IVAN PEPIĆ: Christian Schmidt treba preispitati povratak europskih “power sharing” rješenja ili se suočiti s mogućim raspadom zemlje…

by Ivan Pepić l NewEasternEurope

Odnosi između EU i Zapadnog Balkana intenzivirat će se ove godine. Pored sadašnjih  iznenađujuće funkcionalnih pregovora između Beograda i Prištine koje je  omogućio specijalni predstavnik Europske unije (EUSR) Miroslav Lajčák, čini se da su europski čelnici spremni razriješiti i  bosanski čvor.

Njemačka je najavila da želi da Valentina Inzka,  trenutnog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, zamijeniti Christian Schmidt , bivšim saveznim ministrom poljoprivrede iz bavarske CSU. To će se očito dogoditi tijekom prvih šest mjeseci 2021. godine.

Ured visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR) osnovan je 1995. godine prema još uvijek važećem Daytonskom sporazumu, koji je zemlji donio mir.

Aneks 10. ovog sporazuma  definira zadatke OHR-a.

Visoki predstavnik bio bi zadužen za praćenje civilnih aspekata mirovne nagodbe i koordinaciju aktivnosti domaćih i međunarodnih organizacija uključenih u mirovni proces. Stvaranje OHR-a i njegovih „civilnih sila“ imalo je smisla i bilo je pozdravljeno nakon četiri godine rata.

Tjedan dana prije potpisivanja mirovnog sporazuma od strane predstavnika međunarodne zajednice i suprotstavljenih strana u prosincu 1995. godine, nasljednici Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji  osnovali su na Londonskoj konferenciji Vijeće za provedbu mira (PIC)  kao novu tijelo “za upravljanje provedbom mira”.

PIC se sastoji od 55 zemalja, ali ima Upravni odbor koji se sastoji od „velikih donatora“, poput Europske komisije, Francuske, Njemačke, Rusije, Turske i Sjedinjenih Država. Oni su glavni čelnici PIC-a.

U početku je PIC ograničio ulogu OHR-a na praćenje i izvještavanje, u skladu s Aneksom 10 Daytonskog sporazuma.

Međutim, 1997. godine, na  konferenciji PIC-a u Bonnu , visoki predstavnik je “dobio” izvršne ovlasti kako bi „olakšao rješavanje poteškoća donošenjem obvezujućih odluka, “prema potrebi”.

Važno je naglasiti da Upravnom odboru PIC-a nije dodijeljena vlast od strane bilo koje međunarodne organizacije i da nema status pomoćnog tijela UN-a.

Stoga nije jasno kako se OHR transformirao iz koordinatora programa u „europskog zaštitnika“ u Bosni i Hercegovini s izvršnim obvezujućim polugama moći.

Visoki predstavnik je prirodno odgovorio da “ako jako pažljivo pročitate Dayton, Aneks 10 čak mi daje mogućnost tumačenja vlastitih ovlasti i ovlasti”,  kao što je to učinio bivši nositelj funkcije Carlos Westendorp 1997. godine.

Međutim, prema međunarodnom pravu, međunarodno pravne organizacije ne mogu same stvoriti a potom same odrediti i dodijeliti si vlastite kompetencije i ovlasti.

Od bonske konferencije 1997. OHR je nametnuo približno 1.000 obvezujućih odluka bez znanja ili čak suprotno volji matičnih parlamenata u zemlji i društvu na koje se ti zakoni odnose. Uključuju odluke o razrješenjima i suspenzijama javnih dužnosnika, ekonomskim i pravosudnim pitanjima, državnim simbolima i također značajnim promjenama zakona.

Obvezujuće odluke produbile su ionako preduboke podjele između tri konstitutivna naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba – koji su  svi u potpunosti ravnopravni prema važećem Ustavu zemlje.

Umjesto da očuva osjetljivu ravnotežu podjele moći između tri etničke skupine, tri poitičke nacije, što je bio preduvjet za mir, OHR je usvojio izborna pravila protektirajući interes najbrojnije političke nacije u BIH te omogućio puzajuću centralizaciju vlasti, koja nagrađuje bošnjačke političare , koji predstavljaju najveću etničku skupinu.

OHR je nametnuo desetke obvezujućih izmjena i dopuna izbornog zakonodavstva i ustava bošnjačko-hrvatske federacije . Čineći to, OHR je obustavio raspodjelu vlasti između dviju zajednica koje su u bošnjačkohrvatsku federaciju ušle upravo s tim glavnim ustavnih mehanizmom – podjela moći.

OHR je također nametnuo izborna pravila za Mostar 2004. godine, koja je kasnije Ustavni sud zemlje proglasio neustavnim. To je temeljni razlog izostanka izbora u Mostaru tijekom posljednjih dvanaest godina.

Od intervencije OHR-a 2000. godine, bošnjački glasači mogli su birati hrvatske predstavnike u Federaciji Bošnjaka i Hrvata ( kojih je tri puta manje od Bošnjaka u FBIH) u gornji dom parlamenta Federacije (Dom naroda).

