Četiri su osnovna načina komunikacije kod pasa i ostalih mesojeda, a to su komunikacija sluhom, njuhom, vidom i dodirom. Kada životinje komuniciraju, različiti oblici prenošenja poruke se međusobno nadopunjuju. Kod pasa je glasovna komunikacija naglašenija nego kod ostalih mesojeda, i smatra se da predstavlja prilagodbu na život uz čovjeka.
Međutim, u nekim okolnostima lajanje pasa može postati pretjerano, i neprihvatljivo s obzirom na današnji način života pasa kao kućnih ljubimca u kućama i stanovima. Pretjerano lajanje je čest problem u ponašanju zbog kojeg vlasnici traže savjet. U tom slučaju, vlasnik može naučiti kako da smanji obim neželjenog lajanja kod svog ljubimca, no lajanje je prirodno ponašanje i ne može sasvim nestati.
Vokalna komunikacija pasa
U toku domestikacije glavni društveni partner psa postao je čovjek, a za ljude je komunikacija glasom jako važna. Život pasa u odvojenim ljudskim domaćinstvima bez mogućnosti kontakta s drugim psima, učinio je komunikaciju vidom, njuhom i dodirom rjeđe mogućom. Zbog toga je za pse komunikacija glasom postala važnijom u odnosu na druge oblike komunikacije.
Psi koriste različite glasove za komunikaciju. Kod pasa se može razlikovati najmanje 13 različitih glasova, od kojih su neki lajanje, groktanje, režanje, cviljenje, jaukanje, zavijanje, škrgutanje zubima i glasno disanje. Lajanje psi koriste u obrani, igri, kao pozdrav, poziv ili kada traže pažnju. Groktanje koriste kao pozdrav ili znak zadovoljstva, a češće se može čuti kod štenadi. Režanje koriste u obrani, kao dio signala upozorenja ili prijetnje, ili kada ih nešto boli. Psi zavijaju prvenstveno kada su ostavljeni sami, te traže društvo drugih pasa ili čovjeka, no mogu zavijati i na mjesec, kao i u situacijama kada čuju sirene. Psi, dakle, imaju mogućnost glasanja na različite načine, te ih koriste u različitim situacijama.
Osim toga, svaki oblik glasanja koji se može čuti kod pasa ima značenje ovisno o situaciji u kojoj ga pas koristi, te se mijenja zavisno o položaju tijela psa koji se glasa. Jedan od primjera je režanje koje u osnovi označava nezadovoljstvo i prijetnju, ali ako je pas pri tome u položaju naklona za igru (engl. play bow), tada režanje nema prijeteće značenje, nego je poticaj za nastavak igre.
Znanstvena istraživanja psećeg glasanja donijela su zanimljive rezultate. Analiza akustičkih svojstava psećeg glasanja pokazala je da se laveži mogu podijeliti na podtipove, te da se struktura laveža mijenja na predvidiv način ovisno o situaciji u kojoj pas laje. Psi mogu razlikovati različite oblike glasanja drugih pasa, te prema tome što čuju oblikuju svoje ponašanje. Na primjer, zvuk koji će najčešće navesti jednog psa da se probudi noću je lajanje drugog psa, te ako u nekom kućanstvu živi više pasa, počet će lajati zajedno. Lajanje jednog psa može, dakle, uzbuditi drugog psa, no može imati i smirujuće djelovanje. U znanstvenom istraživanju psi u skloništu su slušali tzv. „pseći smijeh“ i to je umanjilo njihova ponašanja povezana sa stresom.
Također, znanstveni su ustanovili da psi razlikuju barem tri vrste režanja: režanje u igri, režanje povezano s čuvanjem (npr. kosti) i režanje kada se psu približavala nepoznata osoba. Osim toga, slušajući režanje psi su znali koje je veličine pas koji reži, te toj informaciji prilagoditi svoje ponašanje.
Zanimljivo je i da ljudi mogu prepoznati pse prema lajanju, te odrediti kako se pas osjeća kada laje odnosno zbog čega laje. Ljudi su u tome uspješniji nego u prepoznavanju mačjeg glasanja.
