Ima ih oko nas i mislim da ih ima previše. Taj tekst napisan je prije 40 godina, ali sve matrice ostale su iste, govorio je u intervjuu za Večernji list, ima tome koji tjedan, Dušan Kovačević (72), srpski akademik, književnik, dramski pisac, scenarist i redatelj, autor kultnih filmova i predstava “Balkanski špijun”, “Maratonci trče počasni krug”, “Ko to tamo peva” i drugih, na pitanje žive li i danas Ilije Čvorovići oko nas.
Premda “Balkanski špijun” – zapravo školska lekcija o paranoji, kolektivnoj svijesti koju kreiraju režimske vlasti – portretira ljude i pojave iz prošlog stoljeća na našim prostorima u vrijeme tzv. budnosti i opreznosti jer, prema čuvenoj krilatici, neprijatelj nikada ne spava, priča o prestravljenom malom čovjeku i njegovim progoniteljima iz represivnog aparata nije incident, tvrdi Kovačević. To je mnogo raširenija pojava, u mnogim segmentima, čak i danas.
piše: Večernji list
I, zaista, kolektivna paranoja koju je sa sobom donijela pandemija koronavirusa, s kojom jača i tzv. antivakserski pokret, strah od čipiranja i Billa Gatesa, kao i uvjerenje da je COVID-19 samo prehlada, ponovno je podgrijala strah od nevidljivih neprijatelja, jugozomboida i terorista koji žele rušiti državu. Bilo je, dakle, pitanje trenutka kada će se na velika vrata u javni prostor u Hrvatsku vratiti i najstrašnija od svih aveti – Udba.
Na fotografiji: Željko Kekić
Foto: PIXSELL
Ima tome koji dan kako se Zdravko Mustač (79), bivši čelnik jugoslavenske tajne službe, a u prvim godinama nakon proglašenja hrvatske neovisnosti i visoki dužnosnik hrvatskog obavještajnog sustava, oglasio predstavkom koju je iz zatvora u Glini, gdje služi doživotnu kaznu zbog ubojstva emigranta Stjepana Đurekovića, uputio hrvatskim državnim institucijama. Na 300 stranica požalio se na nepravdu, bezakonje i još štošta, no nije propustio obračunati se ni sa sivom eminencijom hrvatskog sudstva Vladimirom Šeksom, nazivajući ga “udbaškim špiclom”, drugim riječima – špijunom.
I nije Mustač jedini. Jedna je saborska zastupnica s desnog političkog spektra nedavno optužila ministra Davora Božinovića da je “pekao zanat u komunizmu i iz arhive izvukao priručnik kako je Udba manipulirala masama”, a neki je dan na Facebooku objavila imena i prezimena ljudi čije je djelovanje povezala s bivšom, očito i danas aktivnom tajnom službom. S obzirom na to da malo koji dan u Saboru prođe bez međusobnih optužbi za “udbašenje”, ne treba čuditi što se taj termin udomaćio i kod takozvanog malog čovjeka koji danas koristi riječ Udba u novom značenju: kao naziv za navodno utjecajni milje koji su formirali pripadnici obavještajnog sustava bivšega komunističkoga režima.
Za mnoge, Udba je godinama pritajena neformalna mreža upućenih u tajne, s mnogim važnim vezama u zemlji i inozemstvu i financijski potpuno osigurana, koja zakulisno nadzire i usmjerava sve važne procese u državi. Uistinu, je li Udba u svoje vrijeme bila toliko moćna i jesu li njezini pipci obgrlili Hrvatsku čak i 30 godina nakon njezina osamostaljenja? Valja li dati za pravo svima onima koji oko sebe neprestano vide udbaške i jugokomunističke utvare? Odgovore smo potražili na izvoru, od Željka Kekića Pauka, čovjeka koji je kao bivši agent Udbe mlađe generacije od 1980. živio životom u sjeni, gdje je i dočekao stvaranje mlade hrvatske demokracije, da bi potom otišao u rat za Hrvatsku.
