Potres koji je u jutro 9. studenog 1880. godine pogodio Zagreb bio je razoran. Stanovnici su bili tako prestravljeni silinom katastrofe koja ih je zatekla u snu da je na kolodvoru, u naselju u kojem je živjelo tek malo više od 30.000 ljudi – punom ruševina – istog dana prodano 3800 karata.
„Ne računajući crkve, kapele i velike državne zgrade, nastradalo je od potresa 485 kuća u tolikoj mjeri da će troškovi popravka daleko premašiti njihov godišnji dohodak“, napisali su članovi gradskog povjerenstva za utvrđivanje šteta pa nastavili nizati bilancu strašne nepogode:
„U svemu, oštećeno je u Zagrebu 1758 kuća, ne računajući ovamo kuće, koje nisu povjerenstvu prijavljene. Za popravak oštećenih kuća morat će se izdati najmanje dva milijuna forinti”.
Štete su dosezale vrijednost polovice državnog proračuna. Ono što je potres učinio dušama ljudi nikad neće moći biti izračunato. Senator i književnik August Šenoa, koji je, danonoćno pomažući ljudima na hladnu vremenu, zaradio upalu pluća, umro je samo godinu dana kasnije.„Pokvario sam se za vrijeme potresa“, rekao je, a današnji će ga Zagrepčani, koji se u strahu trzaju na svako podrhtavanje tla (bilo ih je od one nedjelje više od 700), savršeno razumjeti.
Nikad se, ipak, kaže poznata kineska mudrost, ne zna zašto je nešto dobro. Iza Zagreba je bio najstrašniji događaj novije povijesti grada, ali pred njim je stajala blistava budućnost, zlatno doba gradnje, koje – prema urbanističkim i arhitektonskim standardima koji su tad postavljeni – više nikad neće biti dosegnuto.
Lijep i moderan grad zapravo se rodio iz ruševina staroga, što u vrijeme potresa nitko nije mogao ni sanjati. Ključni čovjek obnove bio je Herman Bolle (rođen u Kölnu 1845.), asistent austrijskog arhitekta Friedricha von Schmidta, no on to nije mogao učiniti sam. Iza njega su stajali autoritet moćnog ministra kulture Ise Kršnjavoga, pamet, prosvijećenost i snaga Franje Račkoga i Josipa Jurja Strossmayera, kongenijalni rad urbanista Milana Lenucija…
Beli je Zagreb zapravo digla urbana inteligencija tadašnje države, uključujući njenu političku elitu. Premda Herman Bolle nikad nije završio fakultet, bio je silno nadaren, a posjedovao je i energiju koja se obično naziva vulkanskom. Kad čovjek danas pogleda što je napravio u Zagrebu, mora ostati zapanjen i pred brojnošću i pred elegancijom njegovih djela, koja su u Zagreb unijela duh njemačke arhitekture.
U Zagreb ga je, kako to biva, doveo slučaj. Pet godina prije potresa ovaj je Nijemac u Italiji upoznao biskupa Strossmayera i Isidora Kršnjavoga, dvije zanimljive, čudne, velike i kontroverzne ličnosti hrvatske povijesti, koji će postati njegovi najjači zagovornici.
Strossmayer je 30-godišnjeg arhitekta, koji ga se očito silno dojmio, 1876. doveo u Đakovo kako bi pomogao u dovršetku katedrale na kojoj su radili Friedrich von Schmidt i Karl Rösner (nemoguće je ne primijetiti kako su tad Nijemci dolazili u Đakovo, a danas Đakovština kupuje karte u jednom smjeru za Njemačku). Istodobno s radom na katedrali Bolle počinje nadzor Von Schmidtove restauracije crkve svetog Marka u Zagrebu, a kako je bio dobar, pouzdan i nadaren, Schmidt mu povjerava i gradnju zgrade Akademije te obnovu zagrebačke katedrale.Poslovi se množe, prihodi rastu, nove narudžbe zatrpavaju Bollea, pa Nijemac 1878. postaje Zagrepčanin. Ambiciozni protestant uskoro odlučuje postati katolikom, dijelom zbog uvjerenja, dijelom zbog konjunkture. I prije i poslije potresa Kaptol je bio veliki naručitelj poslova, pa mu je konverzija dobro došla, a reputaciju mu je tek potres uzdigao do neba.
