Nije li znak vremena, zlog režimskog vremena, da osnivač vojvodstva hercegovskog Herceg Stjepan Kosača nema niti jedan impozantan spomenik u svojoj zemlji?
Zemlji Hercegovoj. Vojvodstvu od Svetog Save.
Svetog Save koji je tada u percepciji Hrvata bio nešto drugo nego danas. Nešto pozitivno. Oslobađajuće i bratsko. A ne prijeteće. Onomad kad je križ bio križ. Makar se krstom zvao.
Svetac kojem su pjesme pisali i hercegovski fratri. Recimo Fra Grga Martić. Koji je pravoslavce Hercegovine pridobijao riječima da se u Zapadnoj Hercegovini govori najljepšim srpskim jezikom, na neki način priželjkujući jedinstvo Pravoslavlja i Katoličanstva u konačnoj bitci s okupatorom. Ustanku kojeg potom podiže dijecezenski svećenik. Ivan plemeniti Musić. Hercegovski Bishop Heahmund.
Što je to s našim narodom i našim elitama koje stenju pod fratrima? I gdje leži uzrok negacije Herceg Stjepana u fratrizanskim mozgovima? Zašto ga preziru? Jer je u vremenu u kojem je živio pripadao vjeri kojoj je jedino mogao pripadati? Mrze li ga jer ga nisu mogli spaliti kroz proces Inkvizicije? Zbog koje su uostalom i došli tu.
Jesu li oni doista poludjeli? I oni i naša elita? Jesu li doista toliko nedostojni ovog naroda kojeg smatraju priglupim?
Izgleda da jesu.
Nije li znakovito da je u Ljubuškom, komisija popunjena mahom fratrima, a koja se bavila prosto svjetovnim pitanjem, dodjelom imena ulicama i trgovima, tražila da se Herceg Stjepana makne iz centra grada ili da mu se ulica potpuno ukine jerbo se radi o patarenu. Bogumilu. Đavolu. Nekrstu poganom.
Negirajući tako specifikum cijelih stoljeća Humske zemlje i Paganije koje su pod Viševićima bile mahom i pravoslavne i katoličke ali ponajviše paganske zemlje. I prve hrvatske države. Kneževine.
Zemlje koje su se zadnje pokrstile iz tada posve objašnjivih razloga. Straha od Svete Stolice koja je malene pokrštene kneževine podvodila u status vazala velikim carstvima. Poput ugarskog. Koje je tako uzelo i zapadne dijelove hrvatskog kraljevstva. Današnju RH.
U Paganiju i Humsku zemlju je zapravo naručena Višeslavova krstionica ona koja je danas oteta i stoji u Splitu a naručena je po volji oca Mihajlovog , kneza Višeslava , vladara Huma, koji ju je u Veneciji naručio upravo za tu namjeru pokrštavanja Paganije, prostora južno od Humske zemlje, a kojim su Viševići u međuvremenu ovladali.
Vjerojatno nemate pojma tko je bio knez Mihajlo Višević i njegov otac Višota ili Višeslav. A i što biste to znali. I to su vam izmaknuli iz kulture sjećanja. Bitno je znati gdje je korida idućega tjedna.
Vratimo se na Ljubuški. Ni uvjeravanja upućena fratrizanima da je Herceg Stjepan bio otac posljednje kraljice Huma i Bosne, Katarine, katolkinje, nisu urodila plodom.
One iste Kraljice Katarine koja nakon uzaludnih pobuna, koje su fratri ugušili, “smirivanjem naroda”, ostavlja krunu Vatikanu uz riječi da tamo i ima ostati ako se Bosna i Humska zemlja ne vrate Kotromanićima.
Ako ostanu pod Osmanlijama, ako joj niti jedan nasljednik ne bude vraćen iz ropstva osmanskoga.
Ne samo da su joj sinovi ostali u ropstvu osmanskome nego i narod. I to punih 400 godina. Narod je patio, a oni, fratrizani, divanili su sa sultanima. I dojavljivali im gdje se šeće mogući pobunjenik, i gdje treba na vrijeme udariti pravom prve bračne noći. Slomiti mu volju i karakter u plemenu.
Njihov režim i njihova riječ iznad slave je Herceg Stjepana izgleda i danas kada nam je navodno dopušteno misliti slobodno ( je li?), a izdaju Katarine već su počinili u doba Ahdname. Pa što ne bi i sada.
Ta ona je negacija svega što oni jesu. Njen nepokoreni život, savjest je koja ih peče već šesto stoljeće. Antipod je to njihove izdaje. Njihovog nagodnjaštva. Iz vremena kada prinesoše glavu naroda pod sultanov mač u zamjenu za vlastito pozicioniranje na njegovom otetom dvoru. I to proglasiše mudrom prosudbom. Ne rade li slično i danas? Fra Majdančići. Šarčevići.