O tome kako je izgledala tranzicija iz stare u novu tajnu službu ilustrativno govori podatak da je isti čovjek, Kekić, organizirao zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a.
– U ono vrijeme Udba je zasigurno bila politička policija koja je održavala režim na životu u svim mogućim segmentima. Udba je bila jedna od jačih službi u Europi i ne samo da je radila posao u državi nego je radila i vani, što je golem rizik u obavještajnom svijetu. Ta je služba bila produžena ruka Saveza komunista Jugoslavije, kao i republičkih ogranaka – otpočeo je svoju ispovijest Željko Kekić.
Koliko je često Udba zlorabila odnosno prekoračivala svoje ovlasti?
– Nikada, jer su te ovlasti bile jasno zacrtane u svim dokumentima po kojima smo mi radili i koji su bili odobreni od republičkih, a najvećim dijelom od saveznih, kako se to tada zvalo, organa vlasti. Dakle, u Udbinim pravilima službe postojalo je pet segmenata kako možete nad nekim završiti obradu: u najblažem obliku nekom opomenom, nadalje, pridobivanjem za suradnju, kaznenim progonom, posebnim postupkom kad se radi o stranim osobama pa i fizičkom likvidacijom koja je bila jasno nacrtana i propisana. No, nije Udba mogla ni približno to raditi na svoju ruku, to je bilo jako strogo kontrolirano s više segmenata, vi ste stalno imali Udbu u Udbi, iznutra premreženu kadrovima koji su bili odani režimu više od prosjeka, i jednostavno je bilo nemoguće nešto napraviti a da vrh to ne zna – ističe Željko Kekić, kojeg pitamo kakav je krimen netko morao počiniti da se nađe pod Udbinim povećalom.
– Sve ono što je bilo izvan Ustava, a Ustav je jasno propisivao kakav je to režim, kako se u njemu treba ponašati. Ako ste pjevali zabranjenu pjesmu, što je bilo zabranjeno nižim pravnim aktima, normalno da ste bili protiv režima, a osobito ako ste išli raditi protiv režima. Mi smo bili produžena ruka partijske vrhuške i provodili smo točno ono što je zakonom bilo zacrtano. Na kraju krajeva, ništa drukčije od Udbe nisu danas ni ruska, njemačka ili američka služba, kojima likvidacije ni sada nisu strane – kaže Kekić, dodajući kako se Udba uvijek koristi kao pogrdni naziv i sinonim za svemoć, ali istina je, tvrdi, drukčija.
– Moram reći da je puno jači od nas bio KOS, jedinstvena služba za cijelu Jugoslaviju, a ne onako desetkovana kao što smo to bili mi. KOS je uz JNA bio čuvar Jugoslavije i Srbi su vješto kroz svoj Memorandum sredinom 1980-ih isplanirali kako će KOS atribute Jugoslavije iskoristiti za stvaranje Velike Srbije. KOS je u odnosu na nas hijerarhijski, kao i politički, bio puno moćniji – kaže bivši agent Udbe.
S druge strane nišana, figurativno govoreći, Kekiću je u to olovno doba bio jedan od najistaknutijih hrvatskih proljećara i studentski vođa iz 1970-ih Ivan Zvonimir Čičak.
– Cijeli život bio sam proganjani pas u svim režimima, a vlastodršci su samo mijenjali dresove – kaže na početku razgovora. Prvi susret s Udbom imao je kada mu je bilo 18 godina.
