Jedna se stvar razbistrila nakon građanskih demonstracija u Sarajevu (06.lipanj 2013.). Država BiH je na izdisaju!
Relativno mali broj spontano okupljenih građana koji su mirnim putem zahtijevali od državnog parlamenta nešto što je razumljivo samo po sebi, razotkrio je skoro sve slabosti države BiH. Ne ulazeći u dobro poznate razloge građanskog bunta, činjenica da je oko 1500 domaćih i stranih građana bilo onemogućeno napustiti zgrade Zajedničkih institucija ukazuje na situaciju koja se u povijesti dogodila već nekoliko puta.
Primjer jedan.
Carska Rusija stoljećima je doslovno zlostavljala svoje najniže klase u korist plemstva i carske porodice. Iako se radilo o jednom od najsnažnijih svjetskih carstava, u ožujku 1917. Car abdicira i Rusija postaje Republika. Ova revolucija dogodila se manje pod silinom revolucionara, odnosno nezadovoljne radničke klase i građanstva, a više zbog nemoći režima da se odupre. Razlog pada nekad moćnog carstva bila je sveopća korupcija i slabost centralne Petrogradske vlasti. Režim u ovom slučaju nije pao što je (stoljećima) bio okrutan prema stanovništvu, nego je pao onog trenutka kada je okrutnost popustila, a sve zbog opće slabosti institucija režima.
Primjer drugi.
Fidel Castro na čelu slabo opremljene i brojčano slabije revolucionarne skupine „26.srpanj“ ruši proamerički režim Fulgencia Batiste. Iako je Batistina vlada upravljala Kubom relativno uspješno, i iako je Kuba imala značajan ekonosmki rast, Batistin režim nije bio dovoljno jak da pobijedi u početku marginalne Castrove revolucionare. Unatoč američkoj pomoći, Batistin režim iznenađujuće gubi u građanskom ratu i Castro dolazi na vlast. I u ovom primjeru se vidi da je režim pao zbog slabosti da se suprotstavi alternativi, u ovom slučaju komunističkoj.
Primjer treći.
Titovom smrću Jugoslavija ostaje bez centralne političke figure koja je do tada vršila integraciju države. U deset godina nakon Tita, režim je popuštao ideološku stegu. Režim nakon Tita nije imao snage za suočavanje sa društvenim problemima. Nacionalistički izazov koji se suprotstavio socijalističkoj eliti režim nije izdržao, i zbog nedostatka mehanizama prisile na „bratstvo i jedisnstvo“ Jugoslavija se raspada. K tomu i u krvi. Da je jugoslavihja bila snažna i represivna kako se danas prikazuje prvenstveno u Hrvatskoj, onda nikada ne bi ni došlo do demokratskih promjena, niti bi ikada i došlo do neovisnosti Slovenije i Hrvatske. O BiH i ostalima da i ne govorimo.
Primjera u kojima slabi režimi padaju, a snažni (i represivni) opstaju je mnogo u posljednjem stoljeću. Demokratičnost režima u ovom slučaju nije toliko ni bitna, jer režim može biti demokratski a pri tom i slab i jak. Također, i nedemokratski režim može biti jak (primjer S. Koreje i Bjelorusije). Bosna i Hercegovina dobar je primjer demokratskog slabog režima.
Demonstracije 06.06. pokazuju da je BiH upravo slab demokratski režim.
Najviša demokratska institucija u BiH jeste Parlament BiH sa svoja dva doma. Činjenica da 1000 spontano okupljenih, neagresivnih građana dovodi u pitanje opstojnost same institucije pokazuje da cijeli BH režim ovisi o niti.
Kako je institucija Parlamenta BiH dovedena u pitanje? Prvo, Parlament BiH je sam sebe doveo u pitanje propuštajući da osigura svojim građanima osnovna ljudska prava (u ovom slučaju pravo na matični broj, a onda posljedično i pravo na kretanje). Građani ispred parlamenta doveli su u pitanje opstanak Parlamenta na drugi način:
Pokazalo se da državne institucije nisu u stanju osigurati ljudska prava ni najvišim državnim zvaničnicima zakonodavne vlasti. Naime, pravo na slobodno kretanje je apsolutno ljudsko pravo, i činjenica da 16 sati parlamentarci nisu mogli napustiti zgradu Parlamenta ugrožavanje je ovog prava.
Ugrožavanje ovog prava ne može biti ničime opravdano, pa čak niti činjenicom da su i sami parlamentarci prvi ugrozili ovo pravo bebama.
