„U regiji se budi duh Tuđmana i Miloševića, Čović i Dodik razbijači su BiH“.
Ovakva jednoznačna i klišeizirana teza u ozbiljnoj i zreloj političkoj i medijskoj komunikaciji, te u objektivnoj i cjelovitoj ocjeni ukupnog stanja u zemlji kakva je BiH, ne bi zavrijedila neku zapaženiju pozornost.
Ali kako je preuzeta iz medijskog i političkog agitpropa sarajevske kominterne, u bošnjačkoj javnosti ona ima poseban odjek i prenosi se kao nasušna potreba, nalik na komade kruha na području afričkog kontinenta.
Poput hijena, koriste ga kako bi nasrtali na širu javnost BiH ali i onu međunarodnu. U režiji sarajevske medijske i političke hobotnice, Mesićev intervju gotovo na tjednoj bazi zauzima medijske stupce lokalnih tiskanih i elektroničkih medija, te tako zabavlja neuku bošnjačku javnost koja u intervjuu na ovoj razini „objektivne“ i „sadržajne“ težine, vidi vrhunac „ispravne“ ocjene stanja u BiH, i to najjednostavnije, determinacijom njenih dežurnih i vječitih „neprijatelja“ utjelovljenih u liku Čovića i Dodika, zatim Tuđmana i Miloševića i drugih koji ni nakon svog tjelesnog uskrsnuća prije nešto više od 20 godina nisu prestali biti barem posthumna protubosansko-hercegovačka koza nostra, još od vremena Karađorđeva i Tikveša.
Analizirajući sadržajno Mesićev intervju dat za sarajevski tjednik Stav, možemo ustanoviti vrlo banalan i na razini učeničkog spomenara jednoznačan izričaj, te uhodanim frazama i krilaticama iskonstruirana ocjena stanja u BiH.
Na samom početku, uredništvo intervjua navodi:
„Stjepan Mesić, bivši predsjednik Republike Hrvatske i veliki prijatelj Bosne i Hercegovine, već duže je vrijeme u penziji, ali kako sam kaže, ne miruje od politike.“
Dakle, nekadašnji predsjednik RH i višegodišnji umirovljeni politički fosil koji se tu i tamo javi da ponešto prokomentira, predstavlja javnu i neodoljivu fascinaciju u sarajevskom medijskom i političkom ozračju, što je sasvim dovoljna legitimacija za stjecanje titule „prijatelja BiH“, što god to značilo. Kada bi Bošnjaci znali i bili svjesni ukupnog konteksta za koji im ponekad posluži Mesić, pored takvih prijatelja BiH, ne treba im neprijatelj.
Nakon uvodnog sižea političke stvarnosti u Republici Hrvatskoj, vrlo brzo je počela ocjena stanja u BiH, ali ne tako da gost sam iznese vlastiti pogled na ukupnu društveno-političku zbilju u BiH, nego je odmah dobio prigodu da komentira ponašanje aktualnog predsjednika RH prema BiH, odgovarajući na pitanje koje je glasilo:
„Iz dana u dan predsjednik Hrvatske Zoran Milanović sve više „desničari“, a to se posebno može uočiti kada je riječ o njegovom odnosu prema BiH“. Zašto to radi?“
Ovakvi izljevi politološke mudrosti su uobičajeni kada je mnogo lakše označiti nečiju političku aktivnost s prevladanim politološkim klišeom „desničar/ka“ koji se vrlo često i u hrvatskoj i u bosansko-hercegovačkoj javnosti koristi kao karakteristika „anakronih“ političkih figura, s vrlo „zaostalim“, „neciviliziranim“, „radikalnim“, „ekstremnim“ i sličnim političkim konotacijama, a u stvarnosti se u pozadini tog fenomena krije najbliži put za provedbu spontane društvene difamacije i dehumanizacije svojih političkih neistomišljenika, ali naravno ne obrazlažući što je to u stvari desničar u realnoj političkoj stvarnosti.