Na fotografiji: Ivan Zvonimir Čičak
Foto: PIXSELL
– Bio je Veliki petak ujutro 14. travnja 1966. kada sam prvi put uhićen. Ispitivali su me tri-četiri dana, navodno zbog veza s emigracijom. Jedan pjevač iz zbora u crkvi u Petrovoj tražio je od moga oca, koji je radio na aerodromu, da nekom pilotu preda neko pismo za Njemačku, što je on odbio. Naravno, tada su me pokušali vrbovati i tjerali da prijavljujem sve što je protiv ustavnog poretka. Budući da sam bio tako mlad, ujutro bi me odvezli i navečer vratili kući na spavanje. Nakon toga su tražili da se nađemo u nekoj birtiji i tada sam im rekao da ne znam ništa, da prestanu s tim, da me ili uhite ili ostave na miru i nikada više u životu nisam službeno razgovarao ni s kim iz Udbe – prisjeća se Čičak, dodajući da je puno godina kasnije u jednom intervjuu što ga je Nikola Štedul dao za Večernji list otkrio da se Udba naročito trudila oklevetati one koji nikada nisu pristali na suradnju.
Jedan od takvih bio je i Čičak, stoga mu je Udba disala za vratom desetljećima. Posebna meta bio im je u vrijeme Hrvatskog proljeća početkom 1970-ih.
– Uhićeno je nas 11, plus Bruno Bušić i cijela plejada studenata, a na sud me sproveo mladi djelatnik Udbe, kasnije šef osiguranja predsjednika Tuđmana, Mate Laušić. U vrijeme kada je bio šef osiguranja na Univerzijadi, zabranio mi je prodavanje kravata. U stopu su me pratili i 1980-ih, najviše zbog političkih aktivnosti, jer sam bio čas u Beogradu na suđenju disidentima, čas u Ljubljani, čas u Sarajevu. Moja ideja bila je povezati sve opozicijske snage u rušenje komunizma, ali onda se hajdemo u miru razići. Pitajte Kekića, on tvrdi da sam bio nemoguć za praćenje – kaže Čičak, pa se prisjeća kako je bježao agentima središtem Zagreba kroz prolaze između zgrada, dok je u Splitu jureći pred Udbom prošao kroz crveno i izazvao prometnu nesreću. Tih je godina, 1987., opet završio u zatvoru, na dva mjeseca.
– Bila je to priprema da me se ukloni prije demokratskih promjena, imam i dokaze za to, a dignuli su me, k’o fol, za utaju poreza. Postoji fotografija kako sam izgledao nakon 14-dnevnog štrajka glađu: kao kostur – sjeća se.
Potom priča kako postoje dva razdoblja moći Udbe, prije i poslije pada Aleksandra Rankovića, središnje figure jugoslavenskog obavještajnog i sigurnosnog aparata.
– Nakon njegova pada sredinom 1960-ih morali su posmicati masu tih ljudi, smanjiti aparat i malo se modernizirati, i to su doista i napravili. Bilo je to vrijeme kad su krenule neke liberalne ideje i tada je unutar Udbe nastao sukob, ali ne na nacionalnoj liniji, nego tih demodiranih kadrova i ovih novih – priča Čičak.
I bivši agent Udbe Željko Kekić slaže se kako je decentralizacija Udbe nakon Rankovića dovela do toga da republičke Udbe razmišljaju nacionalno.
– U zadnjoj polovici 80-ih Beograd je išao u dodatni pritisak prema kleru koji se smatrao najvećim neprijateljem države, u čemu smo mi već lagano migoljili. Nisu svi izvještaji išli u Beograd na način na koji je to išlo prije. Prijelaz iz starog režima u novu vlast bio je izuzetno mekan. Da je tadašnja vrhuška Udbe htjela nešto žešće, bilo bi puno više otpora. Sustav je prešao iz onog sistema u novi vrlo jednostavno, mi smo skinuli zvijezdu i stavili šahovnicu, no koliko nas je vjerovalo u tu Hrvatsku, to je druga priča. U Hrvatskoj nas je 1990. bilo 850 s golemom mrežom suradnika KOS-a i Udbe, procjenjujem oko pola milijuna tijekom postojanja Jugoslavije. Na primopredaji nas je bilo 154, a ako nas je deset posto bilo za Hrvatsku, puno sam rekao – kaže Željko Kekić.
