Apstrakt svega izrečenog i napisanog nakon što je Europski parlament donio Rezoluciju o BiH sveo se na euforične konstatacije sarajevskih političkih prvaka o potpunom debaklu, krahu ili fijasku hrvatske diplomacije i hrvatske države nakon što su europski zastupnici većinom glasova odbili prihvatiti amandmane hrvatskih zastupnika odnosno zastupnika EPP-a u EP o dodatku “…i konstitutivnih naroda“ u integralni tekst Rezolucije.
Međutim točno je samo jedno. Usvojeni tekst Rezolucije navodi potrebu implementacije svih presuda Europskog suda za ljudska prava kao i odluka koje je usvojio Ustavni sud BiH koje do danas nisu provedene. Točka. Tu je sva rasprava završena, onome kome je poznat sadržaj domaćih i stranih presuda sve je jasno. Uostalom slične upute europskih institucija bile su sadržane i u ranije donesenim deklaracijama i drugim međunarodnim aktima ali bez značajnijih konzekvenci. Bez potrebe za relativizacijom poruka koje su poslane odbijanjem spomenutih amandmana jednako tako na poseban način ne treba naglašavati ni njihovu važnost i preozbiljnost jer jedina obveza koja pred vlastima BiH postoji jeste provesti presude ESLJP i Ustavnog suda BiH. Također, ova Rezolucija još manje prostora za likovanje daje onim koji su zadovoljni njenim sadržajem jer ona ne implicira nikakve pravno-obvezujuće elemente pa ne može poslužiti niti kao osnova za nove političke agende kako su je neki bošnjački političari nastojali prikazati kao smjernice u kojem pravcu trebaju ići reforme u BiH.
Nova bošnjačka heroina na međunarodnoj sceni utjelovljena je u zastupnici zelenih u Europskom parlamentu Nizozemki Tieneke Stirk koja je u loše pripremljenoj izjavi za medijsku kuću “N1“ poput slabo brifirane srednjoškolke pred profesorom lamentirala s pojmovima, konstatacijama i misaonim konstrukcijama koje i sama najbolje ne razumije.
“Većina Europskog parlamenta mišljenja je da se tu radi o građanima, građanskom društvu, a ne nužno samo o konstitutivnim narodima jer oni nužno ne predstavljaju sve… u Daytonskom sporazumu smo imali tu podjelu kako bi se pobrinuli da tri različite grupe imaju predstavnike ali to je bilo prije 25 godina…sada smo primijetili da to stvara prepreke da BiH može rasti kao inkluzivno, potpuno društvo, da se pobrinemo da svaki građanin bude predstavljen, da imamo izborni zakon u skladu s ustavom. Vidim da posebno iz Hrvatske i Slovenije ima mnogo pritisaka i da su oni bazirani na etno-nacionalnom razmišljanju i da oni žele povećati podjele duž etničkih linija…mi se moramo pobrinuti da se riješimo ovih podjela i da građansko društvo bude predstavljeno“.
Izjava zastupnice Stirk po svojoj širini i dubini u potpunosti predstavlja cjelokupan narativ bošnjačke politike posljednjih dvadeset godina u pogledu izborne legislative u BiH čija je krajnja namjera preobražaj postojećih izbornih rješenja reduciranjem ili ignoriranjem prava konstitutivnih naroda kao ustavne kategorije u korist građanske opcije. Vjerujemo kako su naši problemi s izbornim zakonodavstvom zastupnici Stirk vjerojatno velika nepoznanica jer ipak njena politička opcija i ljevičarske snage u Nizozemskoj, kao državi liberalnije orijentacije, bave se “naprednijim“ katalogom ljudskih prava i prava manjinskih skupina kao što su prava istospolnih partnera, reproduktivnog zdravlja i prava na pobačaj, prava životinja koji također trebaju biti predstavljeni, pravo na korištenje opojnih sredstava i lakih narkotika ali, ali ako već javno istupa, trebala bi znati suštinu problema izborne reprezentacije u BiH, kako prava građanske reprezentativnosti u BiH i prava konstitutivnih naroda nisu u koliziji i opreci, jedna prava ne isključuju druga, to je pogrešna dilema koja kod zastupnice Stirk pokazuje prisutnost iskrivljenog narativa o tome, usvojenog na dopunskoj nastavi u kancelarijama sarajevskih političkih stranaka i kojekakvih međunarodnih političkih instituta koji njeguju ovu vrstu priče.
