Prvi svjetski rat i hrvatsko jugoslavenstvo

Prije postavljanja Hrvatske u ovaj kontekst, razmotrimo njezin predratni položaj.

Karta Hrvatske prije Austro-ugarske nagodbe

Iako su temeljem povijesnog prava bili priznat narod, Hrvati su u Austro-Ugarskoj Monarhiji zbog nedostatka moći bili u podređenom položaju. U vremenu bujanja naci­onalnih ego­izama kakvo je bilo prije rata podređeni položaj pro­izvodi­o je kod Hrvata strah za opstankom, koji je iznjedri­o originalno »rješenje« posve nepoznato u dotadašnjoj političkoj povijesti: očuvati državnost i naci­onalni identitet vlastitim otuđenjem u novom državnom entitetu i naci­onalnom identitetu: Jugoslaviji i jugoslavenstvu.

Teritorijalno-politička podijeljenost Hrvatske nakon Austro-ugarske nagodbe 1867.

Zbog kasnijih političkih prilika (položaj Hrvatske i Hrvata u prvoj i drugoj Jugoslaviji) taj će se projekt retrospektivno (»naknadna pamet«) činiti toliko nevjerojatnim da se motivi njegovih aktera neće politološki raščlanjivati, nego politikantski etiketirati. Budući da se zbog političkog odgoja takav pristup donekle održa­o do danas, čini se nužnim u najkraćim crtama naznačiti političku, pa i psihološku podlogu na kojoj je projekt nasta­o.

Hrvatsku pred Prvi svjetski rat bitno određuje teritorijalno-politička podijeljenost uspostavljena Austro-ugarskom nagodbom 1867. godine: Banska Hrvatska ušla je u ugarski, a Istra i Dalmacija u a­ustrijski di­o Monarhije. Svi pokušaji za ujedinjenjem hrvatskih zemalja odbijani su.

Nametnutu podjelu potvrđivat će mnogi postupci koji će Hrvate podsjećati na podređenost: Rijeka će nakon Nagodbe biti izdvojena iz hrvatskoga korpusa; željeznički spoj Dalmacije s Banskom Hrvatskom bit će onemogućivan u interesu mađarskoga kapitala; pred sam rat mađarska vlada pripremit će zakon o »izvlastbi morske obale« prema kojem bi sva vlast na »pomorskom dobru« pripala ugarskom ministarstvu trgovine; pri sklapanju trgovačkih ugovora s drugim zemljama Monarhija neće voditi računa o hrvatskim interesima. (Potonje se osobito očitovalo u ugovoru s Italijom 1891. godine u kojem se prema tzv. vinskoj kla­uzuli talijansko vino moglo uvoziti bez carina, što je uništilo dalmatinsko vinogradarstvo, a Dalmatince »natjeralo« na iseljavanje.)

Hrvati će osobito teško podnositi stalno kršenje Nagodbe kada je riječ o uporabi hrvatskoga jezika i naci­onalnih simbola. Te ka­o i mnoge druge simboličke geste snažno će frustrirati naš narod i bitno utjecati na oblikovanje stajališta. Evo nekoliko primjera:

Ante Starčević će već ka­o dijete početi »mrziti Austriju« gledajući Filipa Baričevića, kojem su odsječene obje ruke jer je graničarima pisa­o pritužbe na više vlasti.

Prilikom posjeta Franje Josipa Zagrebu 1895. godine po peronu i pred kolodvorom bilo je posuto nekoliko vagona šljunka s Rakoškoga polja kraj Budimpešte (gdje su se nekoć birali mađarski kraljevi) da car pri izlasku iz »vlaka najprije stupi na mađarsku zemlju«. (Studenti koji su tom prigodom prosvjedovali bili su istjerani iz Hrvatske, što je budimpeštanski A Nap poprati­o apelom na njihove roditelje, braću i sestre da i oni to dragovoljno učine jer »za Mađare bila bi najveće sreća da i narodnosti i Hrvati svi lijepo otputuju u svijet a ova cijela zemlja da ostane Mađarima«.)

Na glas o žrtvama u nemirima u Banskoj Hrvatskoj 1903. godine 30 zastupnika iz Dalmatinskog sabora i Carevinskog vijeća uputilo se u Beč caru, no on ih je odbi­o primiti jer da nije u skladu s originalnim španjolskim dvorskim ceremonijalom.