Bolle je arkade na Mirogoju počeo raditi prije potresa, a kako one unatoč blizini epicentru nisu stradale, to je uzeto kao dodatni dokaz kvalitete njegova rada, pa je nakon nesreće dobio sve veće poslove obnove grada.
„Položaj glavnog arhitekta Zagrebačke nadbiskupije, a potom i Stolnoga kaptola, osigurao mu je gotovo monopol na popravcima sakralnih građevina, a širenjem kruga prijatelja i poznanika stvorio je sustav veza koji će mu u idućim desetljećima osiguravati brojne projekte i afirmirati ga naposljetku kao jednog od najvažnijih arhitekata hrvatskoga historicizma“, sažeto je njegov uspon opisao dr. Dragan Damjanović, najveći autoritet za tog arhitekta, u jednom radu posvećenom Bolleovoj obnovi Kaptola. No cijeli je grad procvao.
„Potres, koji se u prvi čas smatrao katastrofom za Zagreb, pokazao se po svojim posljedicama upravo blagotvornim, jer se u čitavoj Evropi organizirala sabirna akcija za postradale; u Zagreb je došlo novaca sa svih strana, da se njime poprave štete. Oštećenici su dobivali obilne potpore za obnovu kuća, zajmove za novogradnje, i Zagrebom razvila se na sve strane građevna djelatnost, kakve taj stari grad ne pamti. Novogradnje nicahu kao pečurke, nastaše nove ulice, a stare se širile i produživale kao kraci polipa prema sve daljoj periferiji te grad postade iz dana u dan ljepši i prostraniji, a ono 30.000 stanovništva pomnožalo se brzo na 40.000. Sve je to bila posljedica potresa i plod evropske solidarnosti, koja je pod dojmom prirodne katastrofe pritekla u pomoć gradu, koji se od potresa probudio iz stoljetnog drijemeža“, napisao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka.
Bolle radi Zavod svetog Josipa, odnosno samostan Magdalenki u Nazorovoj ulici, kuriju na Kaptolu 6, kuriju u Novoj vesi 5, sjemenišnu kapelu na Kaptolu, Kemijski laboratorij na Strossmayerovu trgu, Evangeličku crkvenu općinu, zgradu Muzeja za umjetnost i obrt te Obrtne škole, palaču Pongratz na Jelačićevu trgu, mrtvačnicu, kapelu Krista Kralja i kapelu na pravoslavnom dijelu Mirogoja, kuriju na Kaptolu 21, vilu Weiss na Prekrižju (srušena između dva rata), zgradu u Dalmatinskoj 10, kapelicu na Ilirskom trgu, stambenu dvokatnicu u Ulici J. Žerjavića 4 (kuća je njegovo vlasništvo, u njoj se i nastanjuje, danas je ruinirana), Učiteljsku školu u Medulićevoj (s K. Waidmannom, 1893.), umjetničke atelje u Ilici 85 (s Vlahom Bukovcem)…Bolle radi i grobnu kapelu grofova Pejačevića u Našicama i grobnicu obitelji Jelačić u zaprešićkim Novim dvorima. Obnovio je ili restaurirao crkvu sv. Marka, katedralu i nadbiskupski dvor, crkvu u Granešini, kaptolske kurije br. 2, 3, 4, 20, 21, 26, pročelje crkve sv. Katarine, franjevačku crkvu na Kaptolu, crkvu u Remetama, unutrašnjost pravoslavne crkve na Cvjetnom trgu, zgradu u Ilici 45, zgradu na Jelačićevu trgu 1, grkokatoličku crkvu sv. Ćirila i Metoda, zgradu Bogoštovlja i nastave u Opatičkoj 10, kapelicu Sv. Duha.