Mnogo puta čulo se da bez Partije ne bi bilo Hrvatskog proljeća, pa ni demokratske Hrvatske. Željka Kekića stoga pitamo je li teza da bez Udbe ne bi bilo Hrvatske istinita ili ipak preradikalna?
– Sredinom 80-ih na djelu je “light” Udba, mekša, i bez Perkovića i Mustača, ako oni to ne bi željeli, Hrvatske sigurno ne bi bilo u tadašnjim uvjetima. Da nije na početku 90-ih bilo tog sustava i da u politički sustav tada nisu umreženi ljudi koji znaju znanje, teško bi se Hrvatska izvukla. Morate znati da su oni koju su znali politiku, kumrovački đaci, oni crveniji, otišli iz SKH u SDP, a ovi drugi u HDZ. Kako ćete doći za kirurga ako niste gledali kako se operira? I nije tako bilo samo kod nas. Pogledajte Putina, odakle je došao, pogledajte Bojka Borisova. U brojnim državama bilo je tako i u svim republikama bivše Jugoslavije. Profesionalci rade svoj posao, ništa drugo – kaže Kekić.
Za mišljenje o toj delikatnoj temi pitali smo i povjesničara Tvrtka Jakovinu. Do koje je mjere Udba utkana u tkivo mlade hrvatske države?
– Pripadnici jugoslavenskih službi postali su hrvatski agenti i to je najtočniji odgovor. To je uključivalo ne samo agente nego i pripadnike najviše hijerarhije jugoslavenske tajne službe u Hrvatskoj. Vjerojatno veliki dio onoga što je Hrvatsku učinilo Hrvatskom, jednim dijelom možemo zahvaliti onima koji su iz službe prešli u službu, i to se događalo i u brojnim drugim zemljama. To je nekakva institucionalna memorija koja u nacijama postoji, iz jedne službe u drugu. E, sad, problem je, naravno, kod nas nastao što smo mi inzistirali na prekidu sa svime što je nekada bilo, tako da se sada stvorio dojam da je sve što je Udba činila bilo negativno, a hrvatske tajne službe su, pretpostavljam, sjajne i patriotske. Sve tajne službe imaju sličan posao i sve tajne službe rade to na sličan način. To, na žalost, vrijedi i za tajne službe demokratskih država jer tajne službe ne podliježu često svim zakonskim pravilima kao što to vrijedi izvan toga sustava, ili je to barem tolerirano u nekom segmentu – kaže profesor Jakovina, naglašavajući da što je društvo opterećenije prošlošću na negativan način, to je fascinacija tajnim službama veća, te da takva fascinacija postoji u društvima koja nisu do kraja transparentna, koja nemaju povjerenja u temeljne institucije.
Na fotografiji: Tvrtko Jakovina
Foto: PIXSELL
– Onda u takvim društvima organizacije poput tajnih službi dobivaju mitske razmjere, nadnaravne moći, uvide koje mi drugi nemamo. Udba je onda u našoj interpretaciji društva i takvog gledanja na svijet postala živa i 30 godina nakon što je država koju je štitila prestala postojati – kaže Tvrtko Jakovina, dodajući kako je utjecaj svih tajnih službi uvijek puno manji no što to izgleda ili što oni žele da izgleda, pa tako vrijedi i za naše službe.
Premda je bila razmjerno solidno organizirana i vođena, smatra Jakovina, Udba nije bila svemoćna, ona je kao i sve tajne službe vjerojatno o nekim slučajevima, o nekim elementima, o nekim ličnostima jako puno znala, ali kompletna slika nije u prirodi tajne službe.
