(Na marginama dokumentarnog filma o ratnom zločincu Esadu Landži zvanom Zenga iz konc-logora Ćelebići)
Piše: Goran Sarić l tacno.net
Tog jutra mi je telefon zazvonio već u pola osam. Zove prijatelj iz Konjica, da kaže kako večeras (utorak, 30. april) obavezno odgledam dokumentarac na Aljazeeri Balkans. Radi se, veli, o filmu o Esadu Landži Zengi, čovjeku koga je Sud za ratne zločine u Den Hagu osudio na 15 godina zatvora zbog strašnih zločina nad Srbima u logoru Ćelebići kod Konjica. “Moraš to vidjeti,” zaključio je prijatelj, i kao da se bori s knedlom u grlu, naglo spustio slušalicu.
Shvatio sam ga. I njegov je otac, tada već sijedi starac, ubijen u tom logoru. Kao i svi ostali – bez ikakvog suđenja i krivice.
U knjizi Lijepo gore klasici marksizma sam u više navrata pisao o zločinu nad tim ljudima. Za njih je u Konjicu znao svako ko je htio da zna, ali se praktično niko, pa ni ja, u to guravo vrijeme nije usudio javno govoriti o tome. Grad pod stalnim granatiranjem Karadžićevih Srba, “premrežen” snajperima HVO-a, a iznutra, posebno u prvih godinu, godinu i po rata, strahovlada u kojoj ti je, kao “nepodobnom”, u svako doba dana i noći neko naoružan mogao banuti na vrata. Uostalom, svi znamo za stravični primjer ubistva kompletne porodice Golubović.
U vezi s tim strašnim mjestom, u sjećanje mi i danas, nakon tolikih godina, dolazi razgovor s jednim od mnogih poštenih vojnika Armije BiH. On mi je – moglo je to biti u proljeće devedeset i treće – jednog popodneva, u kafiću od metaka i šrapnela zaštićenom željeznim pragovima, ispričao kako su ga jednom bili prekomandovali na dužnost čuvara zatvorenika u Ćelebiće.
“Izdržao sam tri-četiri dana, i nisam mogao više. Jedva isposlovao prekomandu. Ne možeš da pomogneš ljudima – Zenga i ostali stražari bi me “pojeli”! – a ne možeš ni da gledaš kako muče te jadne ljude.” I zašuti. I danas sam prijatelj s tim dobrim čovjekom.
Drugi, još dirljiviji razgovor na tu temu u to vrijeme sam vodio s magistrom književnosti J.G., zatočenim u sportskoj dvorani – tada zatvoru – u koji su ga prebacili nakon višemjesečnog boravka u logoru u Ćelebićima. Nekoliko sam mu puta, uz dozvolu zapovjednika zatvora, odnio preobuku i nešto hrane.
Elem, u obje te priče gore spomenuti je Landžo – tada još golobradi mladić od 19 godina! – igrao glavnu ulogu.
Sad, dakle, bez daha gledam dokumentarni film “Neoprošteni”, Danca Lars Petersen Feldballea. Kroz potresnu priču o zločinu i kazni za Esada Landžu, sama od sebe se nameću pitanja. Odakle toliko zla u duši jednog mladog, u moru i relativnom blagostanju bivše Jugoslavije odraslog čovjeka? Šta je to “puklo” u njemu?
Osim toga, zločine u Ćelebićima nije počinio jedan čovjek. U Den Hagu je za zločine u Ćelebićima osuđen i zapovjednik tog logora Zdravko Mucić Pavo, iz redova tadašnjeg saveznika Armije BiH, Hrvatskog vijeća obrane. Bilo ih je još. Takve stvari, i u tom obimu, nisu mogla uraditi dva-tri čovjeka.