Različite pasmine pasa različito su sklone lajanju, što ovisi o selekciji koju je čovjek proveo prema tome za što su bili korišteni. Smatra se da su pod selekcijskim pritiskom pasmine pasa razvile različiti prag podražljivosti ili razinu uzbuđenosti koja im je potrebna da počnu lajati. Neke pasmina terijera lako započnu lajanje (niski prag podražljivosti), a lavež im sadrži visoke tonove. Općenito, lovački psi su skloni pridružiti se glasanju u grupi. Radne pasmine pasa za koje se očekuje da laju kada obavljaju svoj zadatak, mogu također biti sklone preobilnom glasanju u situacijama koje naliče radnom okolišu za koji su uzgajani. Osim toga, maltezeri su poznati lajavci.
S druge strane, Basenji su poznati zbog toga što vrlo malo laju, a mogu „jodlati“ kada su sretni, no naučiti će lajati ako odrastu uz neku pasminu pasa koja više laje. Ipak, među psima iste pasmine postoje individualne razlike, a pretjerano lajanje je problem koji se susreće i kod mješanaca, pa je poznavanje osobitosti pasmina korisno uglavnom kako bi se budući vlasnici pasa mogli upozoriti na što trebaju pripaziti kod odabira kućnog ljubimca.
Glasanje pasa kao problem u ponašanju
Lajanje je jedan od normalnih oblika komunikacije pasa, no može postati problem u ponašanju. Neki vlasnici obilno glasanje svog ljubimca ne smatraju problemom dok se ne nađu u novim životnim uvjetima, npr. presele se iz kuće u stan, pronađu novog partnera ili dobe dijete. Dakle, svako ponašanje koje vlasnik smatra problemom, ne mora biti nenormalno ponašanje. Zato prvo treba razlučiti da li se radi o ne-željenom ili ne-normalnom ponašanju. Nakon toga treba odrediti podražaje koji potiču psa na lajanje, te je potrebno mijenjati okoliš u kome pas živi. Konačno, kroz trening (učenje) može se mijenjati ponašanje psa.
Psi laju!
Događa se da vlasnici uzmu psa koji im se fizički sviđa, a pri tome ne razmišljaju o njegovim psihičkim karakteristikama, odnosno osobnosti. Takvi vlasnici potom se žale da njihovi psi često i glasno laju. U tom slučaju vlasnici prvo moraju znati da je lajanje prirodni način komunikacije za pse. Postoje psi kojima je vrlo malo potrebno da započnu lajati, pa ako je to zbog pasmine (genetike), u tome slučaju vlasnici trebaju prihvatiti osobnost svog kućnog ljubimca takvog kakav je.
Često vlasnici toleriraju lajanje šteneta jer misle da će kada odraste manje lajati, što nije točno. Od prvog dana kada štene dođe u novi dom vlasnik treba znati kako da svojim ponašanjem dodatno ne potiče lajanje, te da nagrađuje psa kada je tih i miran. Slijedeći cilj je da vlasnik prepozna razloge zbog kojih pas počinje lajati, te to znanje koristi kako bi psa mogao „omesti“ prije nego što započne lajanje. U tome može poslužiti i osnovni trening, pri čemu vlasnik može samostalno trenirati psa ili može krenuti na trening u neku od psećih školica. Problem pretjeranog glasanja je najlakše umanjiti ako je pas mlađi, po mogućnosti štene.
Ako se lajanje nagrađuje, pas će lajati još više!
Lajanje može postati pretjeranim zbog toga što ga vlasnici potiču svojim ponašanjem ili zbog neodgovarajućeg načina držanja psa. U takvim situacijama vlasnik treba naučiti kako da promjenama u svome ponašanju promjeni ponašanje svog kućnog ljubimca.
