Bio je 25. listopad 1944. godine, kada sam oca ispratio za Pančevo, ne znajući da odlazi u smrt. Nedelju dana kasnije saznali smo da su 72 pilota, s rukama vezanim žicom, odvedeni na Stratište kod sela Jabuka, spušteni do Tamiša i tu streljani. Dakle 72 pilota, sve bolji od boljeg, streljani su bez ikakvog razloga, samo zato što su u jednom periodu služili kralju i domovini – sjeća se Dušan Mandarić
Krajem listopada 1944. u selu Jabuka kod Pančeva partizani su strijeljali 72 pilota zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije.
Dušan Mandarić, sin Ise Mandarića, jednog od ubijenih pilota, nadao se da će formiranje vladine Komisije za pronalaženje masovnih grobnica u kojima se nalaze žrtve komunista iz vremena Drugog svjetskog rata, doprinijeti da se konačno sazna istina o sudbini njegovog oca, ali ni ta komisija nije uradila ništa po ovom pitanju.
Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, Isa Mandarić, pilot kraljevskog zrakoplovstva, uspio je poslije mnogih peripetija nastaniti se u Zemunu, samo dan prije nego što ovaj grad postao dio tzv. “NDH”. Tu su Mandarići preživjeli četiri teške godine okupacije i dočekali oslobođenje Beograda. A samo tri dana kasnije, 23. listopada1944, partizanska komanda je pozvala sve stare pilote kraljevskog zrakoplostva da se jave u komandu u Pančevu i pomognu u oslobađanju zemlje od okupatora.
Isa Mandarić
– Kao čovjek koji je čitav život posvetio avijaciji, otac je bio presretan. Poslije četiri godine ponovo mu se pružala prilika da leti. Bio je 25. listopad kada smo ga majka, brat i ja ispratili za Pančevo, ne znajući da odlazi u smrt. Nedjelju dana kasnije saznali smo da su otac i još 71 pilot u noći između 29. i 30. studenog s rukama vezanim žicom odvedeni na Stratište kod sela Jabuka, spušteni do Tamiša i tu streljani. Dakle 72 pilota, sve bolji od boljeg, streljani su bez ikakvog razloga, samo zato što su u jednom periodu služili kralju i domovini – sjeća se Dušan Mandarić, koji je tada imao osam, a njegov brat deset godina.
Dušanova majka Desanka tri puta je odlazila u Pančevo, ali za partizansku komandu piloti kao da nikada nisu postojali. A onda je u kuću Mandarića došao jedan čovjek i rekao:
„Nemojte više tragati za mužem. Te noći kad je odveden na streljanje, bio sam s njim u sobi. Bio je uplašen i uplakan jer kod kuće ima ženu i dvoje male djece. Ja sam se preko veze spasao.“
Više od šest desetljeća kasnije, srpnja 2007, Dušan Mandarić je posjetio Historijski muzej u Pančevu i podnio zahtjev da mu se omogući uvid u svu dokumentaciju iz listopada1944. Rečeno mu je da Muzej o slučaju strijeljanih pilota kraljevske avijacije ne posjeduje nikakvu dokumentaciju. A nakon formiranja vladine komisije koja je trebala pregledati arhive i utvrditi spiskove ubijenih bez suđenja od 1944. do 1946, državni sekretar u Ministarstvu pravde Slobodan Homen izjavio je da će se pomno raditi na slučaju strijeljanih pilota, ali od toga nije bilo ništa.
Za utvrđivanje pune istine o sudbini 72 pilota zalaže se i predsjednik Vazduhoplovnog saveza Srbije Labud Bulatović. A inicijator čitave akcije, padobranac i novinar Danko Vasović kaže:
– Pozivam Vladu i Parlament da učine sve da se ovim čestitim ljudima barem obilježi grob i posmrtno vrate profesionalna i građanska prava. Da bi stvorili jednog pilota potrebno je 24 godine. A ovdje je likvidirana čitava klasa. To nijedna zemlja nije u stanju da nadoknadi. Sramno je da se 73 godine šuti o tako velikom zločinu.
Tko je odlučivao o njihovom životu ili smrti opisuje pilot Kosta Aćin u svom djelu „Spomenica palih Srba vazduhoplovaca 1941-1945″ strana 262. izdatom u Washingtonu godine 1975.
To je bilo Vijeće u sastavu: Franjo Pirc, pukovnik Kraljevskog zrakoplovstva, kasnije general Pavelićeve NDH a potom general i prvi komandant zrakoplovstva Titove Jugoslavije; Božo Lazarević, pilot, kasnije Titov general; Milan Simović Zeka, zrakoplovni narednik, kasnije general; te izvjesni Gavro Škrivanić.
U toj knjizi još piše da su krajem 1944. oficiri kraljevskog zrakoplovstva pozvani da se jave na dužnost u Komandu zrakoplovstva u Zemunu, odakle su prebačeni na pomoćni aerodrom Lisičji jarak gdje su saslušavani i strijeljani u blizini Jabuke kod Pančeva. Na tom mjestu se danas nalazi spomenik Stratište posvećeno Srbima, Židovima i Romima koji su ubijeni od strane NJemaca, ali nikakvo obilježje ne postoji za strijeljane pilote.
wpDiscuz
