Otvaranje privatnog arhiva pape Pacellija izazvalo je lavinu špekulacija i analiza. Primjerice, Britanci i Amerikanci su svašta znali o skrivanju poglavnika u Italiji. Sad su na redu dokumenti Svete StolicePIŠE Prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina
Pristup je dopušten onima koji mogu dokazati znanje talijanskog i latinskog te imaju sveučilišnu diplomu povijesti. Preporučuje se da se, kad dolaze istraživati, odjenu konzervativno. Odluku o deklasifikaciji pojedinih spisa donosi sam papa, pa je tako i Franjo otvorio spise pape Pija XII. Materijali koji su mogli objasniti razmišljanje pape Pacellija dok je bio državni tajnik Svete Stolice, spisi koji pokrivaju vrijeme do 1939., već ranije su bili otvoreni istraživačima. Pacelli je pak za Johna Cornwella “Hitlerov papa”.
Za izraelskog povjesničara i diplomata, Pinchasa Lapidea, bio je “najveći dobročinitelj židovskog naroda”. Tako se u krajnostima kreću i brojne druge povijesne ličnosti, tako ima i Židova koji Stepinca posve iskupljuju i brane te onih koji smatraju da je bio dokraja naopak i nebožanski.
Hrvatski istraživači Crkve, ne samo Stepinca, jer Stepinac je bio samo mali dio života i djelovanja pape Pacellija, pokazali su malo zanimanja istražiti što se nalazi u dokumentima iz dugog pontifikata, koji je započeo 1939. i završio 1958. godine. Mada bi bilo logično da one koji desetljećima rade na slučaju Stepinac ili se bave Drugim svjetskim ratom ili žele nešto više saznati o cijelom razdoblju koje tako bolno dijeli društvo potrče u Rim, da tako učine i oni koji su javno povezani s Opus Deijem i drugim grupama, naši su obzori beznadno skučeni.Kao dio svijeta ne vide se ni mnogi hrvatski privrednici, pa se ne vide ni brojni znanstvenici, koji kao da odbijaju biti integrirani u međunarodnu razmjenu. Teško, doduše, da bi s temama i načinom na koji teme iz prošlosti obrađuju to i mogli biti.
Milijuni stranica deklasificiranog arhivskoga gradiva u Vatikanu vjerojatno neće promijeniti spoznaju o glavnim pravcima vatikanske politike, papi Piju XII., ali o mnoštvu detalja mogli bismo saznati puno više. Bit će moguće vidjeti što su privatno razmišljali i izmjenjivali pojedini svećenici s papom, što je papi pisao biskup Beograda.
Tijekom Drugog svjetskog rata bilo je puno pojedinačnih primjera žrtve, spašavanja, skrivanja ugroženih… Bilo je još više odobravanja osvajanja, radovanja uspjesima oružja ili stavljanja na stranu i u službu vlasti. Isto vrijedi i za 1945., kao i 2020. Za instituciju koja stoljećima ima isto poslanje, uska veza s vlastima i politikom obično nije najsretnija. Ono što će vojske istraživača u sljedećim godinama pronaći u Vatikanu priključit ćemo i usporediti s onim što je već poznato.
Ukrajinski, unijatski, nadbiskup Andrej Pešticki, piše Michael Burleigh, javljao je Piju XII. zgrožen brutalizacijom Ukrajinaca, pisao o krvi i smrti koja je bila na svakom koraku, “ovisnosti o ubijanju”, ali i o 150 djece i 15 rabina, koje je osobno sklonio kad su Nijemci ušli u SSSR. Poljski kardinal Hlond 1939. javljao je o ubojstvima katoličkih svećenika, dok su osvajanje Poljske slavili katolički biskupi u Njemačkoj.
Reakcije su bili tako puno više svjetovne, nošene ideologijom nacionalizma, no božje riječi. Upravo bi tu, za dobro Crkve i Pija XII., bilo korisno detaljno ispitati koja je bila papinska logika čuvanja ustaša u Rimu, pa i šutnje tijekom rata.