O tome kako se u njemu probudila zvijer Esad Landžo Zenga – u međuvremenu odležao višegodišnju zatvorsku kaznu u Finskoj, nezaposlen, bez prava povratka u BiH, na liječenju od postratnih trauma i psihoza – u jednom trenutku kaže: “Ja sam mrtav čovjek koji hoda”. Kaže i to (navodim po sjećanju) da prije rata nije mario za politiku, da je na tadašnje predizborne skupove išao najviše da “vidi fine cure”, da je pred rat svuda vladala negativna atmosfera, koja se očitovala u ponašanju pojedinaca… O sebi iz ratnog vremena govori kao o monstrumu, kaje se i kaže da nije nikakvo opravdanje što su im nadređeni rekli “da ništa ne misle, nego samo rade ono što im se naredi”. “Hraniš se njihovim strahom, sviđa ti se to. Prije rata me niko nije znao, sad su me svi u Gradu znali, mnogi me se i bojali.”
Klasična priča o anonimusu koga na površinu izbaci ratna kloaka. Kako na jednom mjestu surovo tačno kaže Ivo Andrić:
“Sve te uči i nagoni da radiš i štediš, i crkva i vlast i tvoj rođeni razum. I ti slušaš i oprezno ideš i pravedno živiš, upravo i ne živiš nego radiš i štediš i brineš i vek ti u tome prođe. A onda odjednom, izokrene se i izopači cela ta igra; nastupe vremena kad svet stane da se ruga razumu, kad se crkva zatvori i zamukne, a vlast zameni golom silom, kad oni koji su pošteno i krvavo sticali gube a dangube i siledžije stiču. I niko ne priznaje tvoje napore i nikog nema da te pomogne i posavetuje kako da braniš zarađeno i ušteđeno – može li to biti? Zar to može biti?”
Šta god mislili o Zengi, jedna stvar ga izdvaja od skoro svih ratnih zločinaca s prostora bivše Jugoslavije. On, dakle, otvoreno i bez oklijevanja priznaje svoje zločine, kaje se zbog njih i, već rekoh, o samome sebi iz tog doba govori kao o “čudovištu”.
U filmu “Neoprošteni” najupečatljiviji su Landžini nedavni susreti s njegovim žrtvma, i to baš na prostoru nekadašnjeg logora Ćelebići. Meni lično je ogromna već i sama ta gesta, činjenica da su se neki od bivših logoraša odvažili doći tu, i stati oči u oči s bivšim krvnikom!
Oni, kao što se i moglo očekivati, ne mogu da oproste Esadu – prevelik je to zločin za takvo šta! – ali svi, uz rijetke upadice, barem strpljivo saslušaju njegovo, više puta opetovano, izvinjavanje zbog počinjenih zločina.
I mada je svaki detalj važan, i svaka ta strašna priča zaslužuje posebnu pažnju, ipak bih izdvojio dva momenta. Jedan je priča majke čiji je sin, tada petnaestogodišnjak, sasvim posijedio od posljedica torture u Logoru. Ta žena, grcajući, Zengi veli kako bi ga zbog toga “najradije sad, tu, na licu mjesta, nogama izgazila”. Ali i ona, na kraju, šutke, odsluša njegovo izvinjenje.
Drugi momenat je kada doktor Petko Grubač, nekada ugledni konjički psihijatar i kućni prijatelj mojih roditelja, takođe zatvorenik u Ćelebićima, na kraju filma, vidno potrešen, pruža ruku Landži, i, ni on ne spominjući oprost, kaže otprilike ovako: “Ipak sam stekao utisak da se iskreno kaješ.”
Možda izgleda malo, ali je ipak nešto. Za Zengu, ali i za sve nas, ako ikada zaželimo da se iščupamo iz ovog blata, i krenemo novim, ljepšim putevima. Ili, kako to u novom, uzbudljivom romanu “Ništa lakše od umiranja” o jednom (fiktivnom?) ratnom zločincu kaže mostarski pisac Elvedin Nezirović:
“Ako nas išta čini ljudskim bićima, onda je to naša sposobnost da se mijenjamo, da se popravljamo ili kvarimo, bivamo bolji ili lošiji. Naši životi satkani su od antagonizama, od apsolutnih protivrječnosti koje se u nama stalno sukobljavaju. Dobro i Zlo. Ljubav i Mržnja. Radost i Tuga. Grijeh i oprost. Granica između njih često je nejasna, zamračena, iskrivljena, neuhvatljiva, unatoč tome – ili možda baš zato – što je iznimno važno s koje njene strane gledamo na svijet.”
wpDiscuz