Te godine saborski zastupnik prof. dr. Fran Vrbanić ne može na zagrebačkom kolodvoru kupiti kartu za Rijeku jer postoji »samo Fi­ume ka­o željeznička postaja«.

Simbolički čini podčinjavanja osobito su važni za mobilizaciju »malog čovjeka«. Borba protiv »mađarskog jezika na željeznici« ka­o i za svoje a »protiv tuđinskih barjaka« u desetljećima pred Prvi svjetski rat, po Josipu Horvatu, postaje »gotovo isključiv sadržaj politike, jer to je jedino područje gdje i najširi slojevi naroda mogu izraziti svoje političko osjećanje i dati izraza svojemu negodovanju«.

Hrvati nisu mogli biti zadovoljni ni političkim životom. Izborno pravo bilo je skučeno imovinskim cenzusom, a u Sabor su bez sudjelovanja na izborima ulazili virilisti iliti »pozvanici« koji su služili onomu tko ih je pozva­o. Uz to u političkoj praksi Vlada nije nužno pro­izlazila iz parlamentarne većine, »nepoćudni« parlament moga­o je biti raspušten a nepodobnim političarima uništavane su egzistencije.

Ljudi s osjećajem za pravednost nisu mogli prihvatiti činjenicu da je Nijemcima, koji su u ukupnom broju stanovnika u a­ustrijskom dijelu Monarhije participirali tek s trećinom, bila zajamčena većina u Bečkom parlamentu.

Nadu u pozitivne promjene »ubijala« je činjenica što ni veći narodi s razvijenijim gospodarstvom i društvom nisu uspijevali popraviti svoj položaj. Na primjer Česima u Češkoj nije uspijevala »ekviparacija« češkog s njemačkim jezikom. Taj primjer uvjeri­o je Antu Trumbića »da je jalova nada u našu budućnost u okviru habsburške carevine«.

Navedenom treba pridružiti strah koji je u vremenima pred Prvi svjetski rat pro­izvodi­o njemački Drang nach Osten. U maloj, siromašnoj, teritorijalno i politički ne­integriranoj zemlji bez stvarne političke moći, Drang je pro­izvodi­o panična stanja. Za Frana Supila on je bi­o »najveći, najpogibeljniji neprijatelj našeg naroda«. Gdje Nijemac »dođe i zavlada, tu je našem elementu opstanak nemoguć«, pisa­o je Supilo, po kojem se Drang odvija­o po planu koji »svaki Nijemac u srcu nosi«.

Zbog svega toga, po Ivi Pilaru »velika većina naroda, Hrvati, bijahu ogorčeni /…/ i smatrahu središnju vladu odgovornom za sve«. Stoga je »u zemlji rasla sve veća mržnja na Monarhiju, a njen razlog bijahu nanesene uvrede i sve veća gospodarska bijeda«.

Politika vladajućih postala je tako za Hrvate potisni čimbenik iz Monarhije i tjerala ih na traženje novog položaja, poput onoga o kojem je pisa­o Miroslav Krleža:

»‘Narodno jedinstvo’ javlja se ka­o iluzi­onističko pojačanje ko­efici­enta sigurnosti, ono se pretvara u jedan kvantitativni pojam na crti mnogobrojnih tradicija ilirskih, jugoslavjanskih, četrdesetosmaških. Magnet srpskog državnog stroja otvara romantične pijemonteške perspektive novih političkih izgleda na Balkanu, a od panike pred svojom vlastitom političkom (hrvatskom) ništavnošću srpska se Država, iz Austrijske perspektive, pričinja u glavama toplim domaćim krovom«.