Lajanje može biti prenaglašeno kod pasa koji su zanemareni ako ne prave buku, a kada laju vlasnici na njih obrate pažnju. Vlasnici često nastoje prekinuti lajanje tako što psu daju pseći kolačić, ponude igračku, pokušavaju s njima razgovarati, kažnjavaju psa fizički ili verbalno, odnosno viču na njega. U svakoj od tih situacija pas dobiva pažnju svoga vlasnika, a time se potiče takvo ponašanje. Svaki znak pažnje koji pas može dobiti od vlasnika, čak i kada je to tzv. negativna pažnja (vikanje na psa, fizičko kažnjavanje), za psa je poticaj da se tako nastavi ponašati, posebno ako se vlasnik inače rijetko bavi s psom. Vlasnik ne bi trebao direktno odgovarati na lajanje psa. Ako se sa psom priča i time potiče lajanje, tada ga je potrebno naučiti i naredbi da se utiša („tišina“ ili „šuti“ ili „mir“), kako bi se imalo kontrolu nad njegovim glasanjem u situacijama kada lajanje predstavlja problem.
Vlasnici koji su motivirani da riješe problem u ponašanju svog psa, prepoznat će razloge zbog čega on započinje lajati, te mogu pokušati ukloniti uzroke ili preduhitriti takvo ponašanje. One pse koji su prošli osnovni trening, moguće je naredbom/signalom navesti da sjednu ili legnu, te nakon par sekundi kada je pas tih i miran, nagraditi takvo ponašanje. Odgoda je važna zato da pas poveže nagradu s dobrim ponašanjem, a ne lajanjem. Na takav način psa se može omesti u namjeri da započne lajati. Zatim, treba nagrađivati tiho ponašanje, učiti psa da ne reagira na poticaj lajanjem, nego da reagira na neki drugi način.
Fizičko kažnjavanje općenito se ne preporuča zbog nekoliko razloga. Pas kojeg se fizički kažnjava može naučiti da ne laje u prisutnosti vlasnika, no i dalje će lajati kada vlasnik nije u blizini. Nadalje, kažnjavanje narušava emocionalni odnos psa i vlasnika, a dugoročno može potaknuti agresivno ponašanje psa. Osim toga, ako je lajanje posljedica nekog drugog problema u ponašanju, npr. anksioznosti, onda će se kažnjavanjem anksioznost pojačati.
Jedan od razloga zašto pas obilno laje može biti neodgovarajući okoliš u kome pas živi, a što dovodi do toga da je pas u stresu i frustriran. Taj problem može se javiti kod pasa koji nemaju mogućnost kretanja jer su stalno držani na lancu ili u boksu. Isto tako, držanje psa u stanu, bez redovitog izvođenja u šetnju, uz nedovoljnu količinu kretanja, može dovesti do pretjeranog lajanja. U tom slučaju može se utjecati na obilno lajanje kod pasa tako da se promijene uvjeti držanja psa, pruži mu se više prilika za šetnje i kontakt s drugim psima. Naime, psi moraju redovito izlaziti u šetnju, a dnevna količina kretanja ovisi o osobinama psa, kao što su karakter, veličina, ali i inteligencija. Općenito pravilo bi bilo da veći psi, te psi koji pripadaju radnim pasminama trebaju više kretanja.
Lajanje može biti nenormalno!
Međutim, doista nenormalno lajanje, u usporedbi s nepoželjnim, doista postoji. Lajanje može biti kompulzivno ponašanje, jedan od simptoma anksioznosti zbog odvojenosti i agresivne igre, ili znak sindroma kognitivne disfunkcije.
Ako je lajanje ritmično i ustrajno, te ako pas daje visoki prioritet lajanju ili režanju pred drugim aktivnostima, može se sumnjati da se radi o kompulzivnom ponašanju. Takvi psi započinju lajati bez ikakvog očitog poticaja, a mogu se izdvojiti iz društva prije nego započnu atonično, ritualizirano lajanje. Glasanje može biti popraćena s nekim motoričkim kompulzivnim ponašanjima, kao što su vrtnja u krug ili trčanje i zalijetanje u vertikalne površine poput zida, ograda ili namještaja.
Općenito, kompulzivni poremećaji se javljaju kada su životinje anksiozne, frustrirane i u stanju stresa. Kao i kod drugih kompulzivnih poremećaja, potrebno je promijeniti uvjete u okolišu u kome se pas drži, te naučiti psa drugačijem ponašanju. Prije svega treba odrediti što iz okoliša za psa predstavlja uzrok stresa i frustracije, te provesti desenzitaciju u situacijama koje su uzroci stresa. Potrebno je da se vlasnik s psom ophodi na ujednačeni način, bez iznenađenja i kažnjavanja, te da psu omogući mnogo šetnji i igre. Konačno, kada vlasnik nadgleda psa, trebao bi prepoznati situacije kada bi pas mogao započeti s kompulzivnim ponašanje, te ga omesti u tome davanjem naredbe/signala da učini nešto drugo, a zatim nagraditi prihvatljivo ponašanje.
