Kad se prije nešto više od deset godina Hrvatska biskupska konferencija izjasnila protiv pripremane privatizacije našeg vodnoga gospodarstva, vjerojatno su i ateisti uzviknuli “Hvala Bogu!”. Crkva je, naime, bila brana nakani da se privatizira vodoopskrba i pročišćavanje voda, piše Slobodna Dalmacija.
No, premda se to formalno nikad nije dogodilo, upravo svjedočimo slučajevima “zaobilazne privatizacije” nekoliko najvrjednijih izvora pitke vode kojima se diče stranci. Tako je dio najvažnijih vodnih resursa dospio u strano vlasništvo po istoj špranci po kojoj su se strani državljani dokopali obradivog poljoprivrednog zemljišta. Iako oni po zakonu ne mogu kupiti neki izvor, rijeku ili jezero, niti obradivo poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, mogu doći u vlasništvo trgovačkog društva, na primjer zadruge, koja u vlasništvu ima poljoprivredno zemljište ili koncesiju nad izvorom vode do pedeset godina.
MIRIS PETRODOLARA
Za ilustraciju, Predrag Matijević, srpski kralj mesa, najveći strani vlasnik oranica u Hrvatskoj, kupnjom je od Envera Moralića preuzeo zadruge Jankovci i Negoslavci s 1500 hektara obradivog zemljišta u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Tako je de facto postao vlasnik nacionalnog bogatstva koje se po važećim zakonima ne može prodati strancima. Ista je špranca na djelu s još vrjednijim nacionalnim biserom, izvorima pitke vode.
Izvori u Lipiku, Janinu vrelu, Svetom Roku i Cetini također su prešli u portfelje stranaca. Koprivnička “Podravka” svojedobno se odlučila odreći poslova s vodom pa je brend “Lipički studenac” s pripadajućim pravima crpljenja na izvoru prodala “Radenskoj” iz Slovenije, koju su prije te transakcije kupili Česi.
Koncesionar nad izvorom Sveti Rok pokazao je iznimnu uspješnost u ishodovanju prava na dugogodišnju koncesiju nad izvorom, ali kada je krenuo s eksploatacijom izvorišta na nikomu shvatljiv način, nagomilao je gubitke i “kleknuo”?! Ubrzo se u Lici osjetio miris petrodolara. Sveti Rok je završio u vlasništvu kupaca iz Saudijske Arabije. Izvor Janino vrelo bio je ponos Ivice Todorića. Jamnica je krenula preko Atlantskog oceana, na izdašno tržište SAD-a. Kovali su se veliki planovi da bi se već poslije prvih isporučenih količina isticalo kako će Jamnica postati najveći svjetski promotor Hrvatske. A onda je Agrokor stigao do ambisa. Za njegovo spašavanje, uzimanje novih i servisiranje starih kredita, založena je i Jamnica. Strane banke postale su vlasnikom brenda, ali i vlasnikom koncesije na korištenje Janina vrela i samim tim njegova izvora.
Među najistaknutijim pojedincima koji se godinama zalažu da vodni resursi bezrezervno ostanu hrvatsko nacionalno dobro je fra Bože Vuleta, rodom iz Otoka, s Cetine, dugogodišnji predsjednik Franjevačkog inistituta za kulturu mira.
Tek poslije četiri godine strategija se ponovno pojavila na sceni, bez mogućnosti privatizacije, ali se u međuvremenu drugim zakonima pripremila privatizacija hrvatskog vodnog dobra. Vidjevši kuda to vodi, Hrvatska biskupska konferencija preko Komisije Iustitia et pax usprotivila se javnom izjavom. Kao tadašnjem članu Komisije povjerena mi je zadaća pripreme te izjave. Mi u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj zauzimamo se da se pravo na vodu izjednači s pravom na život jer je licemjerno govoriti o pravu na život, a čovjeku uskraćivati vodu bez koje života nema. Tome svjedoče toliki primjeri svakodnevnog umiranja ljudi bez vode diljem svijeta, naročito u zemljama Afrike i Južne Amerike. Naš stav o pravu na vodu i ne privatizaciji vodnih resursa u našoj zemlji na tragu je učenja Katoličke crkve iz enciklike pape Franje “Laudato si'” iz 2015. godine. Tužan sam da su izvori koje navodite došli u ruke stranaca – kaže fra Bože Vuleta.
AMERIKANCI SE DOMOGLI CETINE
Na širem vrličkom području, u neposrednom susjedstvu izvora rijeke, pokrenuta su dva vodocrpilišta za flaširanje vode. Prva je u posao krenula jedna obiteljska manufaktura koja se razvijala, izgradila na tržištu prepoznatljivi brend i na kraju ulaganjima ostvarila industrijski pogon za pakiranje vode u staklene i plastične flaše. Dobivena je, po poznatome hrvatskom receptu, koncesija na crpilište od 50 godina.
Sve se to, dakako, pakovalo u hrvatsko domoljublje. A onda je u konačnici cijela operacija završila preuzimanjem izvora Cetine od offshore kompanije iz američke savezne države Delaware. Ako je voda hrvatski strateški nacionalni interes, kako se to deklarira u najvažnijim državnim dokumentima, onda su Hrvatske vode kao državna tvrtka kojoj je povjerena skrb o tome nacionalnom blagu, kao i nadležno ministarstvo, trebali i morali Hrvatskom saboru predložiti zakonska rješenja po kojima stranci ni u kojem slučaju, po bilo kakvoj špranci, ne mogu biti vlasnici nacionalnog vodnog bogatstva. Svjedoci smo da to nisu napravili i da stranci, korak po korak, preuzimaju vlasništvo i nad tim segmentom hrvatskog obiteljskog srebra. Možda baš domišljatošću onih koji su još 2009. godine pripremali zakon o privatizaciji hrvatskoga vodnoga gospodarstva?
wpDiscuz
