Tko nije uživo doživio Maraton lađa i sve popratno oko njega, dug i mučan put koji kreće u Metkoviću nevjerojatno impresivnim startom, potom uz opće ludilo naroda i žar borbe veslača ide duž Neretve, put Opuzena, Krvavca, Komina, nakon čega ulazi u Crnu riku, u uski rukavac, gdje se već nazire tko bi mogao ući u završni okršaj pred Stablinom i konačno zadnji izdasi snage i finalan boj koji završava u Pločama, tko to nije uživo dakle upratio, taj nije doživio ništa. Oni koji su tu bili prije par dana i koji su došli iz kontinetalnih krajeva Hrvatske, Njemačke, Francuske. SAD-a, koji su tu prvi put govore nam kako takvu energiju nisu doživjeli u životu, niti na najfamoznijim dočecima Vatrenih. Ili svojih timova ako se radilo o strancima.
Neretljanke voze vozila dok cijela ekipa viri van s bengalkama i duž obale prati natjecatelje, ljudi s transparentima u rukama, na biciklima, motorima, većina trči suznih očiju, svatko lud za svojim favoritima, cijela mjesta ne razgovaraju, parovi ne pričaju danima, dok se čeka pobjednik, kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu.
No maraton lađa to u dolini Neretvana već dugo i jest. Najvažnija stvar tog malenog mikrosvijeta. Zemlje Arente. Lađari su tu veće zvijezde od Messija i Modrića zajedno.
Divlji duh ljudi nekadašnje Paganije oživio je svoj borbeni mitski gen, u svome najvažnijem simbolu – lađi, neretljanskoj lađi, malenoj no visprenoj lađi koju su kopirali i Mleci i Turci. I vratio je tu gusarsku epiku svojih predaka u današnjicu, u realnost, predavši je pokoljenima na najsportskiji mogući način. Kroz ne bilo kakvu utrku lađa. Nego kroz utrku koja je na granici ludila i junaštva. Na granici sporta i samoubojstva. Na granici ludila. Baš kako sve u Paganiji mora i treba biti. I kakvo je oduvijek. Sve to utkano je u maraton lađa. Mitski običaj koji pomalo probija granice Hrvatske. A onaj tko je to sve pokrenuo, ma tko taj čovjek bio, zaslužuje najljepši spomenik u ovoj dolini smijeha i divljaštva. Koja se davno zaklela raju i paklu, da suzu nikad pustiti neće.
Mitska zemlja Paganija, Arenta iliti Narentanija, zemlja Neretljana, najstarija kneževina ovih prostora predstavlja jednu od najljepših i najslavnijih priča naših predaka. Toliko slavnih da se za nju i danas bore i srpska i hrvatska historiografija. Toliko slavnu da ju i srpska i hrvatska integralna nacionalna historiografija potire. Jer je slavnija od najslavnijih integralnih nacionalnih mitova.
Paganija međutim bijaše upravo to što joj ime govori. Ničija. Zemlja Pagana. Nekrsta. Onih koji su se do posljednjeg daha opirali pokrštavanju, smatrajući da bi ulaskom u kršćanstvo izgubili svoju bit i prkos , svoju narav i neovisnost. Da bi prestali biti Gusari i Dišpeti i da bi im se način života naprosto promijenio pod nekom jačom i moćnijom krunom. Naslonjena na drugu kneževinu Zemlju Humsku, jednako divlju i bratsku, s kojom nikada nije ratovala, s kojom se i sjedinila na kraju, postojala je od najranijih početaka Slavena na ovim prostorima kao neovisna kneževina, sklavinija, prkoseći Mlecima i Avarima i Bizantu, daleko prije dubrovačke republike.
Ta ista Paganija protezala se jednom prilikom nakon ujedinjenja s Humskom zemljom do Rodoča na Sjeveroistoku, Rame na Sjeveru, Omiša i Cetine na Zapadu. Gospodarila je svim otocima pred svojim arhipelagom sem poluotokom Pelješcem. S Hrvatskom kraljevinom gledali su se u dobru, i pomagali su im, no bijahu dugo posve neovisni od Tomislavove krune kao i od krune srpskih careva i bosanskih banova.
Upravo stoga sudjelovanje humskih, danas hercegovskih lađarica od ove godine na Maratonu lađa, za one koji poznaju historiju predstavlja i povijesni događaj nulte kategorije. Daleko veći od same sportske manifestacije.
Trebalo je proći gotovo jedan cijeli milenij, gotovo tisuću godina, trebalo je ovim prostorom prohujati nekoliko svjetskih imperija, cijeli jedan kalifat, jedan francuski car i trebao je umrijeti jedan austrougarski princ, te nakon njega i dvije Jugoslavije, pa da prakćeri i prasinovi davnih drevnih lađara kneza Domagoja, i još slavnijih kneževa Arente prije njega, tih slavnih i nikad dovoljno opjevanih noćnih veslača, i noćnih mora Mletačke republike, konačno zaveslaju skupa.
Baš kako su skupa veslali njihovi praočevi i pramajke.
