Od svojih početaka čovjek vjeruje da postoji nešto nadnaravno što je uzrok svemu što njegov um nije u stanju objasniti. Tako s vremenom, s 13. stoljećem na svijet dolaze i vještice – krivci za sva zla koja snađu čovjeka.
Međutim, ljudi ih nisu samo smatrali krivcima – nerijetko bi se netko potajno okrenuo upravo njima za pomoć. Bile su vješte u spravljanju najrazličitijih napitaka pa tako i onih ljubavnih. U starim zagrebačkim sudskim spisima zabilježen je 1362. slučaj u kojemu je grička ‘purgarica’ Dragica okupana ‘zlim travama’ u Manduševcu kako je njen muž ne bi više tukao i kako bi je volio.
U Zagrebu je prvi slučaj ‘čaranja’ zabilježen 1360. godine. Naše prve copernice bile su Alica i Margareta. Sve do 17. stoljeća sudilo im se na način da određen broj ‘rotnika’ mora prisegnuti za njih da nisu krive. Ukoliko je samo jedan od svih ‘rotnika’ optuženu smatrao krivom copernica bi bila spaljena na lomači.
Copernicom je mogla biti prozvala svaka žena, pripadnica najnižeg sloja. One su uglavnom bile vješte u liječenju raznih bolesti travama i spravljanju svakakvih napitaka, međutim, takve stvari od strane građanstva nisu bile prihvaćene te bi ih uglavnom iz tih i sličnih razloga prozvali vješticama. Zanimljivo je da su to najčešće bile izuzetno lijepe ili jako ružne udovice.
Nakon što bi ih netko od njihovih sugrađana osumnjičio, dolazile su na sud kako bi se ustanovila njihova krivnja. Prvo bi im provalili u kuću u potrazi za bilo kakvim čarobnjačkim predmetima, kao što je bila ‘vještičja mast’. Vjerovalo se da ona pomaže vješticama pri letu na način da namažu sebe, predmet na kojem će letjeti (primjerice metlu) te da, namazane sa tom mašću, čak komuniciraju sa samim vragom. Međutim, kasnije je ustanovljeno da je to zapravo mast spravljena od raznih biljaka koje imaju halucinantna svojstva. Zanimljivo je da je u jednom europskom gradu sudac rekao optuženoj ukoliko dokaže da može letjeti pomoću te masti da će je pustiti na slobodu. Optužena se namazala te popela na vrh tornja. Omamljena mašću, mislila je da priča s vragom te da će je on spasiti. Tako je skočila sa tornja i pala.
Nakon pretrage kuće, trebalo je ustanoviti ima li optužena na sebi ‘đavolji pečat’. Pred sudom bi je skinuli te bi krvnik pretražio svaki djelić njihova tijela u potrazi za ‘đavoljim pečatom’. To je mogao biti bilo kakav madež ili ožiljak iz kojega, kada bi zaboli iglu, ne bi išla krv. Ukoliko već tada optužena ne prizna da je vještica, slijede daljnje torture.
Neki od načina mučenja koja su primjenjivana u Zagrebu, bilo je rastezanje tijela, ‘vještičji stolac’ (‘fotelja’ obložena čavlima). Također je primjenjivan ‘sud hladnom vodom’ koji se izvodio na Savi. Optužena je vezana užetom te bačena u Savu, ukoliko je potonula – značilo je da nije vještica. Međutim, čak i ako bi preživjela sve te torture i prošla ‘testove’ kao što je bilo bacanje u Savu, mučenja su se nastavljala sve dok ne bi priznala krivnju.
U gotovo svim slučajevima, optužene bi, pod pritiskom mučenja, priznale da su coprenice. U starim zagrebačkim spisima zabilježena su razna priznanja. Sastajale bi se pod okriljem noći na Medvednici sa samim vragom, a u postelji bi ostavile slamu. Na tim ‘spraviščima’ bi se često gostile te su čak nazvane ‘ljubavnicama vraga’.
Nakon što je ustanovljeno da zaista jesu vještice, njihova posljednja postaja bila je lomača na ‘Zvezdišču’. Nošene su kroz Mesničku ulicu na početak Tuškanca – križanje Streljačke ulice i Dežmanova prolaza – te su tamo vezane za smolom premazana stabla i najčešće žive spaljene. Tom činu prisustvovalo je, osim krvnika, sudca i svećenika, cijelo građanstvo.
Nije ni čudo da je tako burna zagrebačka povijest progona vještica inspirirala i našu legendarnu Mariju Jurić Zagorku da stvori lik kontese Nere.
Takvo što je danas, na sreću, nezamislivo.
(Prenesenio sa Zagrebonline.hr/Antonia Glavan)
wpDiscuz
