Jelena i Suzana su dvije djevojčice, Vukovarke kojima je rat uništio djetinjstvo, ali ih je povezalo prijateljstvo za čitav život. I dan-danas žive u Vukovaru.
Suzana je 18. studenog 1991. ostala bez oca. Jelena je nekoliko dana prije vidjela kako joj je ubijena majka. Protjerane iz rodnog grada, završile su u velikoj sportskoj dvorani – s medom i ćelavom lutkom.
Tu počinje priča o velikom prijateljstvu koje traje i danas.
“Imala sam samo 9 godina, rat je učinio svoje. Kad pomisliš na nešto, sjetiš se više tih ružnih stvari nego lijepih, nažalost”, priča Suzana za HRT.
“Imala sam sve, igrali smo se, bili smo jako veliko društvo. Stalno smo bili po ulicama i u biti stalno smo se igrali. Baš je bilo divno”, priča Jelena.
Povezala ih je jedna lutka
Sve što je ona tada željela je bila jedna lutka. Dobila ju je za rođendan.
“Iz podruma u podrum ona je stalno išla za mnom i izašla je sa mnom kada smo 12. 11. izašli iz Vukovara. Sa mnom je došla u Srijemsku Mitrovicu”, prisjeća se Jelena.
U Srijemskoj Mitrovici smjestili su ih u sportsku dvoranu.
“Ja sam imala neku maminu torbu koju sam nosila. U tom trenutku Jelena je imala ispod ruke jednu ćelavu bebu, ispod druge ruke plišanog medu. I naravno, dijete kao dijete, ja sam iskolačila oči na tu njenu ćelavu bebu”, priča Suzana.
“Samo tog trena kad se sjetim, kad sam ju vidjela, jedino što sam joj mogla dati je ta ćelava beba. Imala sam snažnu potrebu da joj nešto dam”, priča Jelena.
Srele su se opet u studentskim godinama, a prijateljice su i danas.
wpDiscuz
