Penzionisani general Armije Bosne i Hercegovine, Sakib Mahmuljin, osuđen je na Sudu BiH zbog ratnih zločina koje su vojnici pod njegovom komandom počinili u Vozući i Zavidovićima.
Zbog logora u rodnom gradu Safeta Sušića i dekapitacije zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske u podozrenskom selu, Mahmuljinu je nepravosnažno odrezano ravno deset godina robije. Pravosnažna će presuda, vrlo vjerovatno, biti tek nešto blaža, osim ako odbrana ne dokaže kako je ratni general u vrijeme divljanja pripadnika odreda El Mudžahidin bio na studijskom putovanju po amazonskoj džungli.
Uostalom, Mahmuljinov advokat, Nermin Mulalić, već je u završnoj riječi tvrdio kako njegov branjenik nije imao stvarnu kontrolu nad uvezenim ratnicima, računajući i one koji su – jer Mahmuljin zaista nije – rezali glave po Vozući. “Pripadnici Odreda su imali svoju zastavu i grb… Formiranje Odreda od 13. augusta 1993. nikada nije realizovano, niti izvršeno. Odred nije koristio zastavu i pečat Armije RBiH, mobilizacije i premještanja u Odredu nisu vršena kao u drugim jedinicama Armije”, rekao je.
U septembru 1995. godine komanda Trećeg korpusa Armije Bosne i Hercegovine, dakle korpusa kojim je zapovjedao Sakib Mahmuljin, izdala je dokument čiji službeni naziv glasi: „Prijedlog za priznanja i stimulativne mjere Trećeg korpusa Armije RBiH za odred ‘El Mudžahidin’“ i u kojem, uz ostalo, piše: „Odred ‘El Mudžahidin’ imao je jednu od ključnih uloga. Njihovo ranije učešće u borbenim djelovanjima na ovom ratištu na najtvrđim objektima rezultiralo je uspjesima i likvidacijom desetina agresorskih vojnika usljed čega je u redovima agresora posijana panika, strah i nesigurnost, a među civilima pokrenut proces iseljavanja“.
Ta „ključna uloga“ odigrana je inače u operacijama započetim u julu, nazvanim „Bitka ponosa“ i „Uragan 95“ – riječ oluja već zauzela Hrvatska vojska – u kojima su različite jedinice Armije BiH, računajući i odred El Mudžahidin, porazile srpske snage i preuzele kontrolu nad selom Vozuća, u koje će kasnije, a nakon genocida počinjenog u ljeto 1995, biti naseljeni Bošnjaci protjerani iz Srebrenice.
Ono što se naziva „likvidacijom desetina agresorskih vojnika“, čime je, prema komandi Trećeg korpusa, „u redovima agresora posijana panika, strah i nesigurnost, a među civilima pokrenut proces iseljavanja“, zapravo je brutalni ratni zločin: nekolicini zarobljenika su, naime, odrubljene glave koje su zatim donošene preživjelima da ih ljube.
Osim vlastitih imena akcija – zvali su ih “Fethul mubin”, “El Kerama” i “Farz 95” – mudžahedini su za operacije u Vozući i okolici imali i specifične metode takozvanog čišćenja terena, zabilježene amaterskim kamerama čiji su snimci korišteni u propagandne svrhe ili za pravdanje potrošenih donacija iz različitih izvora. Veliki dio tih videozapisa bilo je moguće pronaći na YouTubeu. Snimci su, istina, bili loše kvalitete, ali ono nagore na njima se najbolje vidjelo.
Također, Mahmuljin je za ratnike iz uvoza bio „komandant Sakib“. Da li su ga tako, vojnički neformalno i neubičajeno prisno, zvali zbog povjerenja kojeg su imali ili zato što im samo nije smetao u divljanju po njegovoj zoni odgovornosti, pitanje je za sud i svjedoke, a odgovor, s koje god se strane pogleda, ne valja. Ukoliko je Mahmuljin pripadnike odreda puštao da rade šta im je ćeif, onda nije izvršio naredbu o pripajanju te jedinice Trećem korpusu. Ako im je, kako presuda kaže, komandovao, e onda je zbog viška razumijevanja za mudžahedinski manjak poštovanja pravila ratovanja, najebo. Opcija c jednostavno ne postoji.