Najbolja ilustracija teškoga stanja našega naroda u Monarhiji jest činjenica da je mala, nerazvijena balkanska srpska kraljevina postala Hrvatima »magnet« – privlačni čimbenik. Što je Hrvate privlačilo Srbima? Na prvome mjestu to je dojam njihove uspješnosti. Srbi su, na­ime, tijekom 19. stoljeća pa do Prvoga svjetskog rata etapno ostvarivali sve svoje naci­onalne ciljeve. Pred sam rat, 1912/13. oni su pobjednici u balkanskim ratovima. (Pobjeda nad Turcima izazvala je oduševljene manifestacije po dalmatinskim gradovima u prilog Srbiji.) I liberalni ustav koji Srbija ima od 1903. godine, u usporedbi s opisanim političkim prilikama u Austro-Ugarskoj, privlači­o je političku elitu, a osobito mladež. Simpatije je izaziva­o i srpski kralj Petar ka­o »narodni vladar« – »kralj u opancima«. Srpski »barbarogenij« od vremena romantizma izvrsno je priman u e­uropskim intelektu­alnim krugovima za razliku od dekadentnog a­ustrijskog aristokratizma koji je »ispa­o« iz duha vremena, zbog čega se predviđa­o finis Austri­ae. Spoznaja pak da te tlači netko tko je slab dodatno je frustrirala Hrvate i okretala ih prema perspektivnoj Srbiji. Osjećaju vlastite slabosti dodatno je pridonosila i demografski znatna, gospodarski snažna (osobito u trgovini) te politički homogena srpska manjina u Hrvatskoj koja je postavljala zahtjeve za priznanjem konstitutivnosti.

Borba na više političkih bojišta (a­ustrijskom, ugarskom i srpskom) iscrpila je i­onako slabe hrvatske sile, pa se moralo na jednoj strani popustiti. Učinilo se to prema srpskoj, politikom »novoga kursa«1905. godine, nakon čega je utemeljena Hrvatsko-srpska ko­alicija, koja će uz manje prekide vladati u Hrvatskoj do kraja rata. Time je otvoren put – u za to povoljnim prilikama – stvaranju zajedničke države sa Srbijom. Umjesto izravnog puta k cilju, a on je za modernu naciju vlastita država, Hrvati su u nedostatku moći odlučili jednu državnu zajednicu zamijeniti drugom, vjerujući da će u njoj steći bolji položaj. Poznavajući srpski politički mentalitet nasta­o na etapnom stvaranju (širenju) srpske države, učinili su to bez iluzija da će sve ići glatko. Znali su da je za Srbe Jugoslavija posljednja etapa u »za­okruživanju« Kraljevine Srbije – do rata »nezavršene države«. Stoga su priliku za izbjegavanje srpske supremacije vidjeli u transformiranju postojećih nacija na slavenskom jugu u novu jugoslavensku naciju.

Ivan Meštrović, Vidovdanski hram (maketa)

Jugoslavensku naci­onalnu ide­ologiju pred rat je formulira­o Milan Marjanović u seriji Hrvatska pisma, koju je 1912. i 1913. godine objavljiva­o u be­ogradskom Srpskom književnom glasniku a pretiska­o u brošuri Narod koji nastaje, s podnaslovom Zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod (Rijeka, 1913). Imajući na umu procese naci­onalnih integracija iz kojih su tijekom 19. stoljeća nastajale neke e­uropske nacije-države, Marjanović vjeruje da je i stapanje Srba i Hrvata u jednu naciju povijesno »zadan« proces. Takav zaključak izvodi iz »činjenice« da ni Hrvati ni Srbi nisu »potpuni narodi, a kako nema ‘polunaroda’«, oni će se amalgamiranjem upotpuniti. Marjanović piše: »Ni hrvatski ni srpski di­o naroda nije i ne može da bude potpun narod, potpuno narod, potpuno svoj i potpuno moderan narod. Srbi bez kulturne primorske zone ne mogu da uđu posve u kulturnu e­uropsku zajednicu, a Hrvati bez nezavisnosti ne mogu da budu potpuno samostalan i obezbijeđen slavenski narod — i jedni i drugi zbog pozicije i prilika u kojima se nalaze. Hrvatska bez oslona na istoku ne može da se razvije«.

Budući da nema nacije bez naci­onalne mitologije, pred rat se intenzivno radilo na njezinu oblikovanju. Polazeći od toga da Hrvati i Slovenci ka­o »polunarodi« s lirskim osobinama nemaju za to pogodne »priče«, jugoslavenska se mitologija nastojala izvesti iz srpske epske pjesme. Na tome je osobito radi­o Ivan Meštrović, čije se skulpture (Kosovski ciklus) i arhitektonski nacrti (Vidovdanski hram) tematski i izražajno vezuju uz srpsku srednjovjekovnu mitologiju posredovanu deseteračkom epskom pjesmom.

Ideju jugoslavenstva posebice su prigrlili mladi intelektu­alci, što je i razumljivo: mladi se lakše oduševljavaju za novo, oni maksimaliziraju ciljeve, a bliske su im i radikalne metode. Omladina stoga pred rat očituje veliku aktivnost: utemeljuje udruge (Jugoslavenska ujedinjena / naci­onalistička omladina), pokreće listove (Val i Zora), profilira lidere (Vladimir Čerina, Ljubo Le­ontić, Augustin Ujević, Niko Bartulović, Stevan Galogaža).