Način poimanja problema izbornog zakona u kontekstu presude ESLJP kod europske zastupnice upućuje na nužno pogrešnu polaznu premisu o tome da je izborna reforma po receptu političkog Sarajeva zapravo neophodan iskorak u BiH i reforma koja znači napredak. Konstitutivni narodi u BiH su također građani BiH i prema posljednjem popisu stanovništva čine 97,00% ukupnog stanovništva. Tek 3,00 % stanovništva BiH nije predstavljeno na način kako to vidi zastupnica Stirk. Jasno je da i u tom pogledu predstoji obveza BiH vlasti kao i da se presuda ESLJP treba implementirati kako bi se otvorila mogućnost i onima koji se ne smatraju pripadnicima konstitutivnih naroda, a državljani su BiH, da se mogu kandidirati i biti birani. Međutim, zastupnici Stirk je vjerojatno nepoznanica da je problem etničkog predstavljanja u BiH zapravo razlog izostanka svih neophodnih reformi jer Hrvati u BiH ukazuju na problem u grubim zloupotrebama izbornog zakona u pogledu reprezentacije kolektiviteta. Uzrok svih nedaća u posljednjih 30 godina na našim prostorima i jeste u nemogućnosti pronalaska zadovoljavajućeg rješenja u pogledu ostvarivanja prava 3 najveće etničke grupe. Nepostojanje dogovora o novim ustavnim rješenjima devedesetih godina bio je povod ratnoj kataklizmi i problem u procesu međunarodnog priznanja BiH. Tadašnji mirovni pregovarači u BiH kroz niz mirovnih planova, nemogućnost dogovora o problemu reprezentativnosti i zaštite kolektivnih prava su shvaćali kao temeljni problem zbog kojeg Socijalistička Republika BiH kao samostalna država svoje egzistiranje nije mogla nastaviti kao država s građanskim ustavom. Zbog toga zastupnice Stirk imamo Daytonsku BiH koja čak i u svome službenom nazivu nema ni oblika uređenja po novom ustavu kako bi se izbjegle eventualne implikacije o tome da li je republika, federacija ili konfederacija. Moglo bi se reći i ustvrditi da je BiH po svome uređenju sve drugo samo nije građanska republika.
Rješenjem problema reprezentativnosti kolektiviteta u BiH otvora se prostor i za evoluciju građanskog koncepta BiH. Tek onda kada se 3 etničke grupe u BiH budu osjećale jednakopravnima i jednako komotnima u pogledu ostvarivanja političkih prava koje im kao narodu pripadaju biti će osigurani uvjeti i za nadgradnju građanskog društva jer posvećivati pažnju i tražiti rješenja za druge pored otvorenih etno-nacionalnih pitanja u BiH znači zanemarivanje stvarnih uzroka permanentnih kriza u BiH. Kao što je rekao predsjednik RH; “prvo sapun pa onda parfem“. Presuda ESLJP u predmetu Sejdić-Finci i druge presude ovog suda mogu biti predmet samo zajedničkih rješenja u paketu s presudom Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić jer samo tako će biti moguće ostvariti uvjete za zadovoljenje građanskog i etničkog koncepta u novim izbornim rješenjima.