Lanac koji u svečanim prilikama vidimo na vratu one nesreće od zagrebačkog rektora izrađen je prema njegovu nacrtu, kao i fontana te meteorološka postaja na Zrinjevcu. Bolleu je jedna fontana bila dovoljna. Uz nove tornjeve katedrale, Zagreb dobiva mnoge nove palače, parkove i fontane, pa postaje lijep grad, napravljen, kako se danas voli reći, po mjeri čovjeka. Ukupno je Bolle iza sebe ostavio oko 150 djela.
Obnova je trajala sve do 1906. godine. Zagreb su 1905. i 1906. pogodila još dva potresa, ali nisu prouzročili veću štetu. Tih godina grad ima sreće s kadrovima – uz Bollea, radi i Milan Lenuci, Karlovčanin koji je osmislio ključna zagrebačka urbanistička rješenja, među kojima se ističe čuvena „potkova“.
Lenuci je preuredio i Kaptol, Dolac te Trga bana Jelačića. Zdenko Samaržija, povjesničar i publicist koji vodi povijesna istraživanja na starim građevinama prije konzervatorskih i restauratorskih zahvata, ovako je objasnio sinergiju iz koje se tad rodio moderni Zagreb:
„Zagreb je bio grad na periferiji Monarhije sa skromnim prinadležnostima i još skromnijim financijama, o čemu pregovarači s Bečom i Peštom nisu vodili računa, čemu se, vjerojatno najkapacitiraniji političar Monarhije, Ferenc Deak, čudio: ‘kako Hrvati misle izgraditi državu bez financijske autonomije?’ – no to nije doticalo tadašnju hrvatsku elitu.Kao da su se u Hrvata politikom oduvijek bavili trećerazredni umovi. Srećom po Hrvatsku, ban Mažuranić metropolizirao je Zagreb i doveo u njega najkvalitetnije liječnike, veterinare, profesore, arhitekte i ine intelektualce iz Vinkovaca, Zemuna, Osijeka, Broda na Savi, Nove Gradiške, Siska, Karlovca, ali i otvorio mogućnost zapošljavanja u administraciji i Hrvatima iz Dalmacije, premda Dalmacija nije bila pod njegovom ingerencijom…
Godine 1883. na bansku stolicu sjeo je Khuen. Nije bio ni lucidan ni prepametan niti talentiran za rukovođenje, ali je imao sjajan osjećaj za odabir suradnika – ministarstva su vodili najveći stručnjaci, uredili su šlampavu birokraciju i došlo je do 20 godina kontinuiranoga rasta BDP-a (1893–1913), što je omogućilo gradnju u Zagrebu bez krajcara kreditnoga zaduživanja.
Zagreb je počeo nalikovati na umanjenu Peštu, čije su zgrade bile jedan kat niže od bečkih. Tek toliko da se zna gdje mu je mjesto u Monarhiji. Nije bilo velike obnove nakon potresa 1880. godine – do tada su se zgrade gradile za jednu ili dvije generacije i ovo što smo do sada gledali nije obnova već gradnja, načelno, ex nihilo. Ali, važno je istaknuti, vlastitim snagama.
Stoga, neka nam bude oprošteno, možemo reći da je potres 1880. pomogao da se podigne Zagreb. Koji je donekle uredila Univerzijada, na izdahu socijalizma, kad su druge regije bile u bankrotu, a Zapad se nakon dekolonizacije deindustrijalizirao i poprimao društvene oblike koje socijalistički svijet nije htio, ni mogao, prihvatiti – društvo u kojem vlada jagma…“, kaže Samaržija.
Uistinu, kad pogledamo Zagreb u vrijeme Milana Bandića, vidimo samo – uz iznimku Bundeka, skromno za 20 godina vlasti – opsesiju kvadratima, prodajom, profitom. Pajde i ortaci, jarani i zemljaci, na betonizaciji Zagreba zarađuju milijune, točnije – milijarde, ne vodeći nimalo računa o čovjeku.
