Već koliko dana traje ozbiljna rasprava u BIH o tome tko stoji iza ničega, oko papira koji ne postoji i koji je plod mašte njegovog naručitelja, načinjen samo s jednim ciljem, da se odvrati pozornost javnosti na ono što je opipljivo i što se dogodilo.
A što se dogodilo?
Dogodilo se to da je predsjednik jedne države, u ovom slučaju Slovenije, predsjednik jedne prijateljske zemlje, došao u BIH i postavio neugodno pitanje:
“Mi u EU smo prijatelji, i željeli bi ubrzati boljitak života vaših ljudi, sve više se u EU čuje stav da je BIH sama nesposobna da prevaziđe ambis u kojem se nalazi i da je jedino rješenje da se mirni raziđete. Pitam vas, ja nisam pobornik tog, ali pitam vas je li postoji šansa da se mirno raziđete?”
Nakon tog upita Dodik je kazao da je to najbolji put, Komšić i Džaferović nisu napustili sastanak, nisu poslali prosvjednu notu,otišli su kućama, kao i Pahor da bi vijest, kada ju je AID prokuhao puštena naknadno, tjednima nakon sastanka. I to kako?
Prvo je Komšić, kao džepni SDA-ov ložač parnog stroja u filmu “Izbaci nakon mame i tatu iz vlaka” iskorišten da pusti informaciju u javnost. Odnosno potvrdi je. Potom su išli napadi na Pahora, potom se pojavio famozni “Janšin non paper”. I to u slovenskom mediju na kojem je Av Avdić i prije lajao.
Pažnja javnosti odvratila se od bitnog na nepostojeće. Nepostojeći je non paper. I on služi Sarajevu kako bi moglo napadati po Europama a Europama je ostavljeno da se pravdaju.
Međutim što je u ovoj cijeloj priči bitno:
Predsjednik Države BIH, točnije predsjedavajući, Milorad Dodik, čija politička snaga je daleko veća od reprezentiranja RS-a , budući da on predstavlja i Hrvate u BIH dok oni nemaju predstavnika u Predsjedništvu, kazao je da mirni razlaz BIH najbolje rješenje.
Predsjednik druge države, jedne EU države usred Predsjedništva BIH donio je informaciju da je Europa , prijateljska Europa duboko zabrinuta za BIH, da im je žao što smo idioti, i što ne idemo naprijed, da bi nas htjeli vidjeti u EU, na bilo koji način, pa makar to bila i mirna podjela zemlje.
Željko Komšić ne drži se protokola Bečke konvencije, on izdaje detalje privatnih razgovora i to onih sa nulte razine koji se odnose na dijalog šefova država. Kao takav, on i njegova matična SDA pokazuju da ne poštuju diplomatske uzuse modernog svijeta. Što oni u biti poštuju? Oni ne poštuju niti Ustav vlastite zemlje.
Ove tri informacije jedine su bitne u cijeloj priči. Sve ostalo je Av Av. Non paper. I šarene mape.
Ako Međunarodnoj zajednici ništa ne znači podatak, da je pola BIH danas ogorčeno na ono u što je SDA pretvorila ovu zemlju, ako im ništa ne znači podatak da predsjednik države BIH govori o njenom razlazu dok mu kliču i Srbi i Hrvati, onda je netko u cijeloj priči priličan slijepac.
Svijet bi u konačnici umjesto glupastog pravdanja Sarajevu morao sebi postaviti pitanje – Je li BIH Sarajevo ili je ta zemlja slojevitija od Sarajeva? Koliki je uopće Sarajevo autoritet toj zemlji i njenim ljudima? Ako je cijeli srpski narod za razlaz od BIH, ako smo od Hrvata načinili to da je njihovo NE Bosni i Hercegovini samo pitanje dana, i ovisi od prestanka strpljenja njegovog liderstva, koje mučimo, smjenjujemo i dižemo u zrak, nismo li mi nasilnici koji vršimo, mimo volje triju BH naroda nasilje nad većinom? Nad dva od tri naroda i nad 50% građana. Nekad smo ih davno, dijelili, u okupacijske zone, izrabljivali ih, nametali im sultane begove i kvislinge naših nazi projekata, djecu smo im u roblje odvlačili , zemlje komadali i oni su se opet oduprli i ostali u obliku u kojem žele. Što sad činimo? Radimo li sada isto samo u suprotnom smjeru, prisiljavamo davno formirane etnicitete koji se međusobno mrze, da žive pod jednim krovom i pod našim uvjetima. Što smo mi? Moderni okupatori svijeta koji okupaciju i izrabljivanje danas činimo pod egidom ljudskih prava i globalizacije? Po čemu smo bolji od naših predaka?