Fotografija koja je iskrsnula iz bespuća interneta me kosnula. Prepoznao sam čovjeka u prvom planu u sredini koji bijesno viče na zastrašujućeg oklopljenog policajca. Đorđe Mišković! S druge strane, fotografija je snimljena na demonstracijama/nemirima negdje u Ukrajini i nevjerojatno je, vrlo slabo moguće, gotovo nemoguće da bi se Đorđe Mišković ondje našao- Međutim – isto tako – kako nisam ništa o njemu čuo posljednjih dvadesetak godina, a putovi života su nepredvidivi i iznenađujući, možda je to zaista on, tim više što čovjek u zelenoj košulji izgleda upravo poput njega.
piše: Pero Kvesić
Đorđev život je uvelike određen njegovim rođenjem, biologijom. Imao je pravilnu glavu s lijepim muškim licem, ali mu je tijelo bilo sfuflano. Kičma mu je bila iskrivljena i svinuta, a desna lopatica izbočena da je zapravo bila grba, pa je cijeli trup bio izvijen i sabit, na što su se nadovezivale duge tanke ruke i noge, pa je djelovao pomalo poput pauka s ljudskom glavom. Zbog toga je uvijek nastojao biti obučen u što bolje skrojeno odijelo, maksimalno uredan, ali to nije moglo suštinski pomoći.
Bio je zaposlen u „Večernjem listu”, u rubrici za kulturu, pisao sve što se očekivalo od novinara kulturne rubrike, a politika ga nije zanimala, pa je znao o njoj samo ono neizbježno, najelementarnije. Pisao je pjesme i uspio objaviti sasvim pristojnu zbirčicu. Bio je vrlo srdačan i pristojan čovjek, širokog i solidnog humanističkog obrazovanja, bio je užitak s njim se družiti. Stanovao je u jednosobnom stanu s malim balkonom u trokatnoj zgradi na početku Radničkog dola.
Ne treba posebno napominjati da nije imao sreće sa ženama. Zašao je već u četrdesete kad je napokon naletio na odgovarajuću partnericu. Imala je milo lice, ali su joj udovi bili spigani, jedna joj je ruka bila normalna, ali druga kržljava i obično zgrčena, a noga kraća, pa je upadljivo šepala. Njih dvoje su se zavoljeli i vjenčali. Uskoro je stigla i prinova – dobili su kćerku.
Dijete je bilo ne samo skladno i zdravo nego i gotovo neprirodno lijepo. Još kao beba uglavnom se smješkala i zadovoljno gugutala, a kad je prohodala izgledala je kao anđelak, kao model za kič-razglednice. Nema normalnog roditelja koji nije zaljubljen u svoju djecu (pogotovu kad su mala), a to koliko su Miškovići obožavali svoje kćerku bilo je natprirodno. Ne samo da je bila njihova, nego je bila i sve ono što oni nisu bili, blagoslovljena dražesnošću koja je njima bila uskraćena. Posjetio sam ih nekoliko puta da odnesem neki dar djetetu. Količina ushićenja i sreće koja je vladala u njihovom malom stanu bila je nadnaravna.
No bio je to kraj osamdesetih godina kad je netrpeljivost prema Srbima, komunistima i Jugoslavenima bila dominantna osobina hrvatskog javnog mnijenja. Đorđe je među prvima u „Večernjem listu” dobio otkaz. Uskoro je i njegova supruga ostala bez zaposlenja. Snalazili su se kako-tako, ali nekako su se snalazili. Nisu se nikome žalili jer se i nisu imalo kome žaliti, osim onima koji su se našli u istoj ili nekoj varijanti iste nevolje, a njima se nije imalo smisla žaliti jer su imali i svojih briga preko glave.
Najveća nevolja postao im je susjed koji je stanovao iznad njih. Bila je to neka propalica koja je živjela od socijalne pomoći i sitnog kriminala, a svako jutro je pomagao prodavačima na tržnici da prenesu robu na pultove, za što su mu plaćali nešto sitno u gotovini što mu je omogućavalo da produži pravo u najbližu birtiju i instalira se za šank. Taj ih je glasno vrijeđao i psovao kad ih je mimoilazio na ulici, pa su ga izbjegavali koliko su mogli, ali kad bi ih spazio sa šanka kako kupuju na tržnici iskakao je iz birtije, jurio za njima kroz vrevu i urlao gadosti. Zbog njega su prestali izlaziti u park ispred kuće sa kćerkicom jer jebaraba izlazio na svoj balkon i derao se odozgora da je Radnički dol odjekivao. Nije bio odviše maštovit, sve uvrede su se svodile na „Srbende!“, „četnici!“, „komunjare“, „Jugoslavenčine!“, ali su bile nepresušne. Pred ponoć se vraćao pijan i ogorčen nakon zatvaranja posljednje krčme u okolini i larmao po stubištu. „Srbi, vratite se u Srbiju!“ urlao je neuklonjivim zavičajnim naglaskom pred vratima ljudi čiji su predci doselili u Hrvatsku prije najmanje tri stotine godina. Razbio im je zvono pored ulaznih vrata u kuću, razvalio vratašca poštanskog sandučića, iščupao prekidač zvona ispred stana i smrvio tipku za stubišno svjetlo na katu. Ostali stanari se nisu šteli mešat jer im se činilo da je nasilnikov gnjev razumljiv i opravdan, a da je Miškoviće snašlo što su zaslužili.