Što više kvadrata, što veći iskoristivi prostor na malom zemljištu, velike zgrade načičkane uz uske ulice, bez razmišljanja o zelenilu, mjestima okupljanja, sigurnosti, estetici, zdravlju, obilježje su ove žalosne epohe u kojoj je potrošeno tako puno, a učinjeno tako malo, posve suprotno vremenu Bollea, Lenucija, Kršnjavoga. Jedno je ipak ostalo isto: nezahvalnost i jal naspram graditelja i vizionara.Čovjek bi pomislio da je Bolle uz ovoliko djela bio slavljen, ali nije. Bio je prilično omrznut i izvrgnut prigovorima i tradicionalnom jalu. Bollea su suvremenici zamrzili zbog dogradnje tornjeva na katedralu, i to je djelo koje i danas izaziva prijepore.
Neki, pak, nisu mogli podnijeti ciglu na fasadama, roh bau, koju je Bolle „presadio“ iz sjevernonjemačke građevinske tradicije, dijelom i zbog seizmičke stabilnosti (zgrada Akademije i Arkade ostale su neoštećene u potresu, što je bio jak dokaz ispravnosti njegovih teza) dijelom zbog estetskih razloga.
Gjuro Szabo izjavio je kako “od doba Tatara nitko nije toliko toga u maloj Hrvatskoj uništio kao Bolle, čovjek kojeg su – pozivajući se na njegovo neposjedovanje diplome – jalnuši nazivali “najvećim uništiteljem hrvatske baštine“. Njegov svetac zaštitnik, Iso Kršnjavi, u jednom je pismu napisao: “Uopće si ne možete dočarati kakav rat priređuju tom Bolleu, kojeg se boje kao žive vatre jer je vješt i pošten”.
Bolle je, između ostalog, u Zagrebu sagradio modernu ciglanu, koja je pomrsila račune dotadašnjim industrijalcima, ciglarima, koji su pokrenuli hajku na njega. Danas u Zagrebu ima jednu ulicu i, kako nam se čini, ni jednu spomen ploču, a od njegove je sjajne kuće neki tajkun, kako je dokumentirao Telegram, napravio ruglo – kuća se raspadala i prije potresa, a unutrašnjost joj je izgledala kao deponij.Bolleov Mirogoj ostao je pošteđen napada: zabilježen je kao djelo koje izaziva priznanje svih. U europskom kontekstu to je jedno od najljepših grobalja, čije su arkade ovog puta, za razliku od onog potresa iz 1880., ipak jako oštećene. Nakon 140 godina i dva potresa u međuvremenu (1905. i 1906.), to i nije čudo.
Iako je potres iz 1880. bio procijenjen na 6,3 stupnja po Richteru – seizmolozi tvrde da je to i najjači koji može pogoditi Zagreb – on je bio tridesetak puta jači od onoga koji će 140 godina kasnije pogoditi glavni hrvatski grad, a koji je na Richterovoj skali imao 5,5 stupnjeva. Nevolja s Richterovom tablicom je, naime, ta što sa svakim decimalnim brojem razorna snaga raste višestruko, eksponencijalno a ne razmjerno.
Da je 22. ožujka 2020. Zagreb pogodio onakav potres kakav se dogodio 140 godina ranije, posljedice bi bile neusporedivo teže. Ovog puta razaranja su znatno manja, pa ni obnova i donatorska konferencija neće biti tako raskošne kakve su bile onda. Bit će sjajno ako iskoristimo iskustva i mjerila onodobne obnove u godinama koje slijede.Ozljede nastale 22. ožujka 2020. trebaju sanirati stručnjaci, ljudi poput Bollea i Lenucija. Ali gdje je Kršnjavi? Tko su Bolle i Lenuci? Milan Bandić nikad neće biti Milan Amruš. Možda je „zagrebački Batman“ imao šest mandata, kao nitko, ali nikad se – to je sad jasno – po njemu neće zvati neka ulica u centru grada ili avenija.
Možda kakav sokak u Kozari putevima, kvartu čije dimenzije nikad nije prerastao iako je vladao cijelim gradom. I to kad nastupi zastara i kad i zadnji svjedoci njegovih nedjela umru, pa ostanu samo fontane i Bundek.