Express otkriva stare vrpce sa sjećanjima Ivana Steve Krajačića, koje objašnjavaju i raspad Jugoslavije, te današnju HrvatskuZadnjih 35 godina nije se znalo kakva je sudbina zatekla 87 vrpci koje je, radi memoara Ivana Steve Krajačića, snimila poznata novinarka Dara Janeković. Ivan Stevo Krajačić, Titova desna ruka, glavni sovjetski obavještajac na Balkanu, kanio je uz njenu pomoć objaviti svoja sjećanja, ali se – iz nepoznatih razloga, na kraju posla – predomislio. Došlo je do sudskog spora, u kojemu je zagrebački sud na kraju zabranio objavu materijala pa je Dara, katkad, samo fragmentarno navodila dijelove.
Nagađalo se da je objavu Krajačićevih memoara stopirao Josip Vrhovec, jugoslavenski ministar vanjskih poslova, koji je Krajačića uvjerio da bi to po njega bilo opasno. Krajačić je, naime, znao najviše što živ čovjek može znati: kako je Tito 1938. dospio na vrh partije, koji su jugoslavenski komunisti surađivali s Gestapom a koji s ustašama, gdje je završila ustaška arhiva iz UNS-a, tko su bili ruski (sovjetski) agenti u Jugoslaviji (on im je, konačno, bio šef), kako je nastradao Hebrang a kako Krcun, kako je pao Ranković, što je bio smisao ustavnih promjena iz 1974. godine, za koga je radila Jovanka, i tako dalje i tomu slično…
“Krajačićeve vrpce” na kraju su lagano potonule u zaborav. O njemu se nikad nije puno govorilo, a on sam, kako se čini, to nije ni želio… Interes za njih obnovio je, međutim, vremešni Josip Manolić, koji je u drugom svesku svojih memoara rekao da su vrpce – kod njega! “Stevo mi je prije smrti darovao snimke razgovora koje je vodio s Darom Janeković.
Zna se što se radi s neposlušnima
Zašto je taj zapis kod mene, predstavlja li neku oporuku ili je zapravo riječ o povjerenju koje je imao u mene znajući da će zapis ugledati svjetlo dana kad za to sazriju uvjeti?
Teško mi je i danas odgovoriti što su mu bile namjere. Svojom nesuđenom biografijom Stevo je znao reći: ‘ne štedite me od pohvala nego od pokuda‘, ali ja nisam njegov biograf nego samo nastojim događaje koji nas povezuju otrgnuti od zaborava, posebice one koji se tiču stvaranja samostalne suverene Hrvatske, i pokazati njegove zasluge na tome putu.”, piše na 193. stranici drugog memoarskog sveska Josipa Manolića, naslovljenog “Domovina i špijuni”…
No ono što je iznenadilo čitatelje knjige bila je činjenica da iz tog historiografskog blaga nije citirano praktički ništa, pa je i dalje ostala lebdjeti sumnja o postojanju tih materijala.
No redakcija Expressa uspjela je dobiti na uvid tajanstvene vrpce i transkripte Krajačićevih sjećanja. Već i parcijalni uvid u taj bogati materijal jasno pokazuje da je riječ o građi koja će, kad prođe ozbiljnu stručnu verifikaciju, svakako baciti novo svjetlo na noviju hrvatsku povijest…
Na pitanje zašto ta sjećanja nikad nisu publicirana, naš izvor, koji nam je materijale dao na uvid, objašnjava: “Ivan Stevo Krajačić dao je barem deset intervjua koji nikad nisu objavljeni. Novinari bi došli k njemu, razgovarali, a kad bi se javili njegovoj tajnici za autorizirani tekst, dočekalo bi ih iznenađenje.
Tajnica bi im rekla: ‘Znate, ništa od toga…'” Krajačić je imao što tajiti, nastavlja naš sugovornik, pa dodaje:
“On vam je 1938. krenuo u Moskvu, na poziv centrale. Došao je do Češke, a onda, navodno samoinicijativno, odustao od puta u Moskvu i krenuo u Španjolsku. Zamislite, Staljin vas zove u Moskvu, a vi se u Pragu predomislite i odete u Španjolski građanski rat? Koliko vam je to uvjerljivo? S druge strane, komunisti koji su se vraćali iz Španjolske nakon poraza republikanaca obično su prolazili njemačko zarobljeništvo. Francuzi su ih isporučivali Nijemcima. Zašto bi nacisti pustili toliku masu komunista, svojih najljućih protivnika, na slobodu? Koliko ih je pristalo na suradnju? Je li Stevo bio među njima?”