Sve se pogoršalo kad su međunacionalne napetosti prerasle u oružane incidente. Nasilnik je nabavio maskirnu uniformu bez oznaka i hodao u vojničkim cokulama, što ga je uvelike osokolilo od ponašanja za šankom do povratka kući. Obavezno je zastao na prvom katu, pokušavao provaliti vrata i pijano bulaznio. Srećom su vrata bila solidna i odoljevala nasrtajima, pa je završavalo tako da je u nemoćnom bijesu udarao cokulama i prostačio dok se iz stana čuo plač isprepadanog djeteta. Obavezo se pomokrio po kvaki, često se i ispovraćao ispred praga, a nekoliko puta se i posrao na otirač. Miškovići su bacili otirač za cipele u smeće, svaki dan su uvrebali priliku kad su mogli počistiti nered pred ulazom, ali se smrad mokraće, povraćotina i izmeta nije mogao do kraja ukloniti i sve više i više je prožimao cijelo stubište. I susjedima je dozlogrdilo da ih deračina sa stubišta uznemiruje svake noći, smrad je bivao sve intenzivniji i kad bi zatekli Miškoviće kako čiste ispred svojih vratiju ogorčeno su upozoravali da je to nedozvoljivo, cijelo stubište smrdi na drek i rigotinu, i da bi trebalo prestati, kao da su oni tome krivi. To je bilo sasvim u skladu s onim što se čitalo u novinama, čulo na radiju. vidjelo na televiziji, s onim što su izjavljivali istaknuti pojedinci koji su izbili u prvi plan. Susjed-nasilnik je očito bio rodoljub koji je – tko mu može zamjeriti? – malo pretjerao, a Miškovići su postali remetilački element bez kojega bi sve bilo u najboljem redu.
Đorđe i supruga su živjeli u jednosobnom stanu iza protuprovalnih vrata, užasnuti vijestima na televiziji. Kad su baš morali izaći do dućana, apoteke ili ambulante, birali su vrijeme kad je bilo najmanje ljudi na ulicama, hitali uz fasade i pretrčavali raskršća kao da ih vrebaju snajperi.
Napokon su jeftino prodali stan, kupac je odmah shvatio u kakvom su položaju i zašto prodaju u žurbi, nisu dobili ni petinu stvarne cijene. Spakirali su ono najnužnije u dva kofera i otišli u Novi Sad u iznajmljenu sobu.
Nekoliko godina kasnije kćerka im se razboljela i dospjela u bolnicu. Bila je to jedna od onih opasnih bolesti koje se danas rutinski liječe, ali je Srbija bila pod blokadom pa je vladala opća nestašica lijekova, nije ih bilo ni u bolnicama, i djevojčica je umrla.
Nisam imao nikakvog kontakta s njima, ali sam ipak čuo okolišnim putem preko niza zajedničkih poznatih da je Đorđe počeo opako piti, da se trudio ne trezniti, i to je bilo posljednje što sam čuo o njemu.
Ipak, kako sam svaki dan silazio autom na Britanski trg i tražio mjesto gdje ću parkirati, gotovo svaki dan sam prolazio autom ispod njihovog bivšeg stana i svaki put sam se s ogorčenjem prisjetio njihove sudbine. Od prošlog proljeća zbog slabog zdravstvenog stanja i epidemije corone ne izlazim iz kuće, pa je to gotovo svakodnevno prisjećanje izostalo. Kroz to razdoblje pomislio sam na Đorđa ne više od nekoliko puta.
I onda je iznenada s interneta iskrsnula fotografija. Zapanjeno sam se zabulji: Đorđe pa Đorđe, ili netko isti on! Tko zna, možda ga je sudbina izbjeglice potjerala dalje od Srbije, možda se zaista skrasio u Ukrajini? Ili se ponovo počeo baviti novinarstvom, pa su ga poslali u krizno žarište da izvještava? Tko zna kako se možda našao u toj situaciji i u njemu se prelomilo, dojadilo mu da se sklanja, prekipjelo i odlučio se usprotiviti.
Bilo što bilo, oni koji su poznavali Đorđa Miškovića, bivšeg „Vjesnikovca“, novinara kulturne rubrike „Večernjeg lista“ i pjesnika – prisjetimo ga se.
wpDiscuz