Nije li znak zlog da su 11 ulica u Ljubuškom nadjenuli po fratrima dok je Don Ivan Musić, otac Hercegovine, ustanik protu turči, ljudska gromada velika poput samog Herceg Stjepana dobio tek jednu malu makadamsku uličicu koja je prošle godine nekako i asfaltirana, dok se Hercega gurnulo u brdo podno kule u neku krivudavu kalu, skrivenu od javnosti? I sve to u gradu u kojem je pored Blagaja, odmarao, živio i obitavao? A i to se zbilo jedva i nakon mukotrpnih pregovora.
Kome doista smeta Stjepan, Stefan, vojvoda hercegovski? Praotac naše političke nacije. Vladar Zemlje Humske koji ju je vojvodstvom načinio?
Jedan umjetnik ljubuški, g. Lukenda, prije par godina , kad smo s njime razgovarali o mogućem, kazao nam je uz smijeh koji je izišao iz kontemplacije likom Herceg Stjepana, da je Herceg bio toliko vehementan, nestvaran filmski lik, strip junak, ravan Marvelovim junacima i da bi ga trebalo prikazati ne na konju nego futuristički kao svemirskog jahača na samom lavu, s obrnuto potkovanim potkovicama i buzdovanom umjesto mačem.
Umjetnik vidi što običan čovjek ne vidi.
Umjetnik je u stanju osjetiti crte netipičnih karaktera iz naše povijesti. Neobičnu pojavu koja je prohujala ovim prostorima.
I čiji su obrisi kretnji, krokiji lica i karakterizacije duha preživjele režim potiranja da su se pojavile u uradcima naše djece, uradcima koje je nekad davno utkao u strip veliki Radoslav Dodig, velik poput Musića i Hercega, a djeca ih prihvatila načinivši njihov remake.
Baš zato jer djeca osjećaju, traže više, kao da suptilno osjećaju da svako društvo, pa tako i naše, potrebuje nešto više od uporne i uporne molitve i kruničanja. Narod treba svoj svjetovni smijeh, svoje simboličke narodne punktove i simbole druge drugosti od vjerske, svoj izvorni bunt, svoje OEM junake, svoju mitologiju, svoju povijest a da ta povijest nisu samo fratri. I samo fratri. I samo i uvijek jebeni fratri.
Umjetnik vidi i crta ono što fratrizan potire i guši. Fratrizan današnjice negacije je samog sv. Franje. Egotripozna je to samozaljubljena nakupina stanica, kojoj smeta sve što s fratrima nema dodirnih točaka. Fratrizan mrzi slobodu pa održava ropstvo “pitome čeljadi” koja mu treba baš takva, pitoma.Taj mrzi progres pa odgađa melioracije makar ih sam austrijski car po Hercegovni odobravao. Taj se osjetio redodržavom u doba Osmanlija pa i protiv Svete Stolice ustanke diže. Taj prkos ljudski naziva grijehom i divljaštvom. Traži da ostaneš pokorni misaoni rob. I prijeti fetvom. Baš kao pravi Osmanlija. Potom te optuži za paganizam. U krajnjoj liniji i za sotonstvo. Koristeći nekakav hibrid prijetnje.Miks inkvizicije i kalifata. Sve ono što je fratrizanu nedopustivo i što mu se gadi, ma koliko to progresivno bilo on će udariti. Udarili su i na Radića onomad kad su uzdizali Karađorđevića. Udarili su i na društvene mreže na njihovim počecima, nazivajući ih zlom tehgnologijom, eno ih sad iskaču s njih ko najljuće influencerice.
Udarili su i na Hercega.
A Herceg Stjepan, vratio se u Ljubuški, u kojem je tako brutalno izdan, putem umjetnosti. Putem dječje vriske. Putem boje i grimase.
Došao nam je u stripu. U umjetnosti koja je ispred njegovog vremena.
Bože dragi, koje li divne pravednosti. Kojeg li nadvremenskog sjaja koincidencije.
Hvala mladima što su nam ga vratili.
I molimo naše fratre, njihove skutonoše i njihov sektaški režim, antivatikanski, podivljali, samodostatni, i sve njihove medije, telale i vidioce, ma sa koje god se prizide javljali, da budu milostiviji, da se manje miješaju u naše živote i da nam dopuste pravo na vlastitu povijest.
Onu povijest u kojoj su svoju bijednu konzultantsku ulogu osmanlijskih sluga i dojavljivača, udbaša prije svake udbe, vješto prikrili. Prikazavši se spasiteljima nacije.
Ako ne žele da puno kopamo po njihovoj povijesti, neka nam barem ne diraju ovo malo nje za koju su nam dopustili da ju znamo.
