Published On: Mon, Jul 13th, 2020
#3rd | By Desk

Ivo Gregurević bio bi ponosan

Unatoč pandemiji korona virusa, organizatori Filmskog festivala “Dani hrvatskog filma – Ivo Gregurević” u Orašju spremaju se za 25. jubilarno izdanje smotre posvećene glumačkom velikanu iz Posavine.

Festival bi se trebao održati u rujnu kao što je to bilo i do sada, a prema najavama bit će daleko svečaniji nego što smo na to navikli.

Prema riječima Ilje Benkovića, koji je skupa sa svojim bliskim prijateljem Ivom Gregurevićem prije 25 godina započeo priču koja se pretvorila u jedan od najvoljenijih filmskih festivala u regiji, očekuje nas puno svečanija priredba koja bi trebala započeti svečanom akademijom u čast voljenog glumca i dobrotvora. Glumac s nama nije od početka prošle godine kada je preminuo, a ovo će biti drugi festival na kojem neće biti prisutan.

Nema povlaštenih

“Festival će ove godine biti održan u puno svečanijem tonu i sa daleko sadržajnijim programom u odnosu na dosadašnje zato nam je to 25. jubilarna obljetnica. Ovo je vrlo značajan jubilej u životu svakog festivala i pripremamo se kao da će sve biti idealno, bez ikakvih problema, barem kada je u pitanju ova nova pošast zvana korona. Festival ćemo otvoriti svečanom akademijom koja će biti primjerena 25. obljetnici ali i našem velikanu glumcu Ivi Gregureviću koji je utemeljitelj tog festivala”, objašnjava Benković.

On govori kako su za sada pripremili okvir festivala prema kojem će trajati od sedam do devet dana. Prve večeri planiran je i bogat kulturno zabavni program. Tada se okupljaju umjetnici i gosti iz svijeta filma i kulturnog života, politike, sporta… dakle svi koji su bitni za javni život. Zanimljivost ovog festivala je što na njega dolaze svi, bez obzira jesu li osobno pozvani, svi su dobro došli i planiraju svoj kalendar prema ovom događaju. U danima festivala, mali grad na sjeveru postaje centar filma i kulturnog života regije.

“Smatramo kako je kultura bitna i primjerena svakom ljudskom biću bez obzira na zanimanje koje je odabrao. Bez kulture nema života. Na našem festivalu okupljamo sve, od predstavnika politike sa državne i općinske razine do naših mještana. Ne razdvajamo ljude i ne pravimo selekcije. Ne radimo nikakav statusni festival, već svatko ima isti tretman. Nema povlaštenih, slavimo kulturu koja je lijek za svačiju dušu bez obzira na stupanj obrazovanja ili funkciju u društvu”, kaže Benković.

Festival će ove godine biti otvoren jednim od starih Ivinih filmova. To je novina u odnosu na dosadašnji način otvaranja.

“Želimo da Ivo Gregurević i dalje ostane glavna uloga, pa ćemo i otvarati i zatvarati festival sa njim. Hvala Bogu, snimio je preko 120 filmova, tako da bez brige možemo sto godina otvarati i zatvarati festivale. Da ne pričamo o serijama i kazališnim ulogama”, kaže on.

Na pitanje koga bi istaknuo među uglednim gostima i uzvanicima koje su imali u proteklih četvrt stoljeća, Benković kaže kako ne želi nikoga spominjati poimence, jer su jednaki i gosti i mještani.

“Mislim da ne postoji poznati glumac koji nije prodefilirao našim festivalom, ali ne bih nikoga posebno isticao. Mi na to ne gledamo, samo želimo slaviti kulturu i da se na naš festival dođe što više ljudi koji se bave kulturom, posebice filmom”.

Publika u uniformama

Benković se prisjetio dana kada je sa slavnim glumcem, s kojim je cijeli život bio prijatelj, pokrenuo festival, ne sanjajući uopće kako će mogao trajati toliko dugo.

“Ja sam tu od početka, od osnutka festivala. Kada smo počinjali ovu priču, nije bilo ni primisli da će se to pretvoriti u ovakav festival. Ivo je 1995. godine, još za vrijeme rata, s par glumaca došao i donio nekoliko rolni filma. Taj nesretni rat je pogodio sve ljude gdje god da se dešavao i on je htio malo relaksirati ljude u našoj sredini. I mada je 24 sata bila opća opasnost, a blizu smo mjesta gdje su se vodile borbe, nama je ipak dobro došao taj dašak normalnosti i boljeg života, pokazalo se kao nešto što je potrebno. Ljudi su bili sretni i mogu vam reći da se tokom dva dana koliko smo prikazivali filmove u devastiranoj dvorani, publika, koja je sva bila uniformirana, oduševljavala idejom da se malo prekine sa ratnim temama. To je bio početak. Nažalost, nekim ljudima je to bio posljednji film koji su gledali. Kada smo shvatili da je to jako dobro prihvaćeno od ljudi i kako poznati glumci žele i dolaze u posjetu, onda se počelo, nakon što je stao rat, s redovitim prikazivanjem filmova. Nakon nekoliko godina, sve je počelo dobijati konture festivala i onda smo odlučili i da to krstimo kao filmski festival”, prisjeća se Benković.

Počeli su dodjeljivati i filmske nagrade, a one su uvijek za doprinos u stvaranju hrvatskog filma. Obično je to neki redatelj ili glumac ili producent, šminker, kostimograf. Uglavnom su to ljudi koji imaju pozamašnu i podugačku karijeru i takve biraju za nagrađivanje.

