KAD SE BIH ANALIZIRA IZ ZAGREBA Arogantno neznanje i površnost umjesto istraživanja dubine konflikta

Kad se zagrebački novinari hvataju u koštac s analiziranjem političkih problema s kojima se BiH suočava, gotovo je sigurno da ćemo naići na površno poznavanje činjenica ali zato dubinsko nerazumijevanje političkih odnosa u zemlji tri konstitutivna naroda smještena u dva teritorijalna entiteta.

Jurica Gudelj l Dnevnik.ba

Tako smo tijekom vikenda u Jutarnjem listu mogli čitati tekst naslova „SAVEZ KOJI MOŽE SRUŠITI BiH Lider bosanskih Srba i uvrijeđeni vođa bosanskih Hrvata djeluju zajedno protiv Sarajeva, obojica na štetu svojih naroda“.

Autori teksta su uvaženi i inače vrlo dobri novinari Vlado Vurušić i Robert Bajruši, što samo naglašava koliko se tema Bosne i Hercegovine neozbiljno shvaća u Zagrebu. Riječ je o novinarima koji inače pišu vrlo pronicljive tekstove, nabijene činjenicama u kojima nude dubinski pogled na probleme o kojima pišu. Stoga je pomalo tužno spoznati kako čak ni oni ne pokušavaju prodrijeti dublje u narav političkih problema u BiH, nego samo reproduciraju prije 20 godina napušteni narativ o zločestim srpskim i hrvatskim te dobrim bošnjačkim političkim elitama.

Prvi problem s tekstom javlja se već u samom naslovu u kojem se konstatira da politički savez lidera hrvatskog i srpskog naroda u BiH, odnosno Dragana Čovića i Milorada Dodika može srušiti BiH, dok se u drugom dijelu naslova tvrdi kako su politike HDZ-a BiH i SNSD-a usmjerene protiv Hrvata i Srba. Poseban problem je definiranje Hrvata i Srba koji žive u BiH „bosanskim Hrvatima“ i „bosanskim Srbima“, što jednostavno ne odgovara činjenicama. Mogu samo postojati bosanskohercegovački Hrvati i Srbi, što je također donekle sporno, ili preciznije rečeno – jednostavno imamo Hrvate i Srbe koji žive u BiH i u kojoj su, zajedno s Bošnjacima, u Ustavu BiH prepoznati kao konstitutivni (tvorbeni) narodi. Nigdje ne stoji da su konstitutivni narodi „bosanski Hrvati“, „bosanski Srbi“ i „bosanski Bošnjaci“, nego jednostavno Hrvati, Srbi i Bošnjaci.

U samoj analizi autori su odabrali troje sugovornika i u njihove stavove nećemo ulaziti. Pravo svakog novinara je da bira sugovornike za koje smatra da će najbolje osvijetliti problem o kojem se piše. Također, sugovornici imaju pravo ponuditi svoje viđenje konkretne situacije i u tom nema ništa sporno. Ali zato je uvod dvojice novinara u samu analizu prepun zastarjelih fraza i paušalnih ocjena koje graniče s diletantizmom.

Tako se recimo autori snebivaju nad činjenicom da je Milorad Dodik član Predsjedništva BiH dok istovremeno zagovara osamostaljenje RS-a. Također, autori tvrde kako BiH ne funkcionira upravo zbog toga što Dodik opetovano izjavljuje da je BiH nemoguća i besperspektivna zemlja koja je za Srbe „moranje“ a ne njihova želja.

No, umjesto da ponude uvide zbog čega Srbi u BiH tako razmišljaju i na izborima uvjerljivo glasuju za politike koje Srbima obećavaju više autonomije u BiH, Vurušić i Bajruši jednostavno to označavaju kao jedan apsurd i bizarnost. Međutim, nikakve tu bizarnosti nema. Takva srpska politika je zapravo jedina logična posljedica uplitanja međunarodnog faktora u političke procese u BiH u posljednjih 25 godina. Što je veći bio pritisak na Srbe, odnosno na Republiku Srpsku, to je snažniji bio odgovor srpskog naroda izražen na izborima kroz sve snažniju potporu onim politikama koje obećavaju borbu za opstojnost RS-a.

Za Čovića pak konstatiraju kako je „uvrijeđeni lider tamošnjih Hrvata“. Uvrijeđen je, prema dvojici autora, time što je na izborima izgubio od aktualnog drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Pri tom se prema fenomenu Komšić odnose kao prema najnormalnijem izbornom pobjedniku koji je pobijedio u fer izbornoj utrci. Nigdje se ne spominju manjkavosti Izbornoga zakona BiH, presude Ustavnoga suda BiH o legitimnom predstavljanju, kao ni sama izborna prijevara u slučaju Komšić. Navode, doduše, kako Komšić nema nikakve veze s Hrvatima, ali ne problematiziraju činjenicu da se hrvatskome narodu u BiH nameću politički predstavnici, što je dovelo totalnog urušavanja političkih odnosa između Hrvata i Bošnjaka, jačanja saveza Hrvata sa Srbima ali i do gušenja političkog pluralizma u hrvatskom političkom biću u BiH. Upravo je pojavafenomena Komšić (ne i same osobe) uzdrmala same temelje BiH i dovela u pitanje čak i njen opstanak, a ne savez Čovića i Dodika. No, to se u tekstu ne problematizira.

Potom se ispisuje i nekoliko fraza tipa „vražji pakt“ Čovića i Dodika ili „vezivanje ‘hrvatskog broda’ za Dodikov vez“ što je „samoubilački potez i pucanj u obje noge“, bez navođenja bilo kakve argumentacije koja potkrijepila navedene fraze.

Također, lamentiraju i kako je cjelovita i funkcionalna BiH vrhunski interes Hrvatske i hrvatskoga naroda u cjelini. To je pak točna teza. Ali nije ispravno kako je autori doživljavaju. Naime, iz konotacije cijeloga teksta može se iščitati kako u BiH postoje dvije političke strane: jedna dobra – ona bošnjačka, i dvije loše – hrvatska i srpska. Bošnjačka tobože želi cjelovitu i funkcionalnu BiH dok druge dvije to tobože ne žele.

Unitarna BiH pod bošnjačkom dominacijom bi mogla biti i cjelovita i funkcionalna, ali u njoj ne bi bilo mjesta za Hrvate. Dakle, cijena takve BiH bi bila nestanak cijelog jednog naroda s prostora današnje BiH. O tomu u tekstu nije govorilo.

Ovakva simplifikacija političkih odnosa u BiH i to od uvaženih autora, inače nesklonih takvoj površnosti, samo nam kazuje koliko je duboko nerazumijevanje Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Jer, ako Vurušić i Bajruši ovako površno gledaju na BiH, što onda možemo očekivati od ukupne hrvatske javnosti?

U BiH nisu problem osobe koje vode političke stranke u tri naroda, nego je problem sistem koji omogućuje da se cijelom jednom narodu gazi na izborima legitimno izražena politička volja i da mu se nameću politički predstavnici. I Dodik i Čović i Komšić i Izetbegović mogu otići sa scene, ali BiH neće napredovati sve dok postoji mogućnost da jedan narod drugome otima ustavom zajamčene političke pozicije.