Italija je po završetku Drugog svjetskog rata bila podijeljeno društvo. Referendumom je u ljeto 1946. ukinuta monarhija, ali tako da je Sjever glasao za Republiku, a Jug za kralja. Strane su obavještajne službe, britanska i američka, bile zadužene za sigurnost i nastojale su stvoriti uvjete za što stabilnu Italiju, ključnu za Zapad i sigurnost Sredozemlja.Konačno, obnovu demokracije nisu mogli voditi netalijani, a to je značilo da su oči bile uglavnom zatvorene kad je trebalo očistiti one koji se u sliku nove Europe nisu uklapali. Ustaški vođa Ante Pavelić nakon bijega iz Zagreba, pa nakon što se u Austriji presvukao u franjevački habit, pojavio se u Rimu.
Tamo su ga pratili američki agenti, o čemu su izvještavali ambasadora SAD-a u Rimu i ostale pretpostavljene. Tako je 8. 11. 1947. potpukovnik Blunda izvijestio kako najpouzdaniji izvori govore da je Paveliću u skrivanju pomagao Vatikan. U dokumentu od 12. rujna 1947. William E. W. Gowen čak je napisao kako su Pavelićevi kontakti u Vatikanu tako visoki da bi njegovo lociranje moglo biti kompromitirajuće za Svetu Stolicu, da bi izručenje bio dramatični udar na Rimokatoličku crkvu.
Pavelić je, prema izvještaju od 7. 7. 1947., stanovao na drugom katu zgrade u Via Giacomo Veneziano 17, stubište C. Na istom izvještaju rukom je dodano: “Nova uputstva – hands off” (ruke k sebi). Potom je nešto kasnije Robet M. Stuart napisao kako je putna isprava Paveliću izdana na ime “padre Gomez” i da je u dijelu grada Prati, koji se graniči s Vatikanom. Kompleks u kojem boravi ograđen je zidom, dom je pet vjerskih institucija, od kojih je jedna škola, jedna su bili Vitezovi malteškog reda i slično.
Lokacija je bila povoljna jer se tramvajskom linijom lako moglo do Ulice Cavour, gdje su se okupljali izbjegli ustaše, odnosno “Ustascia”, kako je pisao William Gowen. Probiti se u tu skupinu bez znanja hrvatskog bilo je nemoguće. Svi su se ili bojali ili bi tako nešto smatrali nepatriotskim, pisao je Amerikanac. Bilo je sugerirano da bi samo upad u zgradu koja je bila pod jurisdikcijom Vatikana ili kuće u Via Cavour ili konfrontiranje poznatih kontakata Pavelića, kao što je bio svećenik Krunoslav Draganović, moglo dovesti do rezultata, ali su moguće negativne posljedice takvog poteza očito prevagnule.
Dvojica vojnih zapovjednika – britanski i američki u Europi – nisu imali ništa protiv toga da se Pavelića uhiti, ali nijedna strana nije željela to učiniti sama. Amerikanci su jasno pisali da “ne bi bilo u njihovu interesu” da se to dogodi, jer je mnogo izvora u Jugoslaviji očito bilo povezano s Pavelićem ili nekad bilo blisko Paveliću, a sad je “bio na vezi američkim obavještajcima”.
“Mnogo tih Hrvata bilo je lojalno Pavelićevim antikomunističkim djelatnostima i katoličkom fanatizmu”.Američki agenti su smatrali, kako piše u jednom drugom dokumentu od 29. kolovoza 1947., kako Vatikan smatra da nitko u Titovoj državi neće dobiti pošteno suđenje. Zato ga ne treba izručivati Jugoslaviji. Konačno, tako bi se “oslabile snage koje se bore protiv ateizma i pomažu komunizam u borbi protiv Crkve”.
Kao i u drugim slučajevima, mislio je Vatikan, Pavelićevi se zločini ne smiju zaboraviti, ali suditi ga treba samo neka demokršćanska vlast. Doslovno, Pavelić je bio odgovoran, pisali su agenti američke vojske, za smrt 150.000 ljudi.
