Za razliku od analitičara koji nisu bili u Dubrovniku, ali su s udaljenosti od stotina kilometara zaključili kako je Hrvatska sitna i nevažna i da joj nije uspjelo Pompea zainteresirati za potporu Hrvatima u BiH, oni koji su bili na licu mjesta tvrde sasvim suprotno. Status Hrvata u BiH bila je glavna točka razgovora i SAD su obećale da će se nastaviti ozbiljno angažirati, te će osigurati dobar ishod za Hrvate u BiH.
U petak su dva poteza hrvatske diplomacije prošla prilično nezasluženo “ispod radara”, a radi se o presedanskim potezima. Hrvatski premijer Andrej Plenković boravio je tada u Bruxellesu, na Europskom vijeću, tijelu gdje sjedi 27 EU-šefova država ili vlada, kojeg je morao napustiti kako bi u Dubrovniku ugostio američkog državnog tajnika Mikea Pompea. Pravilo je da se u tom slučaju svoje pravo zastupanja i glasa privremeno prenosi na nekog drugog premijera ili predsjednika. Pa su tako Šveđani svoj glas deponirali Fincima, Česi Poljacima, a francuski Macron njemačkoj Merkel. No, Hrvatskoj se to dogodilo po prvi put, a još zanimljiviji je odabir države kojoj je Plenković uz puno povjerenje privremeno predao hrvatski glas.
piše: Davor Ivanković I Večernji.list
Dao ga je u ruke slovenskog premijera Janeza Janše. I tako je Slovenija stekla status prvog i pouzdanog prijatelja Hrvatske u EU obitelji. U turbulentnoj povijesti Hrvatske i Slovenije, od zadnjih 30 godina tek je nekoliko godina prošlo bez velikih i značajnih napetosti, konflikata, pa i jedva prikrivenog neprijateljstva. U tim problematičnim godinama između Hrvatske i Slovenije vrijedio je samo nepomućeni i vrlo prijateljski međusobni odnos Hrvata i Slovenaca, dok su državne politike često bile na velikim iskušenjima.
Slovenija je Hrvatskoj prouzročila na političkom planu velike nevolje, još od 1992., kada je slovenski parlament u jeku Domovinskog rata, donio odluku o “prisajedinjenju cijelog Piranskog zaljeva Sloveniji”. Hrvati su to doživjeli kao klasični nož u leđa, a sljedećih 25 godina zbog Piranskog zaljeva vodile su se diplomatske i gospodarske bitke. Hrvatska je zbog blokade Slovenije jedva ušla u NATO, a još teže u EU i da se nisu angažirale SAD, možda bi još stajali u predvorju. Tih nekoliko godina koje smo izgubili u predvorju EU zbog Slovenaca mogu se i izračunati u milijardama koje je Hrvatska izgubila jer nije mogla koristiti sve fondove i benefite Unije koje su joj sada na raspolaganju. U svemu tome, postojala je jedna konstanta, a to je Janez Janša, koji nas nije blokirao, niti ucijenjivao, premda vlada drukčije uvjerenje. Malo ljudi zna da naše povjerenje u Janšu datira s početka rata, kada je preko njega stizalo u Slavoniju tada najpotrebnije protuoklopno oružje.
Janša je opet stupio na vrh političke scene Slovenije i sada kada je počela pandemija, pa su Plenković i on odmah našli zajednički jezik i brodili su uspješno. Slovenci su, što je bilo važno Hrvatima, došli u velikom broju i održali hrvatski turizam, a i kada su na kraju ljeta zatvarali granice učinili su to vrlo pažljivo i sporo. Saznali smo i koliko je jako vezivno tkivo između Slovenaca i Hrvata jer se otkrilo da Slovenci u Hrvatskoj posjeduju nevjerojatnih 110 tisuća nekretnina. Nakon predaje glasa Janši, Plenković potpuno pripremljen dolazi na sastanak s američkim državnim tajnikom i za razliku od našeg predsjednika Zorana Milanovića ne pokazuje da je uvrijeđen što je Pompeo izvolijevao, pa nije došao u Zagreb, već se sastanak održao u Dubrovniku. I tamo se zbio presedan, gdje je Hrvatska pokazala da jest mala, no država koja ima svoju politiku.
Za razliku od analitičara koji nisu bili u Dubrovniku, ali su s udaljenosti od stotina kilometara zaključili kako je Hrvatska sitna i nevažna i da joj nije uspjelo Pompea zainteresirati za potporu Hrvatima u BiH, oni koji su bili na licu mjesta tvrde sasvim suprotno. Status Hrvata u BiH bila je glavna točka razgovora i SAD su obećale da će se nastaviti ozbiljno angažirati, te će osigurati dobar ishod za Hrvate u BiH. Sve u diplomatskom tonu, no Plenković je oko Kine javno održao svojevrsnu lekciju Pompeu, te mu pokazao što bi SAD, kao naš strateški partner, mogao naučiti od Kine. Pokazao mu je da se Kina oko Hrvatske trudi doslovno deset puta više nego SAD. Plenković je ovdje govorio i u ime EU.
Rekao je Pompeu da Kinezi imaju pametnu politiku, da se s kineskim liderom u zadnjih par godina sastao pet ili šest puta, te da je trgovina između Hrvatske i SAD-a znatno manja nego s Kinom. Plenković je prigovorio, jer su politički sastanci na vrhu između RH i SAD-a izuzetno rijetki i stječe se dojam da se dogode tek onda kada Americi nešto treba, kao što je to sada kada SAD skuplja potpise za antikinesku 5G-frontu i kada žele prodati svoje F-16 avione. Hrvatski potpis nisu dobili, a za avione ćemo još vidjeti. Da je Hrvatska imala sluha za američke interese dokaz je i skori završetak LNG terminala na Krku, pa će tako SAD dobiti još jedno mjesto preko kojeg će plasirati svoj plin, a da u njega nije uložila ni dolar. Gradnju terminala financiraju Hrvatska i EU. Takav model partnerstva sigurno odgovara SAD-u, ali Hrvatsku ubuduće zanima samo dvosmjerno partnerstvo
wpDiscuz