“Oduvijek su nas zvali ‘mala Pula’, jer su se uglavnom filmovi sa njihovog festivala selili u Orašje. Selekcija, naravno, njihov program je mnogo bogatiji. Oni prikazuju više žanrova. Mi se niti želimo niti pokušavamo porediti s Pulom ili Sarajevom, niti s bilo kojim većim filmskim festivalom. Naš festival je revijalnog karaktera i na njemu se isključivo prikazuje najnovija jednogodišnja produkcija hrvatske kinematografije. S tim što svake godine bude i jedan gostujući film iz kinematografije BiH, Srbije ili neke druge bliže zemlje. Na jeziku koji svi razumijemo. Redovito pozivamo goste na jedan poseban način. Svim kazalištima u Hrvatskoj, kao i na adrese svih producenata, redatelja i udruženja filsmkih radnika šaljemo pozive. To je ustaljena praksa. Većina njih rezervira taj termin slobodan za Orašje jer znaju da će biti pozvani”, kaže Benković.

Novi život i grob u Donjoj Mahali

Od prošle godine, kako nas je Ivo napustio, u sklopu festivala posvećenog njemu, ide se na njegov grobu rodno selo Donja Mahala kako bi se položili vijenci. Njegovi mještani su napravili brončano poprsje i uredili graniti grob, kako kažu, za svog glumca.

“Mislim da nitko na prostoru bivše SFRJ nije napravio tako nešto za svog glumca. Također, napravili smo i njegovu veliku brončanu skulpturu u gradu. Zaista izgleda fantastično, upravo onako kako je on zaslužio. Vjerujem da smo se na ovaj način barem donekle dostojanstveno odužili svemu onome što je on učinio za nas”, kaže on.

Za Posavce i Orašjane, Ivo je bio veliki glumac a obični čovjek. U nekim stvarima je, pričaju, dosegao sam vrh, ali je i tada ostajao tako skroman, ponizan i jednostavan čovjek iz njihovog pitomog posavskog kraja. Uglavnom se družio sa običnim ljudima i nikada u životu nije pravio selekciju niti je težio nekom elitizmu. Kada je sjedio u društvu, za njega nikada nitko ne bi rekao da je to veliki glumac, slavni umjetnik, već običan čovjek. Teško im je i izdvojiti neke značajke o Ivi, pa ni najbolju ulogu, jer ga, kažu nikada nisu doživljavali kao nekoga slavnog.

“Postoje njegove uloge koje su briljantne, kao i one koje se čovjeku prosto sviđaju. Meni osobno je njegova najbolja uloga oficira UDBE u ‘Dugoj, mračnoj noći’. Tu je fenomenalno odglumio. Mi smo se družili godinama i teško mi je izdvojiti nešto o njemu posebno, jer je nama sve bilo stalno i obično. Voljeli smo dugo sjediti, posebno uz rijeku Savu gdje imam svoj ranč. On je uvijek prvo dolazio kod mene, pa onda išao kući, pošto je tamo živio sam. Nikada nismo pričali o poslu i glumi, ali jesmo uvijek o nekom običnim i normalnim temama. Nikad o politici. Uživao je u prirodi i jednostavnim stvarima. Po tome ga patim”, kaže Benković.

On priča kako Ivo nikada nije bio vrsta čovjeka koja zabavlja društvo, bio je povučen i tih, ali jeste volio humor. Reagirao je na pravi način, ali nije bio showman.

“Uvijek je bilo tako, ako je desetoro u društvu, on je sa strane, smije se i sluša. Nikada se nije isticao pod svaku cijenu. Ivo se dovoljno istaknuo po svojim ulogama pa mu to uopće nije bilo ni potrebno. Svaki njegov dolazak i druženje bili su bijeg i odmor od napornog posla koji je obavljao. Bio je čovjek sa stotinama uloga i likova. Briljirao je na platnu i daskama, a ovako je bio izuzetno skroman i ponizan čovjek. Nije se uzdizao u odnosu na druge. Naravno, volio je život. Bio je hedonista, volio je i pojesti i popiti, podružiti se. Volio je žene. Volio je Savu, oldtajmere, konje i pse, životinje općenito. Kada pričam o njemu, ljudi steknu utisak kao da se nisam družio sa njim, ali meni je to sve jednostavno i obično. Mi imamo svoje najbliže prijatelje, možda ni ne želimo da podijelimo sve sa javnošču, takvi smo ljudi, nama je to sve nekako bilo sve jednostavno”, priča on.

Monografija

Benković kaže kako je ove godine, na obljetnicu održavanja festivala trebala biti predstavljena i monografija o slavnom glumcu, ali su prvo korona, a onda i potres koji je pogodio Zagreb, sve stavili na čekanje.

“Počeli smo je praviti i trebala je biti gotova do otvaranja festivala. Međutim, prvo nas je poremetila korona a daleko više potres u Zagrebu, jer su brojni sudionici, kritičari, glumci i prijatelji koji su trebali napisati dio o Ivi, pretrpjeli štete u svojim stanovima. Ljudi se zabavili oko sebe. Nisu stigli sve završiti i to će onda sigurno biti gotovo tijekom sljedeće godine. Tu je mnogo bitnih ljudi, kritičara i glumaca, redatelja i bliskih Ivinih prijatelja, dati će u pismenoj formi svoje utiske o njemu. Tu su ljudi iz Beograda, Niša, Zagreba, Sarajeva… Sigurno neće biti gotovo za 25. obljetnicu festivala kada smo planirali da je promoviramo. Festival će i dalje trajati, biti će i dalje posvećen Ivi. On je dalje u glavnoj ulozi, a na nama je da to prenesemo na nove generacije, jer su njegovi filmovi za sva vremena”, kaže Benković.

Dnevnik.ba