– To isto vrijedi i za Udbu. Očekivati da je tajna služba nešto što vodi i usmjerava svijet, ne može biti istina. Ta opsesija agentima je pogrešna jer je društvo jednostavno puno teže upravljivo, puno kompleksnije, puno je više utjecaja no što bi to mogla ipak ograničena služba koja ima konfliktne interese, koja supostoji s tolikima koji su zainteresirani za brojne stvari u društvu da bi mogla upravljati svijetom, a sasvim sigurno ne 30 godina nakon što ondašnje države više nema – zaključio je povjesničar Tvrtko Jakovina.
S njim se ne bi potpuno složio Ivan Zvonimir Čičak koji kaže da su udbaši danas stari ljudi, s više od 70 godina života, već zahrđali.
– Međutim, koristeći svoje znanje i tehnologiju, i danas imaju stanovite utjecaje kroz vlastite potomke, nasljednike i prijatelje koji sada vladaju – kaže Čičak, dodajući da je samo deset posto zaposlenika hrvatske Udbe uoči Domovinskog rata otišlo u mirovinu te da je manji broj prešao na hrvatsku stranu nastavljajući raditi svoj posao, ali s predznakom hrvatske države.
– Meni tu ništa nije sporno, to je napravila i Njemačka, gdje je pukovnik Gestapoa postao šef njemačke obavještajne službe dugi niz godina – domeće Čičak, kojeg pitamo je li lustracija, premda zakasnjela, konačno rješenje za sve te aveti prošlosti.
– Lustracija ide od vrha ili ne ide. Ne treba ići samo prema suradnicima Udbe, nego prema onima koji su ih vrbovali, kao i prema onima koji su određivali političke smjernice, odnosno prema ljudima iz državnog aparata. No, kako se mogla ikada provesti lustracija kada su novu hrvatsku državu uspostavila tri pukovnika Udbe? Konkretno, Tuđman je bio u KOS-u, a Boljkovac i Manolić u Udbi i pritom je od 1948. do 1965. šef svih zatvora i logora u Hrvatskoj – podsjeća Čičak, kojeg žalosti što do dana današnjeg nitko nije objavio ni jednu temeljitu analizu što je bila Ozna i što je bila Udba.
I negdašnji kotačić u Udbinu mehanizmu, Željko Kekić, danas u demokratskoj Hrvatskoj također vidi krakove bivše tajne službe.
– Početak ovog rusvaja koji sada imamo u državi počiva upravo u vremenima tranzicije između stare i nove tajne službe 90-ih. Neki moji kolege, da ne kažem suradnici, izuzetno su se dobro umrežili u tom trenutku i dok smo mi bili na fronti do 1995., oni su savršeno odradili sve što treba odraditi u Zagrebu, u administraciji, u zakonodavstvu, u arhivima, u dokumentaciji i svemu i oni su praktički danas gospodari ove države – tvrdi Željko Kekić, dodajući kako mnoge od njih i danas gleda na javnoj, političkoj i društvenoj sceni.
– Da, s nekima sam i dobar, da budem iskren, on zna da ja znam, ali mi tu ne možemo ništa, takav je život, sustav je tako složen. Ako ih javno prozovem, sudski će me oderati, sto posto. To je mahom sada već neka druga generacija, od nas 850 udbaša pitanje je je li nas 400 živo. Ja sam zadnja generacija, a imam gotovo 60 godina. Međutim, tu vam se više ne radi o klasičnom špijuniranju, ti su ljudi ugrađeni u stupove ovog društva i ja ih vidim na pozicijama ministara, šefova velikih firmi, kao moćne privatnike u ovoj državi, to su ljudi svih mogućih zanimanja. Oni su tu i Hrvatska je na neki način njihova država, a ne država branitelja koji su se za nju borili – zaključio je Željko Kekić.
A “Balkanski špijun”, dobro reče njegov “tata” Dule Kovačević, zajedno sa svojim progoniteljima i žrtvama, još uvijek je živ, štoviše, vrlo živahan i u novom mileniju.
wpDiscuz