Kod nekih pasa problem je intenzitet njihove reakcije kada dođe posjetitelj na vrata ili pristupi drugi pas na ulici. Te pse je lako uzbuditi, a karakter njihovog laveža mijenja se od relativno normalne frekvencije, uobičajenog upozoravajućeg lajanja, u lajanje visoke frekvencije, smanjene varijacije, odnosno više izričajnu i ritualiziranu vokalizaciju. Dva su svojstva karakteristična za takvo lajanje, a to su promjena u uzorku lajanja koja se događa brzo, te da kada se pas jednom prebaci na drugi tip glasanja, teško ih je ili nemoguće prekinutu čak i fizički. Najučinkovitije je spriječiti da pas uđe u ovakvo stanje. Dugoročno, rad sa psom se treba usmjeriti na promjenu emocionalnog doživljaja situacije u kojoj reagira na ovaj način. Kako bi se psu olakšalo i omogućilo učenje, moguće je koristiti neke prirodne pripravke koji djeluju smirujuće.
Kod agresivne igre pas može brzo pojuriti prema naprijed grabeći ruke, stopala ili odjeću onoga s kime se želi igrati. Pri tome je lajanje i režanje viših frekvencija nego kod drugih oblika agresije. Agresivna igra može uključivati vrlo spontane napade i teške ugrize. Takav način ponašanja može se učinkovito promijeniti ako se psu omogući redovito vježbanje i duge šetnje, te ga se vodi na trening temeljen na pozitivnom poticanju. Istovremeno je potrebno mijenjati njegovo ponašanje u interakcijama s ljudima i drugim psima. Vlasnici nikad ne bi smjeli fizički kažnjavati takve pse jer time potiču agresivnu igru.
Neki psi laju kada su uznemireni zato što su ostavljeni sami tj. pate od anksioznosti zbog odvojenosti. Lajanje tih pasa je obično nekontrolirano, ritualizirano, te se mijenja prema visokim tonovima kako postaju sve uznemireniji. Takvo glasanje pasa može prethoditi ostalim oblicima anksioznosti zbog odvojenosti, kao što su uništavanje i mokrenje na neprimjerenim mjestima i pretjerano lizanje/čišćenje. Kod takvih pasa potrebno je liječiti anksioznost zbog odvojenosti, a ne samo pretjerano lajanje, koje predstavlja jedan simptom.
Stariji psi mogu početi lajati bez nekog uobičajenog razloga, a to se događa zbog promjena u živčanom sustavu koje nastaju starenjem. U tom slučaju potrebno je pretpostaviti neke zdravstvene probleme, kao što su gluhoća ili bolesti mozga, kao što je kognitivna disfunkcija. Prekomjerno lajanje može biti posljedica toga što pas ne dobiva odgovor, pa se kod njega razvija anksioznost zbog odvojenosti. Naime, smanjeni senzorni kapacitet koji dolazi sa starenjem može stvoriti psu dojam veće izoliranosti, kao i manje sposobnosti da funkcionira uz minimalno svijetlo noću. Za neke takve pse će biti dovoljno ostaviti upaljeno svijetlo da prestanu lajati. Svakako je poželjno zatražiti pomoć doktora veterinarske medicine koji će možda moći psu prepisati određene lijekove.
Svatko tko razmišlja o tome da uzme psa trebao bi se raspitati o prirodnom ponašanju i potrebama koje pas ima, te o načinu kako psi uče. Tako bi se mogli izbjeći mnogi problemi u komunikaciji pasa i ljudi, što bi u konačnici trebalo smanjiti broj „nesporazuma“ te brojnost pasa koji su odbačeni zbog lajanja kao problema u ponašanju.
Ako trebate savjet prilagođen za vas i vašeg ljubimca javite nam se za konzultacije.
Za diskusiju o ovoj i drugim temama pratite nas na Facebook stranici.
wpDiscuz