Kao rezultat toga, hrvatski predstavnici koji su osvojili apsolutnu većinu glasova bili su najmanje dva puta isključeni iz izvršne vlasti. Ustavni sud, čija se odluka nije provela još  od 2016. godine, poništio je i ova OHR-ova izborna pravila i presudio da legitimno predstavljanje tri konstitutivna naroda mora biti zajamčeno  “na svim administrativno-političkim razinama”.

OHR još uvijek nije pokušao popraviti izborno pravilo, koje je omogućilo da Željka Komšića bošnjački birači biraju u hrvatsko sjedište tročlanog predsjedništva države u 2006., 2010. i 2018.

Komšiću, koji je u stvarnosti dobio ulogu “Ujak Sam”,  kako ga je definirao politolog Jon Fraenkel , izgubio je u svih 23 općine s hrvatskom većinom, gdje je dobio samo 9.877 glasova (ili 9,3 posto, glasova građana tih općina. Većina i tih glasova nisu hrvatski glasovi) od 225.500 glasova koliko je osvojio širom entiteta Federacije.

U istim je općinama njegov glavni protivnik osvojio 106.445 (ili 75,3 posto) od ukupno 154.819 glasova  u 2018. godini .

OHR je, međutim, podržao takav jednostrani (!) Međuetnički sustav glasovanja koji jamči dominaciju najveće etničke skupine nad malobrojnijom.

Dvadeset i pet godina nakon Daytona, neki članovi PIC-a i OHR-a i dalje tvrde da unitarizam djeluje bolje za izgradnju institucija od dogovora o podjeli moći.

Patrice McMahon i Jon Western  izračunali su 2009. da je 14 milijardi američkih dolara međunarodne pomoći stiglo u Bosnu i Hercegovinu u poslijeratnom razdoblju, što, ako se podijeli po glavi stanovnika dovodi do zaključka da je obnova Njemačke i drugih zemalja nakon Drugog svjetskog rata izgledala skromno.

Stotine međunarodnih agencija, nevladinih organizacija, vlada, međuvladinih i organizacija pod vodstvom UN-a bile su uključene u ono što McMahon i Western opisuju kao “najopsežniji i najinovativniji eksperiment demokratizacije u povijesti”.

Unatoč svim tim naporima, izgradnja unitarnih institucija  poslužila je samo za poticanje bošnjačkih planova za dominaciju, srpskih snova o separatizmu i bijesne frustracije Hrvata.

Stoga mi dopustite da ponudim nekoliko prijedloga na razmatranje sljedećem visokom predstavniku:

• Prvo, budite svjesni njihove učinkovitosti na podijeljena društva, a zatim primijenite modele podjele moći koji postoje u duboko podijeljenim europskim društvima. Južni Tirol proveo je aranžmane za podjelu moći koji su donijeli stabilnost između zajednica koje govore talijanski i njemački jezik. Belgija, srce EU-a, napredovala je od unitarne države do federacije u kojoj Valonci i Flamanci, kao i zajednica koja govori njemački jezik, dijele vlast i kolektivne institucije. Niti jedna skupina ne smije dominirati nad ostalima. Španjolska je zajamčila autonomiju određenim regijama i narodima u zemlji. Nekoliko višejezičnih švicarskih kantona jamči  mjesta u vladama za manje brojne govorne zajednice. Sama EU posjeduje sve atribute demokracije “podjele moći”
• Drugo, pružite poticaj bošnjačkim čelnicima, kao predstavnicima dominantne etničke skupine, da ponovno prihvate podjelu moći kao modela za jačanje zemlje te apstiniraju od jednostrane i autodestruktivne dominacije. Povijest nas je naučila da hegemonija jedne nacionalne skupine u bivšoj Jugoslaviji dovodi do sukoba i nasilja. Podjela Cipra, na primjer, započela je 1963. nakon što je glavni predstavnik dominantne skupine, nadbiskup Makarios, nametnuo 13 amandmana koji su razbili osjetljivu ravnotežu snaga između ciparskih Grka i Turaka.
• Treće, nemojte se zavarati moralističkim argumentima bilo kojeg od trojice vođe etničkih skupina. U Belgiji se Dan valonske regije obilježava svake treće nedjelje u rujnu, obilježavajući svoje sudjelovanje u belgijskoj revoluciji 1830. godine protiv Nizozemske. Flamanska zajednica svoj dan slavi 11. srpnja, kojim se obilježava bitka kod Zlatnih ostruga protiv Filipa IV. U Bosni i Hercegovini svaka zajednica ima svoje praznike, kao i jezik, vjeru, kulturu i povijest, čak i s obzirom na rat 1990-ih. Razbijanje te osjetljive ravnoteže u ime “novog (bosanskog) identiteta”, koji u stvarnosti favorizira etničku većinu, izazvalo bi revanšizam i dovelo do raspada zemlje.

Autor  je suradnik  Instituta za društvena i politička istraživanja u Mostaru, Bosna i Hercegovina.