I doista prije gotovo tisuću godina sinovi i kćeri knez Diuditove i knez Domagojeve veslali su skupa u pohode od Hvara, Brača, Omiša, Cetine, Makara, preko Komina, Metkovića do duboko u Neretvu, do Mostara. Pohodeći i tuđa područja u svojim gusarskim avanturama. Ubijajući Veneciju u pojam. Bila je to njihova kneževina. Bili su to njihovi tjesnaci. Bilo je to sve samo njihovo tlo, rijeka i more, Neretljenima odani i kao i oni njima. I nikad im nitko tu nije mogao uzeti ni pramca ni premca. Bijaše to i naša humska pradavna domovina Arenta, Marinija iliti Paganija. Zemlja Domagojeva, zemlja Višeslavova, Mihaelova. Prva domovina koju smo imali. Ona koja se nije klanjala ni kraljevima ni carevima, niti je strepila pred patrijarsima nit papama. Skupljali su se u gusarstvu kršne cure i momci čak i iz jedine paganijske neprimorske župe Dolen koja je obuhvaćala današnje predjele Zapadne Hercegovine, Rame pa sve do Vrgorca i Rastoka i skupa su plovili i ratovali. Kao takvi, nepokoreni , divlji, gotovo vikinški narod bili su nesalomljiva sila stoljećima.
Upravo za njh su rađene posebne krstionice od strane njihovih kasnih pokrštenih knezova, koji su ih skupo plaćali u Mletaka, dodvoravajući se Papama, ne bi li se pape impresioniralo a narod nagovorilo na pokrštavanje.
Krstionice “začudo” ili pak ne, tu baš nikad nisu ni dopremljene da bi jedna kasnije osvanula u Ninu. Nakon što je otkrivena u Veneciji kasnih 30-ih godina. Otkriva se tada da je ista naručena od stanovitog Kneza Višeslava. Višeslava koji nikada u Ninu nije postojao nit je taj knez kao ni bilo koji Ninom vladao. Jer Nin u to doba bijaše već kraljevina. No jeste Humom i Paganijom. Bio je to Višeslav, otac Mihajla Višovića, kneza Humske zemlje i vladara Paganije. No za integralističke hrvatske povjesničare umjetnosti imperativ istine bijaše iza imperativa nacionalne rekonstrukcije. Pa izmisliše Višeslava u Ninu. I stvoriše povijest za njega. Iako takav tamo nikada živio nije.
Pagani i Humljani , kako rekosmo dugo su odbijali i križ i krst. Oni su za to vrijeme činili svoje lađe koje su im značile život. Bilo život gusarenjem, bilo ribarenjem ili tek sredstvo za prijevoz ljetine. Upravo tu u ovim krajevima su se najbolje zadržali stari predkršćanski običaji. Upravo tu je duh naroda ostao jedinstven na prostoru Hrvatske i Humske zemlje, danas greškom zvane Hercegovinom. Jedinstven, prkosan, nepokoren duh naroda kakav ne postoji na tlu Euruope sem možda na njenom samom sjeveru. U zemlji Vikinga.
Taj narod i taj duh, milenij kasnije živi i dalje svoj jedinstveni godišnji hod. Kršćanstvo se primilo no ako pitate svećenike posebno svećenike neretvanskog kraja, sami će vam priznati da s ovim narodom nije lako. Niti svećenici ovdje imaju utjecaj kao u drugim krajevima Hrvatske.
U svim kršćanskim običajima zadržao se poseban paganski podobred. Ostali su predslavenski mitski običaji. Radilo se tu o “žudijama” koji su ubačeni u sam običaj slavljenja uskršnje mise u Kominu. (Žudije su bile jedan od staleža države Paganije), radilo se o “blagoslovu polja” u doba blagdana Svetog Marka a koji predstavlja preživjeli staroslavenski običaj prinošenja žrtve za ljetinu, prisutan samo tu u zemlji Humskoj, potom prenešen na Srednju Bosnu putem humskih plemena, potom kod Rusa i kod Vikinga ; radilo se o staroslavenskim dječim igračkama čegrtaljkama kojima bude narod na Veliku Subotu najavljujući misu, budući da zvona taj dan ne zvone, ili o nizu drugih običaja. Cijeli je sepet tajnih etnoloških paganskih ornamenata uklesanih nad pragovima kuća koje su ljudi stoljećima nakon pokrštavanja zadržali. Treba li spominjati Baćinske poklade i ono što ti ljudi čine u pokladne dane? Ili kulturu pravljenja čovjekolikih lutaka?
Upravo stoga smatrali smo da trebate upoznati dvije hercegovačke lađarske ekipe koje su sudjelovanjem na neretljanskom maratonu lađa prekinule dugačku, milenijsku podjelu ovog naroda i na ovaj simbolički i najljepši način sjedinili svoje pretke iz vlastite nam prapovijesti.
Prapovijesti koju su tako mudro skrili od nas, učeći nas da je centar naše povijesti negdje daleko i nešto drugačiji.
Sami hercegovaski, humski, lađarice i lađari vjerojatno sami i nisu svjesni povijesne vrijednosti svog čina. I pripadnosti istom kulturnom tradicijskom kodu.
Njihovo sudjelovanje međutim nema samo tu dimenziju. Probudili su interes širom Hercegovine, duž Neretve i njenih pritoka, kod raznih športskih društava za formiranjem novih lađarskih ekipa koje bi se možda mogle uključiti u neki novi okršaj. Nekog novog lađarskog ludila.
U nastavaku pročitajte tko su oni:
I napomena: Ne psujte tamo kad dođete. Pagani se samo tako zovu. Pagani ne psuju.
*Na kraju ovog teksta poseban respekt izražavamo pobjedničkoj srčanoj ekipi Stabline, somborskim veslačima, te naročito bjelovarskom čudu od ekipe, (ljudi nemaju nit jezera nit rijeke a već su tu bili u okršaju nekoliko puta) i svakako domaćinima koji su najzaslužniji što se ovo ludilo promeće u jedinstveni europski sportski događaj koji bi uskoro mogao pasti pod sponzorstvo samog Brusselsa.
wpDiscuz