Rezolucija EU parlamenta ohrabrila negiranje temeljnih ustavnih postavki BiH društva
Željko Komšić; “amandmani koji se odnose na takozvanu konstitutivnost odbačeni su većinom glasova u EU parlamentu što je bilo i očekivano s obzirom na činjenicu da navodno legitimno predstavljanje nema nikakvo uporište u presudama ESLJP te se izričito nalaže da se taj princip odbaci…“
Šefik Džaferović; “…druga ključna poruka današnjeg glasovanja jeste odbijanje amandmana u tekst rezolucije kojim se pokušala unijeti retorika etničkih podjela…zvanični Zagreb bi se trebao dobro zamisliti da počne mijenjati svoju politiku prema BiH…ovo treba biti i jasna poruka svima koji pokušavaju iznuditi izmjene Izbornog zakona s ciljem dalje etno-teritorijalne podjele BiH… “
Šemsudin Mehmedović; “ ovo je još jedna pobjeda BiH na međunarodnom planu…parlamentarci nisu nasjeli na hrvatsku etno-nacionalističku politiku…pokušaj zloupotrebe europskog parlamenta od hrvatskih zastupnika je doživio konačan i potpuni krah…građanski ustav BiH je potrebniji nego ikada…ovo je putokaz i našim političarima u kom pravcu trebaju da rade na reformi Ustava i Izbornog zakona “
Euforične izjave visokih bošnjačkih dužnosnika nakon usvajanja Rezolucije EU parlamenta još jednom je pokazala svu narav ukupne bošnjačke političke i intelektualne scene u BiH. Rezolucija je odlično poslužila kao okidač kako bi se još jednom razgolitile i prokazale namjere bošnjačkih političara o vlastitim političkim vizijama BiH kao građanskog društva, nastojeći je predstaviti čak i kao osnovu za nove političke agende u kojem smjeru treba izgrađivati bosanskohercegovačko društvo, negirajući natkrovljujuće načelo Ustava BiH kroz princip “konstitutivnosti naroda“. To je vizija države u kojoj će dominirati većinski, bošnjački narod. Sudeći po tome kao i po načinu tumačenja i iščitavanja poruka iz Rezolucije da se zaključiti kako je ista dala vjetar u leđa akcelerativnim nasrtajima na suštinu onoga što danas čini Bosnu i Hercegovinu kao državu, a to je daytonski Ustav s naglašenom pozicijom tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Politički predstavnici Bošnjaka namjerno prešućuju dio Rezolucije “… i presude Ustavnog suda BiH“ jer problem izbornog zakonodavstva i kataloga ustavnih prava nije samo obuhvaćen presudama ESLJP nego je na izvjestan način problematika izborne legislative i neophodnih ustavnih reformi obuhvaćena i presudom u “predmetu Ljubić“.
Korak dalje u tumačenju poruka iz Rezolucije EU otišla je profesorica s fakulteta političkih znanosti u Sarajevu Nedžma Džananović Miraščija koja ipak prepoznaje da se u našoj javnosti Parlamentu EU daje neobično veliki značaj što ni na koji način ne odgovara činjenicama i stvarnosti gdje Parlament EU imam sasvim drugačiju ulogu. Međutim, njeno opserviranje značaja Rezolucije ponovno je otvorilo vječnu fantazmagoriju o Bošnjacima kao jedinim stvarnim žrtvama rata i o ulozi RH u tom periodu, nekrofilski i mrzilački hodajući u povorci skeleta i živeći u prošlosti koja nije bila onakva kako je oni slave i naturaju, baš kao da je to najvažnije pitanje obuhvaćeno predmetnom Rezolucijom
“… ovdje treba postaviti pitanje kako je prošla Hrvatska, kako je prošla svaka hrvatska diplomatska inicijativa u vezi s BiH… zabrinjavajuće je s jedne strane, koliko su glavni politički akteri zaglibili u neotuđmanizmu koji je svoj najkrvaviji trag ostavio upravo u BiH i odveo protagoniste na više od 111 godina robije…za razliku od autentičnih tuđmanista koji su shvatili međunarodnu politiku i pravo i crvene linije koje su postojale, aktualni neotuđmanisti su ignoranti…“
Nova bošnjačka strategija; Hrvate u BiH prikazati kao rusofile, a njihovo političko vodstvo prikazati kao ruske igrače!
