Bošnjački časopis Behar s kraja 19. i početka 20. stoljeća objavio je vrlo zanimljiv putopis o Bosni pod naslovom Zemlja ćeifa i kismeta (što bi doslovno značilo Zemlja dobrog raspoloženja i sudbine).
U sljedećih nekoliko dana objavit ćemo dijelove iz putopisa Aleksandra Fjodorovića Giljferdinga iz 19. stoljeća, pod naslovom Putovanje po Bosni, Hercegovini i Staroj Srbiji.
Vrlo nas zanima dio koji se odnosi na Stolac i šire područje oko Stoca, pa ćemo se u ovom feljtonu obratiti pozornost na dijelove iz Guilferdingova putopisa o Stocu, te na mogućnosti koje on kao putopisac tada susreće u ovom gradu na obalama rijeke Bregave.
Guilferding je rođen u Varšavi 1831. godine. Diplomirao je na Moskovskom sveučilištu 1852. godine kao student Viktora Ivanoviča Grigoroviča i slaviste Josifa Maksimoviča Bodjanskog. Bio je Slavofil. 1853. objavio je rad o sličnosti slavenskog jezika i sanskrita , a nešto kasnije objavio je i magistarski rad o odnosu slavenskog jezika i srodnih jezika . Bio je zagovornik ideje o jednom slavenskom jeziku i jednoj abecedi. Od 1852. bio je u službi ruskog Ministarstva vanjskih poslova. 1854. objavio je Pisma o povijesti Srba i Bugara . Godinu dana kasnije objavio je Povijest baltičkih Slavena .
Tijekom 1856. postao je dopisni član Ruske akademije znanosti. Iste godine imenovan je ruskim konzulom u Bosni, po kojoj je putovao. Po povratku u Sankt Peterburg bio je službenik Ministarstva vanjskih poslova. Na putu za Bosnu posjetio je samostane na Kosovu i usput kupio mnoge dokumente o srpskoj povijesti književnosti. Po povratku iz Bosne objavio je putopis Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji (1859) , pun važnih podataka i dosad nepoznatih povijesnih podataka. Nakon putopisa, 1860. objavio je studiju o slavenskim narodima u Austriji i Turskoj , a 1862. objavio je djelo o Ćirilu i Metodiju.
Kad je u svibnju 1857. otišao u Bosnu, ruski povjesničar i slavofilski ideolog Aleksandar Fjodorović Guilferding već je imao krivotvorena mišljenja o tome.
Stvorio ih je na temelju knjiga iz svojih nedavnih studentskih dana i u značajnim djelima ruskog javnog mnijenja, u kojima će kasnije odigrati značajnu ulogu. Povijesne okolnosti ostavile su traga u tim novinama više nego što se čini na prvi pogled. Godinu dana prije nego što su začeti u bosanskim brdima, Pariški mir (1856.) izvukao ga je iz bolnog rata, u kojem je cijela Zapadna Europa bila na strani svog protivnika, Turske.
Svaki informirani Rus osjećao je da je u ratu sa svijetom. Poraz je bio strašan, kako u spoznaji da trulu Tursku čuva napredni dio čovječanstva, tako i u posljedicama koje su zadesile Rusiju.
Kad dođe u Bosnu, Guilferding prvo želi upoznati državu u kojoj će predstavljati svog cara kao konzula. No, na tom putu utisnut je u teret gotovih uvjerenja i predrasuda, čije će opće vrijednosti samo povremeno i slučajno provjeravati. Njegov drugi zadatak je posjetiti samostane s područja stare srpske povijesti i pokupiti preostale dokumente o srpskoj povijesti književnosti. Bio je u tome vrlo vješt i uporan pa je s tog putovanja po Kosovu “ponio nekoliko tovara starih pisama sa sobom u Rusiju”.
Kao povjesničar i znanstvenik mislio je da je ovim skupom prvi u tim zemljama učinio uslugu znanosti. Pogotovo što među svojim suvremenim Srbima ne vidi dovoljno želje i dara za prikupljanje starih novina, pa u pismu iz Beograda JP Kovalevski kaže da ”
U skladu s njihovim uvjerenjem da je samo pravoslavlje izvorna slavenska vjera i duhovni okvir najpogodniji za slavenstvo, slavenofili, a zajedno s njima i Guilferding u ovom rukopisu, stali su na stranu katoličanstva, protestantizma i islama, pa čak i austrijskog pravoslavlja, koje je izdalo i primilo duh Zapada. Stoga su na ovim stranicama tako oštre ocjene Turaka i bosanskih begova, koji su mu bili nesimpatični, jer uopće ne ističu njihovo slovenstvo, bez obzira na njihova vjerska osjećanja.
Zapanjujuće je da Guilferding na nekim mjestima ne pokušava zaokružiti svoje nepovoljne dojmove, kao što to čini pri susretu s kršćanima, u kojima, unatoč urođenom daru kritičkog promatranja, pokazuje sklonost previdjeti ili pripisati neke ružne stvari, Tursko nasilje. Za štetu na crkvama i ikonama u njima uvijek su krivi Turci, a ne kršćanski seljaci koji su kopali dijelove fresaka uz zid kako bi ih nosili protiv uroka. Taj žar, ne propustiti neugodne detalje tuđe vjere, ideološkog je podrijetla, a ne samo realističkog pogleda. Zanimljivo je da je Guilferdingov odnos prema muslimanima sve povoljniji kako se stranice knjige privode kraju, odnosno dobio je vremena da svoje predrasude izbaci i prilagodi stvarnosti.
Bosna je bila toliko daleko od njegova slavenskog ideala sa svojim turcizmima u jeziku, izvornim načinom života i istim doživljajem sudbine i svoje nacionalnosti. Nešto kasnije (1861.), on je povoljnije pisao o bosansko -muslimanskoj aristokraciji, žaleći što prije 1850., kada je od Bosne stvorila “muslimansku aristokratsku republiku u Turskoj”, nije tražila podršku od svoje kršćanske braće kako bi postala još neovisnija od sultan. Iznenađujuće, Guilferding je tada rekao za Srbe da bi njihov cilj trebao biti neovisnost pod njihovim knezom uz priznanje sultanove suverenosti. Međutim, nisu sve nepovoljne ocjene u ovom putopisu stvar ideoloških predrasuda.
Milorad Ekmečić l demos.ba
Tumač pojmova:
Ćeif – dobro raspoloženje
Kismet – sudbina
(Nastavit će se…)
wpDiscuz