Veći dio nje su za volju Osmanlija, uspješno izbrisali. Nažalost. I za svoj interes. Ubijajući nam tako pravo na kulturu sjećanja na koju svaki narod, osim našeg, danas ima. Pravo da znamo kakve su mučne herojske i hajdučke živote živjeli naši praočevi i pramajke.
Mi mislimo da je bilo dosta. I Stjepan Radić je tako mislio . I rekao je dosta. I naši pradjedovi su mu pljeskali. Pet tisuća njih podno dvora Herceg Stjepana. Podno Buturovice.
Stjepan Radić tko pak bijaše on? Sjećate li se uopće tog imena? Bio je čovjek koji je nakon metka Račićeva umro na jučerašnji dan. A za kojeg su se također potrudili da ga polako zaboravljamo.
Ja sam nekada držao mnogo do kulturnoga i nacionalnoga rada bosanskohercegovačkih franjevaca, ali sam se najzad razočarao i uvidio da su to ljudi neiskreni i lašci. Čitav njihov život i nacionalni i kulturni rad nije ništa drugo nego zavaravanje i zaglupljivanje toga naroda sa tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati. Ukoliko je taj narod još neprosvijećen, nepovjerljiv i zaostao, to je jedino njihova zasluga, jer su ga oni tako učili. Crkvu, propovjedaonicu i ispovjedaonicu iskorištavali su i iskorištavaju samo u svoje niske i sebične svrhe. To su vrste zelenaša koji deru narod, imaju svoje banke i zajme sirotinji novac uz zelenaške kamate. Oni državu samo lažu, da ne mogu dograditi svoju školu; i ja ću nastojati ne da je potpomažem, nego da je zatvorim. Moja je glavna briga da rastavim narod od njih.
(Stjepan Radić l Nova revija, 1926. broj 1, 89-90)
Onaj znate lik, kojeg se gotovo više ne spominje u Hercegovini, a koji je onomad samo u Ljubuškom na jednom svom govoru. okupio tisuće glava tadašnjih hercegovskih muževa. I katoličkih i muslimanskih. Kao nitko prije nit poslije njega. Pristiglih iz svih krajeva Hercegovine.
Bijahu to naši pradjedovi. Pred kojima je oštro govorio o njihovom, fratrizanskom lihvarenju nad našim životima. O njihovom novom gazdi. Karađorđeviću, kojeg će potom zamjeniti Pavelićem a potom Titom.
I ti naši djedovi su Radiću vjerovali. Jer ništa nije slagao. Stoljeća suradnika turčenja, nastavljena su stoljećem novog fratrizanskog režima. Koji se nastavlja i danas. Nad našim životima. Općom klerikalizaciom naših brda rijeka, planina, radija, TV stanica, mozgova naših majki, žena, djece. Svega.
Mi , djeca pobijenih očeva, mi generacija bez svjetovne elite, ubijane od strane svih režima koji su ovdje prohujali, danas s čuđenjem gledamo kako je neki narodni lider Radić kritizirao lihvarsku povezanost našeg svećenstva s politikom i kako su tom čovjeku klicali.
Nije nam jasno da je naše pradjedovstvo bilo modernije i dišpetnije od nas. Ne shvaćamo što znači biti politička nacija i teško napuštamo stadij fanatične molitvene zajednice. I komformizma nemislećeg koji nam taj fanatizam nudi. Kao da je Isus od nas tražio da budemo amebe, da se samo prepustimo, da se ne borimo, da ne tražimo slobodu. Nije. Tražio je i traži da budemo razumske sluge Duha Svetog.
Naše pobijeno pradjedovstvo. Ispred našeg ubijenog lidera. Naše plemenito pobijeno pradjedovstvo. O kojem ne rade Dane pobijenog pradjedovstva.
Jer samo su bolan oni pobijeni. I mučeni. I samo su oni mučenici. Makar bili drugi do Mileta Budaka. I “posljednji ispovjednici maljem” u logorima najvećeg Zla koje je poharalo ove prostore. Nacizma.
Dobro je da ova postojeća elita nije sebi dala zadatak da Kosači podignu spomenik, niti Radiću. Niti Don Ivanu Musiću, niti Mihajlu Ljubibratiću niti Žani Merkusovoj.
Tako je bolje. Nisu dostojni zvati se sinovima Hercegovim. Nit Don Ivanovim. Bolje da ne diraju u ono čega vrijedni nisu.
Neka idu u Masnu Luku na instrukcije. Tamo im i jeste mjesto. U nekoj luci. Gdje mogu parkirati svoje lađe. I gdje ima puno masti. U kojoj će polako i nestati.
Svatko u svome. Neko u mastilu pera. Netko u masti velike prevare.
wpDiscuz
