Tekst od prije 5 godina podijelio je pro.dr.sc. Ivo Lučić na svom profilu:
Pored organiziranih političkih stranaka, od kojih su neke nasljednice materijalnih dobara i ideja Saveza komunista, u hrvatskoj javnosti prisutna je i jedna poveća skupina ljudi koji su u razdoblju komunističke vlasti bili dio vladajuće (sub)strukture na različitim položajima što je dakako podrazumijevalo uživanje brojnih privilegija. Njihove ljudske i društvene vrijednosti uglavnom su bile upitne, poglavito one ljudske, za koje se prilično sigurno može reći da su (bile) ispodprosječne. Najvažnija im je legitimacija bila “ispravno” ideološko stajalište i bezuvjetna lojalnost režimu što ih je činilo podobnim. Njihov zadatak bila je „budnost“ i ideološka borba s „narodnim neprijateljem“ kojega je u slučaju neaktivnosti ili nepostojanja valjalo potaći odnosno izmisliti i tako opravdati ulogu i funkciju čuvara ideje i režima koji ju je u praksi ostvarivao.
Promjenom političkog sustava i uvođenjem višestranačja, ti policajci misli i čistači ideja, ti egzorcisti – istjerivači fašističkih demona iz opsjednutih Hrvata, nakratko su izgubili pozicije, ali su se ubrzo vratili u vidu „građanskih inicijativa“ i „nevladinog sektora“. Obilno financirani i medijski protežirani stvorili su privid društvenog autoriteta i važnosti te su zauzeli moralno superiornu poziciju i nastavili tragati za neprijateljem demosa odnosno demokracije. Građanska lica na službi u JNA i progonitelji „ostataka građanskog društva“ postali su „građanski aktivisti“, zatirači demokracije i čuvari ideološke čistoće pretvorili su se u „demokrate“. Rigidni komunisti postali su „borci za toleranciju“ i „poštivanje različitosti“, sljedbenici J. B. Tita, Stane Dolanca, Nikole Ljubičića i Jakova Blaževića postali su zagovornici „otvorenog društva“ i „ljudskih prava“. Istraživači „utjecaja misli Karla Marxa na povećanje proizvodnje kukuruza u brdskim predjelima zemlje“ postali su „politički analitičari“, „vodeći stručnjaci“ i „ugledni intelektualci“. Svi skupa ostali su ovisnici o proračunu i donacijama.
Tamo gdje nema fašista, ‘antifašisti’ su beskorisni i društveno štetni kao i davanje antibiotika organizmu kojeg nisu napale bakterije
„Istaknuti povjesničari i publicisti“, koji nikada nisu čuli za Bleiburg, a ako su i čuli onda tvrde da se tamo ništa nije dogodilo, dali su sebi u zadatak, proglašavajući to čak svojom misijom, „suočiti nas s prošlošću“. Naravno, samo s onim njezinim dijelovima koje nam oni odrede. A sve to u ime „antifašizma“ te najvažnije odrednica njihova društvenoga angažmana. Sebe su proglasili „antifašistima“ a sve one koji osporavaju njihovu ulogu i društveni položaj „fašistima“, bez obzira jesu li to liberalni demokrati, demokršćani, konzervativci, ili bilo što drugo. Podjela koju su oni postavili dijeli Hrvatsku na njih i „fašiste“, a zapravo jedina kakva takva konkurencija su im oni, slični njima, koji postrojavaju „stranačku vojsku“ – snage oslabljene i prilično alkoholizirane desetine.
wpDiscuz