Nije samo to kardinalna zagonetka. Ruske su tajne službe (GRU) u Španjolskoj likvidirale sve koji su se odmetnuli od Staljinove politike. Staljin nije dozvoljavao širenje komunističke revolucije po svijetu, jer bi ga to suočilo s većim neprijateljstvom i izolacijom no što je mogao podnijeti.
Dok se njegov arhineprijatelj Trocki zalagao za “permanentnu revoluciju” kako bi cijeli svijet postao oaza komunizma, Staljin je, kao realist, bio zagovornik doktrine o “komunizmu u jednoj zemlji”. A da se ta linija provodi, brinuli su se posebni odredi ubojica, koji su – u Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji, Meksiku, posvuda – ubijali neposlušne.
Ivan Stevo Krajačić bio je, čini se, na čelu jedne takve skupine egzekutora… No Krajačića vidimo i na nizu drugih lokacija na kojima se stvarala velika povijest.
On 1941. provodi u Zemunu i u Beogradu, baš u vrijeme kad nekim čudom biva uhićen pa potom strijeljan drugi Staljinov ubojica, Mustafa Golubić, Titov partijski neprijatelj. Krajačić je uz Tita u vili u Visokoj, u vrijeme kad (1948) prima Staljinov telegram, kojim Tito biva proglašen izdjanikom.
U sobi su samo Tito, Krajačić i Titov pas. Krajačića potom vidimo u Beogradu kad se Tito ženi s – gle čuda – njegovom štićenicom Jovankom, s kojom ostaje u doživotnom prijateljstvu.
Krajačić 1966. priprema i famozni Brijunski plenum, na kojem pada Aleksandar Ranković, a, kako pokazuju ove vrpce, Krajačić pomaže Titu i da, uz suradnju Katoličke crkve, od Italije isposluje priznanje zapadnih granica Jugoslavije, to jest SR Hrvatske.
Bez tog posla RH bi danas imala velikih problema – to postaje posve jasno kad vidimo koliko nam u Piranskom zaljevu, mala i neutjecajna Slovenija može zagorčati život zbog uskog “dimnika” – što bi tek mogla moćna Italija da granice nisu priznate?! Ljudi misle – nastavlja naš izvor – da je Brijunski plenum odrađen na Brijunima.
To je prilično naivan pogled na stvari… Krajačić je prije plenuma odradio razgovore sa svim sudionicima, oni su na otok došli pripremljeni. Znali su koje su njihove uloge i što trebaju govoriti, a da ne bi došlo do neke neočekivane psine, za mjesto plenuma određen je otok, nedostupan običnim ljudima, zaštićen, posve pod kontrolom.
“Kad smo micali Rankovića, odredio sam”, piše u transkriptu, “da to bude na Brionima, tako nikakav neprijatelj nije mogao doći i svaka je psina bila otklonjena…” Brijunskim plenumom nije maknut samo Ranković.
Poražena je cijela unitaristička struja, koja se oslanjala na Srbiju i na Udbu. Krajačić, u nizu citata – ne zaboravimo, razgovori su vođeni krajem ’70-ih i početkom ’80-ih godina – sasvim jasno pokazuje da mu je na umu hrvatska (odnosno republička) samostalnost, i da je posve načistu o tome da ustavne promjene ciljaju na državnost republika.
“Sadašnji je ustav (iz 1974.) kruna svega što smo dugo godina smjerali. K tome se dugo išlo, ali se to što hoćemo nedovoljno izvršavalo”, kaže Krajačić pa pojašnjava:
“Sjedio sam dugo godina i u Ustavnoj komisiji i prigovarao Kardelju – dobro, majku mu, ostavite nešto i za republike… smatrao sam da treba nešto ostaviti i federaciji, da vojska treba ostati jedinstvena. Zato sam i rekao, daš im iglu, a ušicu držiš kod sebe… To onda nije ono kuda idemo…”.
Stepincu u zatvoru nije baš bila “robija”
Njegove insajderske tvrdnje o tome kako su Partija i Crkva surađivale na utvrđivanju zapadnih granica države – koje je Krajačić, čini se, više doživljavao kao Hrvatsku a Tito kao Jugoslaviju – danas djeluju šokantno. “Stevo mi potom govori”, piše u transkriptu, “da je bio jedan od onih koji su gurali da se uspostave diplomatski odnosi s Vatikanom i da profesor Vjeko Cvrlje pođe tamo pošto je kao profesor, i po vanjštini, bio ugodna figura…”
“Podsjeća i na to da je Papa odlučio stvoriti Riječku nadbiskupiju, od Kopra do Karlovca, priznati državnu granicu, koju danas još uvijek reakcionarni krugovi Italije ne priznaju. Znate”, rekao je Krajačić, “bila je dosta velika stvar kada je Papa to priznao”.