Ako država nije u stanju osigurati slobodu kretanja za Zastupnike Parlamenta BiH, kako je onda u stanju osigurati bilo što!? Talačka kriza, kako je dramatično nazivaju mediji iz Republike Srpske ralno je mogla potrajati i mnogo duže od 16 sati. Demonstranti su vrlo lako mogli biti brojniji, organiziraniji i agresivniji. Postoje li garancije da opsada onda ne bi potrajala danima, i da ne bi došlo do fizičkog nasrtaja na najviše državne institucije!? Tko bi tada garantirao sigurnost za parlamentarce, strance i državne službenike!?
Kako je moguće da se o sigurnosti najviših državnih zvaničnika pita Nermin Pećanac, ministar unutrašnjih poslova kantona (!?) Sarajevo? Pa tako jedan Pećanac odlučuje da neće poslati policiju na demonstrante kako bi omogućio ustavno pravo na slobodno kretanje za 1500 stranih i domaćih građana!
Dušanka Majkić, koja je pretrpjela i trpi najgore uvrede osobne prirode, iako se radi o jednoj od najvrjedniji zastupnika državnog parlamenta, je potpuno u pravu kada je izjavila da ne postoje uvjeti za održavanje sjednice Parlamenta BiH. Čak i propali pravnici znaju da ugovor donesen pod prisilom nije važeći. Tako ni zaključci sjednice na kojoj zastupnici usvajaju bilo što, dok ih na to rpisiljavaju demonstranti, ne mogu biti važeći. Majkićka će iz istog razloga biti u pravu kada uvjetuje sve naredne sjednice Parlamenta osiguranjem objekta i zastupnika. I zbog toga vjerovatno neće biti sjednica Parlamenta narednih pola godine. Najmanje.
Naravno, ovo će biti osuđeno kao novo rušenje države. Što je i istina. Ali kakve države? Pa države koja nije u stanju osigurati slobodno kretanje Zastupnicima Parlamenta BiH, ali ni predsjedavajućem Vijeća ministara.
Zamislimo sutra da svi kriminalci, ubojice i silovatelji koje je pomilovao Živko Budimir zatraže odštetu za narušeni ugled što su se njihova pomilovana imena našla u meidjima. Okupe se tako ispred državnog parlamenta, njih 162, uhvate za ruke i zabrane zastupnicima izlaz iz zgrade dok ne donesu adekvatan „Zakon o odšteti“. Oko njih se skupi 500 policajaca pod različitim nadležnostima, ali okupljenim prosvjednicima ne mogu ništa. I tako njih 162 drže tri dana zastupnike u zarobljeništvu dok ovi zaista ne donesu zakon… Zvuči bizarno, ali ako su 06.06. Zastupnici bili onemogućeni u kretanju zbog svojih političkih stavova, onda nema garancija da se slično neće događati u budućnosti.
Potpuno je legitimno da zastupnici imaju svoje političke stavove, usvaju ili ne usvajaju Zakone. O svom djelovanju će biti ocijenjeni na Parlamentarnim izborima. Ali zbog svog rada ili nerada ne mogu biti krivično gonjeni, niti im smiju biti uskraćena ljudska prava. Čak ni ako sami uskraćuju ljudska prava. Po tome se razlikuju pravne države od banana država.
Institucije države nemaju rješenje za odvratno ponašanje Parlamentaraca. U isto vrijeme institucije države nemaju mehanizam da osiguraju osnovna ljudska prava na kretanje svih građana (od beba do Zastupnika). Zbog toga Bosna i Hercegovina pokazuje sve simptome slabe države. Koja je k tomu na izdisaju. To će se pokazati i nakon (u ovom trenutku još nenajavljanog) bojkota zastupnika iz RS u Parlamentu BiH: država će doći u stanje paralize.
Razočarani građani bit će još razočaraniji nakon sjednice PIC-a koja će završiti zaključkom da se „političari moraju dogovoriti“. Onda će se građani opet okupiti, ovaj put pred OHR-om. Samo što tada neće biti nikoga da oslobodi Valentina Inzka. I tako će završiti slaba država: na mjestu izvora najveće političke moći – u OHR-u. Zastupnici iz RS-a neće dolaziti na sjednice Parlamenta, zbog čega ovo najviše zakonodavno tijelo neće funkcionirati možda i do izbora 2014. A izbora možda neće ni biti jer neće biti usvojena presuda Sejdić Finci, koja ne može biti usvojena zbog nesazivanja sjednica Parlamenta.
Tada na red dolaze revolucije – Revolucije koje i ne moraju početi kao takve. Revolucije mogu početi i spontanim okupljanjem građan. Slabim državama dovoljan je i povjeratarac da padnu. Tako je na vlast došao Gadaffi, tako se zbila Islamska revolucija u Iranu… Sada je samo pitanje, kakva bi se revolucija mogla dogoditi kod nas!?
Tvrtko Milović
wpDiscuz