Jugoslavensku ideju prihvati­o je i većinski di­o organiziranih katolika intelektu­alaca, ka­o i njihovi seni­orski vođe, osobito od Prvoga katoličkoga kongresa, koji se 1900. održa­o u Zagrebu.

Orijentiranje prema jugoslavenstvu događa se i u gotovo posve hrvatskim političkim strankama. Ilustrativan je primjer Stranka prava, koja će kroz podjele i fuzije do Prvoga svjetskog rata doživjeti takvu metamorfozu te će postati predvodnica jugoslavenstva.

Rat je uvijek prilika za krupne promjene. No u njima sudjeluju subjekti rata. A što je s objektima ka­o što je to bila Hrvatska? Za nas ni jedan ishod nije sam po sebi mora­o biti povoljan. Dapače! U slučaju pobjede Monarhija bi povećala moć te bi vjerojatno još više suzila prava manjih naroda. Da je izgubila rat, a ostala cjelovita, ne bi imala razloga mijenjati predratnu politiku ugnjetavanja. Jedino je poraz pruža­o malim narodima priliku za emancipaciju. No to je bilo samo te­oretski. Za Hrvatsku, zbog ge­opolitičkog položaja i nedostatka moći, poraz Monarhije u ambijentu »prvoga svjetskog mira«, koji je bitno obilježavala želja za revanšom, znači­o je doslovno smrtnu opasnost. Na­ime, pobjedničko premoćno okruženje moglo ju je jednostavno raskomadati i izbrisati sa zemljopisne karte. Za to su već bile obavljene predradnje, ka­o što je potpisivanje Londonskog ugovora u travnju 1915. godine, na temelju kojega je Italija napustila Trojni savez i pristupila Antanti, koja joj je ka­o nagradu nakon rata ustupila najveći di­o hrvatskog prostora na jadranskoj obali. S hrvatskim etničkim i povijesnim prostorom bilo je predviđeno i namirivanje Srbije, koja je zbog požrtvovnosti u ratu uživala velik ugled među Saveznicima. »Ostatak ostataka« Hrvatske bi­o bi više kompenzacijsko područje u ge­opolitičkim kombinacijama nego prostor na kojem bi se mogla organizirati funkci­onalna država. Uostalom Hrvatska u okviru »triju kajkavskih županija« bila je daleko najgore rješenje.

Narod pred Saborom 29. listopada 1918.

Pri­oritet zrele politike u takvim okolnostima jest da u trenutku sklapanja mira naciju dovede u položaj pobjednika tj. subjekta koji će utjecati na svoju sudbinu.

To je prvi pokuša­o Jugoslavenski odbor u Londonu. Njegovu okosnicu činili su hrvatski političari (Ante Trumbić, Frano Supilo, Ivan Meštrović, Hinko Hinković, Franko Potočnjak… mahom pravaši na početku svojega političkog puta) koji su emigrirali u svrhu utemeljenja institucije koja će podupirati Antantine ratne ciljeve. Za­uzvrat su očekivali povoljniji položaj Hrvatske pri pre­uređivanju poslijeratnog svijeta. Njega su vidjeli bez Austro-Ugarske a s Hrvatskom u novoj državnoj zajednici koju bi činili južnoslavenski narodi.

Iako su na kraju o krupnim naci­onalnim pitanjima odlučivali drugi politički čimbenici koji su ga potisnuli na sporedni kolosijek, Odborova bilanca ipak je bila pozitivna jer je svojim djelovanjem pridoni­o ozračju u kojem su se Hrvati lakše mogli prepoznavati ka­o narod koji je kraj rata dočeka­o na strani pobjednika.

Iz inozemstva, a u suradnji s Odborom, djelovali su i snažni jugoslavenski pokreti koji su se razvili u zemljama u kojima su živjeli hrvatski iseljenici.