Ako samo malo pogledamo višegodišnji politički, medijski, pa i nerijetko akademsko-intelektualni diskurs u režiji političkog Sarajeva, nije teško zaključiti da se desničarom ocjenjuje svatko onaj tko na bilo koji način zagovara političke stavove koji odstupaju od dominantnog i duboko ukorijenjenog političkog narativa koji u očima njegovih baštinika predstavlja zatvorenu dogmatsku formulu, dok je neprijatelj svatko onaj tko se usudi propitivati sadržaj te formule.
Jedino problematičnije od toga je Mesićev odgovor na postavljeno pitanje:
„Ne znam što se događa, ali postoji neka podudarnost između politika Hrvatske i Srbije kada je riječ o odnosu prema BiH. Imam osjećaj da se budi duh Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, a to znači da ne postoji saradnja s BiH kakva bi u normalnim uvjetima trebala biti. Dakle, trebaju se uvažavati institucije BiH jer se preko institucija inače i komunicira, a te procedure je u posljednjih nekoliko slučajeva Zoran Milanović mimoišao.“
Ova teza o gotovo svakodnevnom zagovaranju svojevrsnog egzorcizma sveprisutnog duha vječitih i dežurnih neprijatelja „Bosne“, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića pokazuje mentalni sklop opsjednutosti njihovim povijesnim likovima prilikom čije ocjene se nije u stanju napraviti njihova vrlo jasna politička poveznica s kontekstom vremena u kojem trenutno živimo, navodeći njihov duh kao samu po sebi dovoljnu ugrozu za ukupno složeno i turbulentno stanje u BiH.
Mesić više nego očigledno nije ni svjestan da je rečenicom:
„Imam osjećaj da se budi duh Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, a to znači da ne postoji saradnja s BiH kakva bi u normalnim uvjetima trebala biti.“
…upravo determinirao razloge zašto je predsjednik Milanović zaobišao Sarajevo prilikom svoje nedavne službene posjete BiH.
Da je stanje normalno, kada bi hrvatski narod u BiH uistinu imao mogućnost u punom kapacitetu konzumirati ustavno načelo konstitutivnosti naroda kroz legitiman izbor svojih političkih predstavnika u svojoj vlastitoj zemlji BiH, a koji su namijenjeni za nacionalno političko predstavljanje, bilo bi sasvim normalno, očekivano i dio uobičajene diplomatsko-političke prakse da se prilikom svake službene posjete nekoj zemlji, uz dio ostalog službenog i neslužbenog diplomatskog protokola posjeti institucija šefa države kao državno-politički ekvivalentna institucija.
Naravno Mesić ne osjeća potrebu kazati da je Hrvatska, uz Saveznu Republiku Jugoslaviju (kasnije Srbiju) sukreator i supotpisnik Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan tragični međunacionalni oružani sukob, uspostavljan mir, te novi ustavnopravni poredak na području BiH, te osim toga ona ima i vlastitu ustavnu obvezu brinuti o položaju hrvatskog naroda izvan granica Hrvatske.
Kada sagledamo ove dvije činjenice, bilo koji politički dužnosnik ima ne samo pravo, nego i obvezu posjetiti svoj narod bilo gdje u svijetu, a posebno u BiH u kojoj su Hrvati barem deklarativno jedan od tri državotvorna, konstitutivna, suverena i jednakopravna naroda, te u zemlji koja je više od 30 godina središnja točka hrvatskog nacionalnog i političkog pitanja, bez potrebe da Sarajevu objašnjava bilo što.
Na pitanje kako gleda na zalaganje Dragana Čovića i partnera da legitimiziraju „etničko glasanje“, tako da se uvede „legitimno predstavljanje naroda“, te da li je to put ka uništenju građanskog tkiva u BiH, Mesić naravno otkriva mudrost da se i hrvatski i bošnjački član Predsjedništva BiH biraju iz Federacije BiH tako da za njih glasaju svi, međutim kako bi naravno izbjegao svojim odgovorom dotaknuti ključ problema kada je u pitanju legitimno političko predstavljanje hrvatskog naroda, Mesić brže bolje postavlja pitanje položaja Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj.