Kratka wikipedijska odrednica kaže: “Pod talijanskom okupacijom, 1925., osnovana je Riječka biskupija, u čiji su sastav ušli hrvatska i slovenska područja izvan Istre. Nakon Drugog svjetskog rata talijanski biskup i svećenici napuštaju Rijeku, a 1950. razdijeljeni su slovenski i hrvatski dio područja biskupije.
Dana 27. srpnja 1969. ujedinjene su Senjsko-modruška i hrvatski dio Riječke biskupije te je tako nastala Riječko-senjska nadbiskupija. Sjedište nove nadbiskupije i metropolije postala je Rijeka s katedralom sv. Vida…” “U Kumrovcu, rodnome mjestu druga Tita, izgradili smo modernu crkvicu. Poslije toga više ni ovi iz Svetog Jeronima nisu mogli više prigovarati…”
Krajačić govori i o Stepincu: “U Hrvatskoj smo imali silnih problema s klerom. Morali smo uhapsiti Stepinca. No kad je bio uhapšen, nastojao sam da dobije posebnu prostoriju za bogoslužje, da nitko ne može reći, gle bezbožnici maltrertiraju Stepinca.
Čak sam mu omogućio da u zatvoru dobija i vino… Premda je bio uhapšenik, imao je određene pogodnosti”. “Uvijek sam vodio računa o svećenicima i biskupima. S onima koji su bili voljni surađivati sam razgovarao. Neki od njih su k meni dolazili, k nekima sam ja odlazio. To je samo mali dio neobjavljene građe.
Javnosti su poznati još neki fragmenti. U intervjuu koji je Dara Janeković, nesuđena suautorica Stevine biografije, dala tjedniku Globus 25. svibnja 2001. godine, novinarka ističe kako je Krajačić bio iznimno važan za Nazorov boravak u partizanima.
“Stevo Krajačić je zapravo spasio Nazora za vrijeme noćnog napada ustaša na Otočac u rujnu 1943. Ustaše su u ponoć snažno napali, združeni s četnicima. Bilo je to neposredno iza kapitulacije Italije, kad su brojne partizanske jedinice otišle u Primorje i Dalmaciju. Malo nas je ostalo uz Glavni štab. Milka Kufrin i ja plivale smo usred noći preko hladne Gacke i tako se spasile. U gradu je bio i Vladimir Nazor. …
U napadu na Otočac teško je ranjen Ivan Krajačić Stevo, koji je zauzeo položaj na jednom raskršću i pomogao spašavanju Nazora i onih koji su se našli pod žestokim udarom ustaša”, kaže gospođa Janeković i dodaje:
“Mislim kako je Krajačić bio vrlo privržen Titu. Znam to po mnogim stvarima. Pitala sam ga čak i to je li on bio atentator Kominterne, poslan da ubije Tita. To mi je demantirao. Stevo je bio pored Tita, ovdje u Zagrebu, kad mu je sovjetski ambasador donio napadačko pismo Staljina i Molotova 1948. Tom prilikom Titov pas, Tigar, zgrabio je ambasadora za ruku.”
Na pitanje što je od Steve doznala o prisluškivanju Tita, Dara Janeković u Globusu je rekla: “Krajačić mi je prenio navodne Titove riječi o sumnji da ga prisluškuju.
U njega je, kako je tvrdio Stevo, imao puno povjerenje. Ispričao mi je da su ga Tito i Jovanka pozvali na ručak i da ga je Tito upitao može li mu poslati nekoga da to provjeri. Krajačić je, navodno, poslao dvojicu povjerljivih tehničara malim avionom, provjerili su sve i iste se noći vratili u Zagreb.
