nagodbe svaki Hrvat plemić, koji je držao do sebe povukao svoju familiju, vojsku i narod ka Istoku Tomislavove Kraljevine, u Bosnu i skupa s banom Tvrtkom, proglasio kraljevinu.
Teško je nekako učiti pravu, urbanu, arijevsku, perecijsku djecu da je kruna hrvatska, nastavila živjeti u Istočnom dijelu Tomislavovog kraljevstva još 400 godina.
Tamo gdje su vladali Hrvatinići i Kotromanići dok je prosječan građanin Ugarske Hrvatske učio kako se na mađarskom kaže “oprostite”.
Teško je nekako učiti pravu, urbanu, arijevsku, perecijsku djecu da su u strahu od papinskog utjecaja i njegovog isporučuvanja Ugarskoj i preostalog dijela hrvatskog kraljevstva, umjesto šahovnice uzeli novi grb, grb Anžuvinaca, suparnika ugarskih, i da je hrvatsko plemstvo živjelo kroz tri ljiljana. Kroz križarski znak Anžuvinaca.
Hrvatska je tako podijeljena u ugarsku Hrvatsku i istočni, slobodni dio kraljevine Hrvatske koji će pod kraljem Tvrtkom postati Kraljevina Bosna. Također i sama kasnije vazal no ipak autonoman vazal.
Hrvatska ona stara Tomislavova je nestala s karte, iako Hrvati vole tu izdaju nazivati “nagodbom” a mađarsku okupaciju Hrvatske “hrvatskougarskom državom”.
How yes no.
Potom svi znamo što se dalje događalo.
Tvrtko je širio svoje moćno carstvo uz pomoć plemstva koje je odbilo ugarsku krunu.
Prvenstveno se širio na jug ka Dalmaciji. Došao je sve do Zadra. Uzeo je otoke. Pobijedio na Kosovu. Bosna i Humska zemlja postojaše, Hrvatske nije bilo.
U 15 stoljeću dolaze Turci. Kolju, ubijaju. Plemstvo hrvatsko i srpsko se iz Bosne, nakon ubojstva posljednjeg hrvatskog kralja medijevalnog doba Stjepana Tomaševića koji bijaše i srpski despot povlači ka sjeveru. Izgiboše potom svi na Krbavskoj bitci koja se danas u bošnjačkim školama izučava kao “čudo otpora”.
Pismo velikaša Humskih i bosanskih koji mole Zapad za intervencijom.
Nestade tako na Krbavi i Bosna s karte. Ostaje samo Hercegovina kao jedini slobodan komad srpske i hrvatske zemlje.
Kraljica je pokušala pripremiti kontraudar, došla bijaše i do Vatikana. No njene vapaje fratrizančine izdaše. Ahdnamom. Koju takvi kakvi jesu i danas slave. I kraljicu i “svog” Papu i svoj narod izdaše. I podvedoše narod u ropstvo.
Kasnije će skupa s Turcima ta sekta taj narod maltretirati, brnjice mu na glavu stavljati, još gore brnjice na svaku misao slobode, te ga tako dovesti do fanatičnog zatupljenja i gotovo do nestanka.
ne znam da iti jedan Franjevački muzej ima izloženu brnjicu koju su stavljali na naše majke kao niti štap kojim su udarali naše očeve. Čemu stid od vlastite povijesti nasilja? suočavanje ,isprika, sve je to dio procesa. dajte te artefskte na svjetlo. mi smo vam muzeje dali pic.twitter.com/4itrKBxO0P
— Jan Palach (@IurkovJan) November 16, 2021
Taj narod će potom, ono dakle što je ostalo od njega, biti jako surov, sirov, priprost i potpuno izmijenjen od svoje braće u Pereciji. Onakav kakav postaješ kad si samo rob, kad ti je elita pobijena i kad ti ništa drugo nije dano.
No ostat će živ i žilav. I čekat će svog ustanika da ga povede. Čekat će Don Ivana Musića. Najvećeg među nama. A kad on i povede narod u slobodu opet će Zegej gospodstvo pisati pisma banovima da što se mi miješamo u to.
Stoga je ljutnja urbanih Hrvatića, njihovo skikutanje na pomen imena Hercegovina ništa drugo nego duboki primordijalni stid izbjegle malograđanštine, pobjegče od same sebe, od onog što su bili i što su ostali.
Kukavice zagrebačke, ulizice, kvislinzi, pizduni austrijski, koji su 5 stoljeća gledale kako im Turci nabijaju majke i očeve na kolac po Bosnama i Humu a kada se konačno dogodio ustanak u Hercegovini 1875 pisali su banu Mažuraniću protestna pisma da zašto pomaže Hercegovcima u ćebadi , ljekovima i skloništima po Dalmaciji.
Zamisli da je tek s vojskom došao?
*Nisu to pisali kad je 400.000 Bošnjaka napunilo Dalmatinske hotele. Ukazom i zločinačke HercegBosne.
Sve je ovo važno znati prije nego odlučiš biti bijedan poput Zvonka Alača.
Kao zadnja pokorena od svih hrvatskih zemalja nestaje konačno i ta mitska zemlja Hercegovina. Humska zemlja, Paganija. Prva i posljednja hrvatska zemlja.Zadnja pokrštena, zadnja pod Turke pala. Prva oslobođena.
Zadnje mjesto u Hrvata koje je palo pod tuđinsku vlast bio je mali Vir pored Posušja.
Selo o kojem prosječan perecijski Hrvatić ne zna ništa.
Tu će kasnije nastati prvi Hajduci. Šimići. Tomići. Upravo po njima Hajduk s Poljuda danas nosi svoje slavno ime.
Zašto Hajduk, gorštak , Vlajina, kao idol usred trgovačke luke Split?
Split je naime bio lud za junacima koji su mu branili zaleđe, za hajducima, za uskocima, za ljudima koji su dolazili na Klis ostaviti život u boju s Turcima jer više ništa drugo nisu imali za izgubiti.
Mitsko zaleđe Hercegovine, Livna, Tropolje i Hum bili su inspiracija splitskim pjesnicima dok su iz sigurne oaze kontemplirali na bonacama Dalmacije.
Pisali su epove o njima. Nisu pisali “Jebo vas Hajduk”. Ne bijahu Dežulovići.
Eto zašto Hercegovina, eto zašto Poljud, eto zašto Hrvati.
Pizda vam materina Indexovska, perecijska.
wpDiscuz