Ali Tito je bio agent Staljina, a Staljin je bio odgovoran za tolike smrti u 25 godina uspostave sovjetske vlasti u Bjelorusiji, Ukrajini, Poljskoj i na Baltiku da je bilo bolje čekati neko drugo vrijeme. Amerikanci su pretpostavljali i da je Pavelić bio i još jest u nekoj vezi s Britancima. Izvori iz HSS-a, oni oko Vladka Mačeka, također su potvrđivali da Pavelić sad “svu nadu polaže u Britance”.
Britanci su ionako izručivali puno manje osumnjičenih Hrvata Titu nego Amerikanci. Čak su i četnički izvori u tom trenutku smatrali, piše Gowen, kako će suđenje i iznošenje svih podataka samo pojačati antiameričku propagandu u Jugoslaviji.
Ovakve se informacije, višedesetljetna istraživanja, puno onoga što smo saznali iz različitih drugih arhiva, sad trebaju usporediti, poravnati, pogledati što su o ovom ili sličnim stvarima mislili Vatikan i sam papa.
Proces beatifikacije pape Pija XII. započeo je 1965. Tad je u pismu Slavku Batušiću hrvatski novinar i povjesničar Josip Horvat napisao kako će vjerojatno brzo biti proglašen svetim jer je “kao potomak rimskih grofova i bankara, prilično neskrupuloznih” uspio nakon sloma talijanske politike i “vatikanske politike, njezine saveznice”, sanirati financije na Apeninima.
Dovoljno je bilo što je Pio XII. snažno zagovarao, kao i Sjedinjene Američke Države, uostalom, da se fašistička Italija iz kampa poraženih i totalitarnih država prebaci u demokratskog saveznika, kako piše i Tony Judt. Papa Pio XII. zato, kao ni bilo koji od vladara onoga doba, nije bio na dobrom glasu, pisao je – po masonski – nekadašnji slobodni zidar Horvat. Svima se “manje-više cijedi krv s ruku”.
Horvat je komentirao izjavu predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Petra Stambolića, koji je izjavio kako se “vidno poboljšavaju” jugoslavenski odnosi s Vatikanom. Od Stepinčeve smrti do 1965. prošlo je pet godina, ali je te godine završen Drugi vatikanski koncil, koji je ipak promijeno gledanje Katoličke crkve prema Istoku.Od Stepinčeve smrti do obnove diplomatskih odnosa 1966. prošlo je šest godina, a do posjeta predsjednika vlade SFRJ Vatikanu 1968. još dodatne dvije. Do posjeta predsjednika Tita Svetoj Stolici prošlo je ukupno 11 godina od smrti kardinala. Tito ni u Italiji nije bio poslije rata, sve do 1971.
Upravo su ova brzina i gustoća zanimljivi, oni bi tražili jasnu i javnu raspravu o istočnoj politici Svete Stolice, prihvaćanju svih drugih – a ne samo katolika, što je bio jedan od rezultata Drugog vatikanskog koncila. Promijenila se tad politika Svete Stolice prema komunističkim državama, prema Izraelu, a danas je ostalo važno razgovarati s pravoslavnim kršćanima. To je ključ i za gledanje na Stepinca.
Pio XII. još nije svet, ali oni koji žele mogu mu se moliti. Isto vrijedi i za Stepinca. On je bio disciplinirani i predani suradnik Pija XII. te mu je bio sličan i po protokolu, srednjovjekovnim ritualima, pa i odnosu prema političkoj stvarnosti. Bojati se trebalo Istoka, Sovjeta, Marxa, komunizma, pa i Tita.Poslije prvih poslijeratnih izbora u Nizozemskoj, Katolička crkva ekskomunicirala je sve glasače radničkih, lijevih partija. U drugim zemljama činili su to i dalje, a u Italiji, unatoč zakonu koji je 1947. Crkvu ostavio nedirnutu u privilegijama ispregovaranima s Mussolinijem, za što su glasali i članovi KP Italije, svejedno se nisu spasili da ih kolektivno ne ekskomunicira.
Onda se to promijenilo, ali nije dodirnulo baš sve crkve i sve svećenike Katoličke crkve na isti način. Tako je bilo onda, tako je i sad. Neki su postali liberalniji, neki ostali konzervativni. Neki su na Zapadu, neki nisu. Nekima smeta Pavelić, pa i politika Pija XII., a neki bi ih rehabilitirali.
wpDiscuz