Zovem se Augustina Grebenar
Tata i mama zovu me Tina
Imam i bracu
Tu pored sebe
I daleko smo od vas
Skroz daleko
Da sam tog dana
Lipnja, desetog
Samo časak prije utrčala u kuću
Napit se vode
Danas nitko od vas ne bi znao tko sam
***
Zovem se Augustina Grebenar
Tata i mama mole se i sada
Moja Tina, sunce moje
Mole se i za bracu
Velo, dušo i oko moje
Oni to tako
Vazda
Čujem tatu, ponavlja ono što je bio rek’o
Velo, sine, najprije naući pjesmicu recitirat
Pa onda s djecom na igralište.
Čujem i mamu kako viče
Djeco, pazite se,
Velo, Tina
Ona se tako uvijek plaši
Zovem se Augustina Grebenar
Mi smo krivi što smo se igrali
Krivo je toplo igralište što smo vriskali
Sad nas više nema
Ni mene ni Vele
I svi sada znate za nas
***
Velika sam Tina
Augustina Grebenar
I da vam kažem
Hraneći se oblacima na nebu odrasla sam
Al svega se, od dole, sjećam
Vidim toplo igralište u ljetno predvečerje
I mnoštvo zaigrane djece
Da sam, makar, za tren u tom lipnju desetom
Utrčala u kuću u skliskim japankama
Danas bi možda bila liječnica, znanstvenica…
Ne
Tužiteljica bi bila
Do kasnih sati kopala bi po papirima, tragajući za ubojicama djece
Da sam barem za treptaj oka u tom desetom lipnju postala nevidljiva
Danas se nitko ne bi smio praviti da ne zna za igralište
S kojeg i sada odjekuje dječja vriska
I miris baruta
I svi znaju tko smo, i kako nas više nema
***
U lipnju desetom
Zajedno.
Obje Sanje
I Milan
I Dragan
I Dražen
I Boris
I moj Braco
I ja
Augustina Grebenar
Vidim i ljetno predvečerje
I kako ležim
I kako ne osjećam ništa
Jer ne boli
Čujem mame i tate kako vrište i dozivaju
Čujem i smijeh tamo nekih ljudi
Zašto jedni vrište
a drugi se smiju?
Ja ne znam šta to znači
Znam samo da sam kriva
I svih njih sedam koji leže kraj mene
Znam da jesmo
Sto posto smo krivi
I naše igralište
Krivo je
Što nismo više živi
***
Zovem se Augustina Grebenar
S oblaka gledam naše mame i tate
Ono što je ostalo od njih
Tate i mame naše, kipove popucale
Popucale kao što je naše igralište popucalo tog lipnja desetog
Vruć izrezan kolač naše je igralište
Kao i njihova lica
Lica naših tata i mama
Oni ne plaču glasno
k’o što mi djeca plačemo
Oni plaču puno bolnije
samo to rade drugačije.
Tamo ih boli
Gdje su nas nosili
Tamo pod srcem
Vi ne vidite njihovu bol
Do neba je visoka ta bol.
Njima svakog dana ručak miriše na dim s igrališta
Svaki zalogaj koji jedu njima je novi geler
Zovem se Augustina Grebenar
Imam dvadeset i sedam godina
Iz Viteza sam
Odrasla među oblacima
Zajedno s bracom i prijateljima iz lipnja desetog
Čekam
Mi čekamo
Nitko se ne javlja
***
Zovem se Augustina Grebenar
I ležim
Ne znam gdje su moje japanke
Dijana, moja sestra vrišti
Kao da je nešto puno boli
Dijanu najednom ne čujem više
Tata moj čujem kako trči i plače
Ni njega ne čujem više
Mama me doziva iz daljine
I brata doziva
Njega ne čujem
Grlim svoga bracu
Kažem braci Velimiru da se ne brine,
Da su na radiju rekli kako su veliki ugasili rat
I da su upalili mir
I da taj dan djeca mogu vrištati na igralištu
Tako su nam kazale i mame i tate
Da rata više nema
Skroz ga nema
Moj braco je zaspao u mom krilu
Na oblaku svoje sestre Tine
***
Zovem se Augustina Grebenar
Sada sam odrasla
I svi u desetom lipnju punimo dvadeset i sedam godina
U toplini predvečerja
Nas osmero smo braća i sestre Blizanaca
Mjesečeva djeca
Braća smo i sestre po granati
Zaigrana dječurlija koja čekaju pravdu
Zbog ubijenog lipnja
S oblaka vidim ljude koji su ispalili granatu
U onom predvečerju desetog lipnja
Zovem se Augustina Grebenar
Da sam samo za hip utrčala u kuću napiti se vode
Danas bi na ulici srela Ubojicu Igrališta
Njega koji se i danas smije
Dok pupaju viteške lipe
Upitala bih ga
Sjećaš li se ubojico nas zaigrane Djece igrališta?
Znaš li da djeca koja razdragano vrište nisu oklopna vozila?
Pitala bih ga
Znaš li da djeca nemaju gusjenice?
Zašto su ti smetale bose noge, tenisice i japanke?
Sve bih ga pitala
Dok se on smije i dalje
***
Zovem se Augustina Grebenar
Mama me i danas zove Tina
Ja sam u Vječnosti
I Djeca igrališta su u njoj
I svi znate da me nema
I da nema njih
Čekamo vječno i čekat ćemo još toliko
A što vi čekate
U Vječnosti
Ubojicu Igrališta da vam se smije!?
Da se i vama netko smije!?
***
Tata me podiže sa zemlje
Moj osmijeh razli se igralištem
*****
,,To live in the hearts we leave behind is not to die''.
10.6.1993.-10.6.2020.#DjecaViteza #osam #Augustina #AugustinaGrebenar #AlwaysMissed #NeverForgotten #27thAnniversary #VitezMassacre pic.twitter.com/4rR0TvcLAt
— Petar Ivan Kovach (@KovachPetar) June 9, 2020