Kada bi Mesić bio istinski prijatelj BiH, svojim prijateljima iz političkog Sarajeva bi poručio; riješite ta otvorena pitanja, riješite problem legitimnog predstavljanja, relaksirajte odnose između Bošnjaka i Hrvata i počnite napokon živjeti normalno, rasterećeni problema koji u BiH stanuje 25 godina.
Ovo je uobičajena demagoška kontrateza kada se s rasprave o položaju hrvatskog naroda u BiH želi prijeći tako da se prebaci loptica na teren Republike Srpske na čijem području je ostalo tek oko 2% Hrvata, samo kako se ne bi govorilo o onih 98% Hrvata u Federaciji BiH gdje oni dominantno žive i odakle crpe svoju konstitutivnost.
U Komšićevom stilu Mesić slavodobitno kaže:
„Članovi Predsjedništva BiH ne predstavljaju Bošnjake, Hrvate ili Srbe, oni predstavljaju državu BiH. Uvijek mi zapara uši kada Milorad Dodik ode negdje u posjetu i kada se u javnost pošalje poruka kako je on “predstavnik srpskog naroda”. Ne, nije tačno! On je predstavnik države BiH i tako bi se trebao i ponašati. Željko Komšić također predstavlja državu BiH, on je samo izabran iz hrvatskog korpusa. To je sve formalno-pravno jasno.“
Postavlja se logično pitanje, što će nam onda tročlano predsjedništvo. Kako to da državu BiH predstavlja kolektivni šef države utjelovljen u tročlanom predsjedništvu u čijem sastavu su Bošnjak, Hrvat i Srbin, umjesto jednog predsjednika države ili po mogućnosti tročlano predsjedništvo, bez obzira koje su nacionalnosti njegovi članovi, međutim uredništvo intervjua ne osjeća za shodno Mesiću postaviti to pitanje, jer je dao odgovor kojeg je uredništvo i očekivalo, s obzirom na to da se ponuđeni odgovor nalazi i u samom pitanju.
„Ako već postoji potreba za izmjenama izbornog zakonodavstva, o tome bi se najviše trebali pitati građani BiH.“
Zanimljivo je da Mesić ne kaže da su izmjene izbornog zakonodavstva u rukama najvišeg zakonodavnog tijela, nego ni manje ni više, o tome trebaju odlučiti građani BiH, vjerojatno na referendumu gdje bi ako se on i održi najbrojniji narod imao mogućnost donijeti Izborni zakon kakav želi.
Na pitanje:
„Nedavno je hrvatska diplomatija doživjela, kako je ovdje ocijenjeno, svojevrsni fijasko u Evropskom parlamentu tokom rasprave o prihvatanju amandmana na Prijedlog izvještaja o BiH za 2020. godinu. Da li se lagano mijenja odnos Evrope prema Balkanu? Tačnije, da li se mijenja odnos prema BiH?“, Mesić odgovara:
„Čujte, Evropa je rekla to što misli, a na drugima ostaje da izvuku iz toga pouke. To bi bio moj odgovor.“
Ovaj iznimno „bogati“ Mesićev izričaj je zoran prikaz da netko tko je obnašao dužnost predsjednika RH koja je sada punopravna članica EU i NATO saveza nije u mogućnosti dati cjelovit i sadržajan komentar na odluku Europskog parlamenta koju očigledno nije ni pročitao, već je mnogo jednostavnije svaku odluku bilo koje europske institucije u startu okarakterizirati kao dogmu koja se mora beskompromisno provesti, bez osvrta na njen sadržaj i legitimno pravo na iskazivanje neslaganja s njom.
Ovakav rječnički opus je proizvod dobro poznatog mentalnog sklopa naslijeđenog iz baštine jugoslavenskog komunističkog poretka kada je svaka odluka morala biti utkana i u način javnog promišljanja običnog čovjeka.