Za razliku od inozemstva, prostor za političko djelovanje u zemlji bitno je sužavala činjenica što bi svaki akt uperen protiv Monarhije koja je u ratu bi­o proglašen vele­izdajom. Uostalom pokrajinski sabori u Istri i Dalmaciji nisu u­opće sazivani. U Banskoj Hrvatskoj pak paradoksalna je situ­acija: Monarhija je u ratu sa Srbijom a na vlasti u Zagrebu je filosrpska Hrvatsko-srpska ko­alicija u kojoj glavnu riječ vodi Srbin Svetozar Pribićević. To bitno određuje njegovo političko ponašanje koje je usmjereno na očuvanje srpske zajednice od progona te sprječavanje raspuštanja Sabora kako bi on, u vrijeme raspleta, s legalnih pozicija djelova­o u interesu parlamentarne većine.

Srpske jedinice ulaze u Zagreb

Zato prva »komešanja« u Zagrebu počinju tek u proljeće 1918. godine, kad je stara Monarhija već gubila volju za život. Pojedinci i skupine tada iniciraju »naci­onalnu koncentraciju« čiji je cilj izlazak iz Austro-Ugarske i stvaranje zajedničke južnoslavenske države. Okupljanje na tom programu širilo se prema kraju godine, razmjerno slabljenju položaja Monarhije u ratu i njezinu izgledu da ga preživi. Dramatično finale počelo je početkom listopada, kada je utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca Hrvata i Srba ka­o predstavničko tijelo Južnih Slavena Monarhije čije je Predsjedništvo funkci­oniralo ka­o njezino izvršno tijelo. Kada se Vijeću ubrzo pridružila i vladajuća Hrvatsko-srpska ko­alicija, rasplet je bi­o posve izvjestan. Pribićevićeva koncepcija s početka rata uspješno je privedena kraju 29. listopada 1918. godine, kada je Hrvatski sabor doni­o jednodušnu odluku kojom raskida državnopravnu svezu s Austro-Ugarskom te »prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnog jedinstva (istaknu­o Lj. A.) Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu /…/ na cijelom etnografskom području toga naroda, bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi«.

Da je Jugoslavija ušla u »duh vremena« najbolje svjedoči podatak da su i »frankovci« u sabornici »s oduševljenjem« jednoglasno pozdravili »slom a­ustro-ugarske monarkije« te »oslobođenje i ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba«.

Budući razvoj – vojni slom Monarhije, ulazak talijanske i srpske vojske u hrvatske prostore, anarhija u zemlji – potvrdi­o je da bi se, bez izlaska iz poražene Austro-Ugarske i ujedinjenja s pobjedničkom Srbijom, Hrvatska našla u situ­aciji na koju se misli kad se kaže »ja­o pobijeđenima«. Za razliku od Hrvata Srbi su u izvrsnom položaju. Oni imaju svoju Kraljevinu sa sigurnom perspektivom da se nakon pobjedničkog rata »za­okruži« ka­o »dovršena« država u posve zadovoljavajućim granicama. Stoga je prva jugoslavenska država bila prije hrvatski nego srpski izbor. Uostalom u stranoj histori­ografiji o Prvome svjetskom ratu redovito na­ilazimo na termine »Srbi« i »Jugoslaveni«.

Na kraju postavimo pitanje: jesu li Hrvati »odglumili« jugoslavenstvo koje im je bilo potrebno ka­o sredstvo za ostvarenje naci­onalnoga cilja? Objektivno da, no subjektivno se vjerojatno radilo o složenoj soci­opsihološkoj pojavi raci­onalizacije ka­o jedne od tehnike samo­­opravdanja. Hrvati su sami sebe »uvjerili« da su Jugoslaveni, kako bi im postupci bili u skladu s uvjerenjima, a ne nekim prizemnim interesom.

Budući će razvoj pokazati da je Jugoslavija za Hrvate i za Srbe bila interesna zajednica. Hrvatima je Jugoslavija bila potrebna da bi u njoj sačuvali Hrvatsku, Srbima da bi proširili Kraljevinu Srbiju. Na kraju će ka­o i uvijek odlučiti odnos moći. Na »kraju povijesti«, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bit će uspostavljeno stanje u kojem će se Hrvati i Srbi protegnuti do granica svoje moći.

* * *

Danas sve upućuje na to da je Jugoslavija bila ne­izbježiva etapa prema hrvatskoj suverenoj državi. Ona je Hrvatima bila samo izlaz za nuždu, predah potreban za sabiranje naci­onalnih energija koje bi u novim okolnostima – u nekom novom duhu vremena, novim konstelacijama – bile dostatne za konačno stizanje na cilj, a to je suverena država.