Sakib Mahmuljin je najstrožije kažnjeni armijski oficir visokog, generalskog ranga, dok su reakcije na presudu već viđene na raznim stranama, u raznim zajednicama i sa, manje-više, istim porukama koje se mogu svesti na tezu da se u odbrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin, a ako do njega ipak dođe, krivci su po defaultu krivi manje i žrtve ne vrijede kao neke druge.
Sve je to lijepo i malo opširnije, na skupu podrške Sakibu Mahmuljinu održanom u Zenici, svojim riječima rekao pukovnik Haris Ćatić, predstavljen kao „jedan od ratnih komandanata zavidovićkih brigada“: „Izjednačavanjem krivice se dezavuišu zločini u Srebrenici, etničko čišćenje u Vozući i Istočnoj Bosni, ubijanje djece u Sarajevu i Prijedoru, kao i širom BiH. Pravda nije zadovoljena u bezbroj primjera, posebno kada je riječ o Mahmuljinu i kada se govori o prvostepenoj presudi. Nadamo se da će pravda biti zadovoljena i da žrtva ne može biti zločinac. Ovdje sve treba dobro ispitati. Po Bosni i Hercegovini imamo grobnice u kojima po 800-900 ubijenih ljudi, kao i presudu prema kojoj je Biljana Plavšić osuđena za genocid jednako kao neko za 52 vojnika. Ovo nije dobro, ljudi”.
Kako ne vidi ništa čudno u tome što zvuči kao neformalni advokati notornog Make Radića ili niza oficira VRS-a osuđenih za ratne zločine, e tako Ćatić i ne smatra potrebnim objašnjavati kakva je, ali tačno, veza između genocida u Srebrenici, opsade Sarajeva ili prijedorskih logora sa onim što su mudžahedini radili po Vozući i što, ali nikako, ne umanjuje i ne ublažava događaje iz, recimo, jula 1995. u enklavi pod (nikakvom) zaštitom UN-a.
Balkanski narodi najviše liče u onome po čemu su uvjereni da se najviše razlikuju. Eto, recimo, u odnosu prema ratnim nedjelima počinjenim od onih vojski koje smatraju svojima. Na sveopću žalost, balansiranje između zločina i zločina, žrtava i žrtava, nije nikakva nova pojava u bosanskohercegovačkom, ali i drugim postjugoslavenskim društvima. Kada je formiran Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, on je, naravno, trebao poslužiti za suđenje ratnim zločincima i njihovim nalogodavcima, ali i potaknuti kolektivna suočavanja s balkanskim zbivanjima na kraju dvadesetog vijeka. Prvi cilj je – uz svu političku trgovinu, odustajanje od završetka procesa onima što su tokom suđenja preminuli pa tako ostali ili formalno nevini ili prvostepeno, dakle ne i pravosnažno, krivi, dilanje manjih kazni zbog priznanja krivice i kasnijeg, kao u slučaju Biljane Plavšić, odricanja od kajanja – ipak dostignut. Drugi je zato spektakularno propao: sve presude Tribunala, svi dokazi izneseni u postupcima, sav dokumentirani užas brutalnosti i banalnosti zla, razbio se o granice nekadašnje SFRJ čiji su narodi i narodnosti u roku odmah našli stotinu i jednu izliku za negiranje presuda i samouvjeravanje da su, eto, baš oni žrtve zavjere koja, ovisno o poziciji, satanizira Srbe, a Hrvate, Bošnjake i Albance izjednačava sa agresorima i kažnjava ih zbog toga što su ipak preživjeli.
„Osveta je sastavni deo pobede“ kazao je najumniji Titov general, Konstantin Koča Popović. Rekao je to davno, odmah iz Drugog svjetkog rata. Za malo jače od sedamdeset i pet godina se, vidimo, nije promijenilo suštinski ništa. A i neće. Svakako ne uskoro.
wpDiscuz