Upitan da prokomentira koliko je bitan put BiH prema EU i NATO savezu, Mesić u svom odgovoru nakon uvodnog ispraznog lamentiranja kako je neophodno da BiH postane članica EU i NATO saveza, te tako bude dio kako reče „udružene“ Europe koja samo takva može biti veliki igrač na globalnoj razini, ne propušta naglasiti kako BiH na tom putu mora biti građanski uređena zemlja, jer kako kaže u protivnom neće moći biti njen dio.
Mesiću nije poznato da svaka država samostalno odlučuje o svom unutarnjem ustavnopravnom uređenju, na bazi realnih društveno-političkih potreba, a da suvremena politološka znanost poznaje različite oblike ustavnopravnog poretka.
Kako jedna Belgija može biti zemlja čiji glavni grad predstavlja i u stvarnom i u simboličkom smislu središte EU, a uređena je na federalni način?
Uredništvo intervjua vjerojatno nije primijetilo da je Mesić svojim sljedećim dvjema rečenicama:
„Učlanjenje BiH u EU i NATO savez nije nemoguća misija, ali mora postojati politička volja unutarnjih snaga i međunarodne zajednice. Volja međunarodne zajednice mora biti izražena kroz instituciju njenog predstavnika. Valentin Inzko se zalagao za građansku BiH i za njeno funkcioniranje, tumačio je evropsku politiku u BiH i bh. politiku u Evropi i svijetu, ali morate znati da on nije imao zaštitu niti svoje države niti evropskih institucija kako bi nešto više učinio.“
ponovno svjesno ili nesvjesno sam prepoznao problem i potvrdio da za ulazak u EU mora postojati volja unutarnjih političkih snaga u BiH, ali i međunarodne zajednice, što je naravno točno.
Da bi BiH postala članica EU s obzirom na njenu unutarnju društveno-nacionalnu složenost mora postojati unutarnji politički konsenzus, a Mesić je vjerojatno svjestan da bi u slučaju izostanka podrške hrvatskog političkog vodstva u BiH, mogla biti dovedena u pitanje potpora RH na tom putu, te je svjestan da bi i šira potpora međunarodnih čimbenika bila od iznimnog značaja.
Uz to, Mesić naglašava kako se Inzko zalagao za građansku državu BiH, ali gle čuda nije imao potporu ni svoje države ni europskih institucija kako bi nešto više učinio. Drugim riječima, prema Mesićevim mudroslovkama, Inzko i EU su za građansku BiH, samo ga te iste članice EU nisu podržale da napravi nešto više na tom polju.
U nastavku intervjua, uredništvo „objektivno“ pita Mesića: „Ko su najveći kočničari napretka BiH?“, a on sasvim „slučajno“ odgovara:
„Najveći kočničari su Dragan Čović i Milorad Dodik. Oni nisu kočničari, oni su razbijači BiH. Očito je da iza njih neki stoje, da im daju podršku, koji su još uvijek opterećeni duhom prethodno spomenutih Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.“, ali naravno bez osjećaja potrebe da obrazloži njihovu „rušilačku narav“, kao što nema ni potrebe objasniti duh Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, budući da je za lokalnu javnost sarajevske čaršije, sasvim dovoljno označiti dežurne „neprijatelje“ BiH, te se naravno svakodnevno medijsko-političkim oružjem s njima obračunati, a još k tome kada to potvrdi Hrvat koji je ujedno obnašao dužnost predsjednika RH, onda takav čin predstavlja više nego dovoljnu legitimaciju za provedbu difamacijske kampanje za „spas Bosne“.