Teško je neprimjetiti kako su u posljednje vrijeme sve češći natpisi u medijima, kao i u izjavama izvjesnog broja novinara i intelektualaca s lijevog medijskog spektra, koji koristeći baš onu “strategiju ruske maskirovke“ Hrvate u BiH nastoje označiti i prikazati kao igrače u timu ruskih geostrateških interesa u BiH i na Balkanu. Najprije takve operacije su započele stavljanjem etiketa Hrvatima, nositeljima pravosudnih funkcija u BiH i članovima u VSTV-u. U tom pogledu osobito se proslavio novinar Slobodne Bosne Avdo Avdić, a zatim ista strategija je nastavljena s natpisima novinara Žurnala Amarilda Gutića o stečajnom postupku u bivšoj vojnoj i namjenskoj industriji “Vitezit“ i njegovom preuzimanju od hrvatskog trgovca oružjem Zvonka Zubaka, kojeg prema njihovim saznanjima vežu dobri odnosi i kontakti s ruskim lobijem proizvodnje i prodaje oružja. Naravno, sve te aktivnosti imputiraju se vodećoj hrvatskoj političkoj stranci u BiH i njenom predsjedniku Draganu Čoviću kojeg, poznato je, vežu dobri politički odnosi s Miloradom Dodikom kao “nespornim“ ruskim igračem na našim prostorima.
Takvom etiketiranju i proskribiranju hrvatskog političkog vodstva u BiH pridružili su se i hrvatski politički analitičar Davor Gjenero, koji je u intervju za Vijesti.ba usput pokazao vrlo površno poznavanje političkih i društvenih prilika u BiH te Slavo Kukić koji u intervjuu za Slobodnu Bosnu pored etiketa o Čoviću kao ruskom igraču zazivao i primjenu boonskih ovlasti novog visokog predstavnika u BiH i američke sankcije prema hrvatskim političarima u BiH, što je jednako tako učinio i Stjepan Mesić prije nekoliko dana u intervjuu za Nacional, a vrlo često s takvim izjavama izlazi i hrvatski odvjetnik Anto Nobilo u svojim intervjuima.
Davor Gjenero; “Dragan Čović ima neke obveze prema Miloradu Dodiku i njegovim sljedbenicima ali i pokroviteljima pa ne može prihvatiti rješenje koje bi moglo biti na dohvat ruke u “Aprilskom paketu“ kao dobro rješenje za Hrvate…Dragan Čović vodi svoju politiku, stvara savezništva prema svojim interesima ili obvezama i repovima iz prošlosti…očito je da su ti repovi povezani sa službama iz Rusije i Srbije što i ne čudi za bivšeg menadžera jugoslavenske vojne industrije…zaprepašćuje kako takav akter uspješno održava uvjete u kojima su Hrvati u BiH zatočenici njegova interesa…“
Slavo Kukić; “po svemu što se događa u zadnjih nekoliko godina, jasno je njegovo uvjerenje da je najefikasniji put do toga umrežavanje s Dodikom i sve naglašeniji odmak od Bruxelesa i sve čvršće vezivanje za glavne centre euroazijskih integracijskih mreža, Moskvu i Peking…“
Posve je jasno koja je namjera takvim proskripcijama hrvatskog političkog vodstva u BiH. Geostrateške silnice svjetskih velesila na ovim prostorima uvijek su na poseban način bile izražene, a i Sjedinjene Države i Ruska Federacija su željele sačuvati i zadržati vlastitu sferu utjecaja. Međutim, isto tako jasno je da zapadne države još uvijek ostvaruju izvjesnu vrstu prednosti u tom smislu. Etiketiranjem Hrvata kao ruskih igrača na ovom prostoru, uslijed sveprisutnijeg političkog i financijskog utjecaja Ruske Federacije kroz partnerstvo sa Srbijom i RS-om, bošnjačka taktika maskirovke u tom smislu, usmjerene prema Hrvatima u BiH, zazivajući međunarodni intervencionizam novog Visokog predstavnika u BiH, nastoji zašiljiti oštricu na britvi i pojačati bijes međunarodnih aktera, kako bi se dekapitiralo hrvatsko političko vodstvo i “razvalili okovi“ s leđa brojnijeg naroda, kako je to nedavno ustvrdio i Bakir Izetbegović. Činjenica jeste da zapadne sile pripremaju novu agendu prema BiH i kroz imenovanje Nijemaca Schmidta na poziciju Visokog predstavnika. Želimo vjerovati kako će iskustvo u proteklih 25 godina prisutnosti međunarodnih aktera u BiH biti dovoljno kako bi se otvorio novi pristup u pronalasku rješenja, a politika “mrkve i batine“ biti shvaćena kao pristup koji je dao ograničene i vrlo skromne rezultate.
wpDiscuz