Krajačić mi je tvrdio da su pronašli uređaje za prisluškivanje.” Jedan detalj iz knjige generala Ljubodraga Đurića pokazuje da je Krajačić zapravo Titu organizirao vlastitu, privatnu tajnu službu. Stevo Krajačić je odmah 1945. u urede na Dedinju postavio prislušne uređaje, tzv. kruške, koje su, nominalno, služile za komunikaciju između dužnosnika, ali su de facto bile prislušni aparati preko kojih su Tito i njegovi pouzdanici znali gdje što tko govori. Dara Janeković govori i o poznatom logoru:
“Pitala sam ga tko je pronašao Goli otok i je li znao što se tamo događa. Rekao je da ga je on otkrio, zajedno s kiparom Augustinčićem. Augustinčić je, navodno, tražio kamen, a Stevo ‘sigurno mjesto za informbiroovce’. Crvena armija je već bila u Mađarskoj. Rekao je kako su ‘morali internirati informbiroovce koji bi u slučaju napada SSSR-a mogli postati peta kolona’, ali da nije znao što se tamo događalo, iako je bio ministar unutarnjih poslova. Prema njegovim riječima, Goli otok nije bio pod ingerencijom Hrvatske nego Saveznog ministarstva unutarnjih poslova. To ih, naravno, ne opravdava. Morali su znati jer se o tome u javnosti već šaputalo…”
U kojem će obliku ovi zapisi – prezentirani dio samo je minijaturni komad velike građe – ugledati svjetlo dana, još treba vidjeti. Dara Janeković s Krajačićem je vodila 87 razgovora, snimljenih na magnetofonsku vrpcu, prekucanih na oko 2000 kartica teksta… Treba biti strpljiv do objave cjeline ovih spisa, a onda krenuti u filigranski rad, istraživanja, uspoređivanja iskaza, provjere arhiva – valjda će do tada i Moskva i Berlin pripustiti sve zainteresirane…
CIA KAŽE DA JE STEVO KRAJAČIĆ JOŠ OD 1985. BIO NAJMOĆNIJI ŠPIJUNIz friško deklasificiranih arhiva američke Središnje obavještajne službe (CIA) vidi se da su, još sredinom 80-ih, detaljno analizirali sukobe u državnom vrhu tadašnje SFRJ. Dio tih opsežnih i zanimljivih dokumenata, a dosad nepoznatih javnosti, bavi se obračunima s, kako kažu američki analitičari, “Titovim obavještajcima”. Uključujući i notornog Ivana Stevu Krajačića, posebno bliskog Titu (izvještaj je iz listopada 1985., dakle pet godina nakon Brozove smrti). Amerikanci tvrde da je bez presedana rat koji međusobno vode stari partijski, obavještajni i policijski visoki kadrovi. Uglavnom to čine kroz memoarske knjige koje izdaju ili rukopise koji neprestano cure u javnost, a pružaju nove, sasvim nepoznate, poglede na događaje i osobe iz ranih dana jugoslavenske revolucije i oslobodilačkog rata. “Mreža optužbi i kontraoptužbi previše je složena da bi se jasno objasnila u ovom dokumentu”, piše u izvještaju koji šef CIA-e za Europu šalje ni manje ni više nego glavnom ravantelju agencije i njegovu zamjeniku. Izdvojeno je nekoliko zanimljivih afera i osobnih sukoba koji su, bez ikakve sumnje, zanimljivi i iz današnje perspektive. Evo dio o Krajačiću koji je povezan s njegovim reakcijama na tvrdnje obavještajca i publicista Josipa Kopiniča o tome da je Andrija Hebrang od 1942. bio agent njemačkoga Gestapoa te da su Sovjeti taj podatak skrivali od Tita. Tako su, tvrdi on, ucjenjivali Hebranga da radi za Moskvu. Te tvrdnje učinile su Kopiniča metom napada u Hrvatskoj. “U nedavnom intervjuu Ivan Stevo Krajačić, Titov najbliži konfidant u hrvatskoj partiji, obrušio se na Kopiničeve tvrdnje da je on (Krajačić) bio pripadnik sovjetske vojne obavještajne službe u Jugoslaviji. Krajačić je ‘uzvratio uslugu’ Kopiniču optužujući ga da služi ‘tko zna čijim stranim interesima’ te da je zastupao srpske nacionalističke interese u vrijeme tvrdog Rankovićeva utjecaja”. CIA također nagalašava da iza sukoba starih špijuna stoje vladajuće partijske strukture, koje, pod maskom obračuna iz prošlosti, zapravo vode žestoke ratove za utjecaj u svojim republikama i republičkim partijskim organizacijama. Dakle, brutalna borba za vlast koja se zbiva samo pet godina prije početka raspada socijalističke Jugoslavije i stvaranja samostalnih država. CIA zaključuje da takve rasprave (bez spominjanaja raspada SFRJ) mogu dovesti do “političkog i društvenog procesa detitoizacije uz moguće pozive za rehabilitaciju svih onih koji su bili žrtve komunističkih čistki bez obzira na ideološku pozadinu. Ili zaoštravanje sukoba između zastupnika reformi i staljinističkih recidivista u državnom i partijskom vrhu.Igor Alborghetti
wpDiscuz