Nakon što je s nekoliko rečenica „demaskirao“ politiku tzv. „srpskog sveta“ u režiji ministra unutarnjih poslova Srbije, s čijom ocjenom se moguće i složiti, da bi se dodatno pokazao kao „prijatelj BiH“ Mesić je na pitanje:
Nemoguće je razgovarati s Vama a ne pitati kakva Vas sjećanja vežu za rahmetli Aliju Izetbegovića. S njim ste imali izrazito bliske veze?, brže bolje odgovorio:
„Alija Izetbegović i kompletna BiH bili su žrtve jedne brutalne agresije. Izjednačavati Aliju Izetbegovića, kako to neki pokušavaju učiniti, s bilo kim, posebno Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem, naprosto nema smisla, nema ukusa.“.
Ovom izjavom Mesić je Aliju Izetbegovića za svaki slučaj ustoličio kao personifikaciju cijele tadašnje BiH, a zaboravlja činjenicu da je u to vrijeme bio samo jedan od tri člana ratnog Predsjedništva tadašnje Republike BiH, stjecajem okolnosti u ulozi predsjedatelja Predsjedništva, za što bi u stvarnosti mogao imati samo legitimitet političkog predstavnika bošnjačkog naroda.
Ako i zanemarimo tu činjenicu i prihvatimo u cijelosti velebnu Mesićevu mudrost, postavlja se pitanje:
Zašto je najveći dio oružanog sukoba na području BiH imao obilježje građanskog rata u kojem su međusobno sudjelovale uglavnom tri vojne formacije utjelovljene u Armiji RBiH, HVO i VRS, a Alija Izetbegović bio vrhovni zapovjednik samo jedne od tih formacija?
„Kada se tek BiH osamostalila, ona nije imala policiju niti vojsku. Trebalo se izboriti za svoja prava i tu je Alija Izetbegović učinio maksimalno što je mogao. Znate, u Hrvatskoj postoji krivo tumačenje nekih riječi Alije Izetbegovića, kojih se hrvatski radikali uveliko drže, a među njima se ističe ona poznata izjava da “rat u Hrvatskoj nije naš rat”. Pravo pitanje je zašto je on to rekao. On je to rekao kada je zabranio mladim Bosancima i Hercegovcima da budu mobilizirani za rat u Hrvatskoj. JNA je tražila mobiliziranje mladih i sposobnih ljudi iz BiH kako bi se borili de facto na Miloševićevoj strani protiv Hrvatske. Izetbegović je tada rekao: “Nemojte se odazivati na te pozive jer to nije naš rat.” Samo idiot može misliti da je Alija Izetbegović trebao reći ljudima da se odazovu pozivu JNA i da krenu ubijati u Hrvatskoj. To je maloumno, ali i tih maloumnih ima dovoljno da kvare situaciju. No moramo poštovati to da i glupan ima pravo u demokratskom sistemu na svoje mišljenje.“
Ovako iskonstruirati činjenicu da je u trenutku nesporne agresije na BiH, u to vrijeme na konkretno hrvatski narod granatiranjem Ravnog, Alija Izetbegović odbio sudjelovati u obrani „svoje“ BiH čiji je bio „predstavnik“, šaljući poruke kako to „nije naš rat“, te to predstaviti samo kao Alijino odbijanje slanja vojnika Armije RBiH u rat protiv Hrvatske, je prvorazredno posthumno pranje Alijine savjesti, uslijed nedostatka njegovog legitimiteta da može zastupati cjelovitu BiH u vremenu nesporne agresije.
Zaključno, Stjepan Mesić, kao bivši predsjednik RH je ovime uistinu dokazao da je „prijatelj BiH“, bez obzira na to što u toj istoj BiH živi oko 500.000 njegovih sunarodnjaka koji kao konstitutivan narod i nakon četvrt stoljeća od zaključenja solomonskog Daytonskog mirovnog sporazuma, vodi bitku za očuvanje vlastite opstojnosti u vlastitoj zemlji koju politički predstavnik tog istog naroda Čović, nadahnut duhom Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića želi razbiti.
„Nema većeg neprijatelja od samoga sebe.“
AUTOR: L.M. / Centralna.ba
wpDiscuz
