Čukotka je najudaljenija, najnepristupačnija, najsurovija i najmanje istražena ruska regija. Ovdje se osjećate poput zrna pijeska u prevrtljivoj snježnoj pustinji. Možda zato starosjedioci Čukotke, Čukči, zovu sebe „liguo ravetluan“, što znači „pravi ljudi“, baš kao što ime „Čukotka“ vole prevoditi kao „Zemlja u kojoj žive pravi ljudi“ („Mir nastojaših ljud’ej“).
Dođete li u Čukotku, uživat ćete u vjetrovima koji dolaze s dva oceana, u flori i fauni Arktika, zagonetnim spomenicima drevnih stanovnika Čukotke i pogledu s jednog na drugi kontinent.
Mjesto susreta dva oceana
Vrata u sjeverno carstvo: znak na jednoj od rijetkih cesta na Čukotki koji govori da ćete upravo prijeći Sjeverni polarni krug.
Kada dođete na Čukotku…
- nalazit ćete se na najsjeveroistočnijoj točci Euroazije;
- moći ćete stati na točku gde se križaju 180. meridijan i Sjeverni polarni krug;
- s jednog kontinenta moći ćete gledati drugi;
- upoznat ćete polarnu noć i polarni dan;
- bit ćete na mjestu susreta dva oceana;
- vidjet ćete polarnu svjetlost.
Čukotski autonomni okrug je najsjeveroistočnije područje Rusije i Euroazije. Čukotka je veća od bilo koje europske države – površina joj je 721,5 tisuća kvadratnih kilometara. Istovremeno je ova regija jedna od najmanje naseljenih u Rusiji. Na ogromnim prostranstvima Čukotskog autonomnog okruga živi samo 50 tisuća ljudi, a od toga polovinu čine takozvani malobrojni narodi Sjevera.
Čukotka izgleda kao klin zabijen između Sjevernog ledenog oceana i Pacifika. Kada dođete do Rta Dežnjova (najistočnija kopnena točka Rusije), s lijeve strane vidjet ćete Sjeverni ledeni ocean, a s desne Pacifički. Ispred vas će biti drugi kontinent – Sjeverna Amerika, a iza vas beskrajna tundra sjeveroistočne Euroazije.
Uelen, najistočnije naselje Rusije i Euroazije. Iako jedno od najizoliranijih nastanjenih mjesta na planeti, Uelen je pravi umjetnički centar, poznat po majstorima umjetničkog rezbarenja kostiju.
Čukotka je ujedno i jedina ruska regija koja se istovremeno nalazi na dvije polutke. Postoje samo dva mjesta na planetu gdje 180. meridijan, koji dijeli istočnu i zapadnu polutku, prolazi kopnom a to su Čukotka i pacifički otoci Fidži.
Svijet neobične arktičke prirode: čukotska godišnja doba
Čukotska zima završava tek u lipnju. Ipak, postoje mjesta na kojima se snijeg nikad do kraja ne otapa ni tijekom kratkog polarnog ljeta.
Čukotka je tundra. Ogromna brdovita prostranstva pokrivena su mahovinom, patuljastim drvećem (minijaturnim brezama, vrbama i dr.) te travom. Tijekom kratkog polarnog ljeta tundra se pretvara u raznobojni sag koji bukti od jarkih boja i mirisa arktičkih jagoda, gljiva i cvijeća. Ipak, na nekim mjestima čak i preko ljeta zadržava se snijeg.
Arktički biodiverzitet
Veliki dio teritorija Čukotke nalazi se iznad Polarnog kruga. Unatoč surovoj klimi (prosječna godišnja temperatura od -4,1 do -14°), priroda Čukotke plijeni svojom raznovrsnošću: oko 1300 vrsta biljaka, od arktičkih mahovina i lišajeva do tajge s drvećem starim i po nekoliko stoljeća, preko 400 vrsta riba i 220 vrsta ptica. Mnoge životinje koje nastanjuju Čukotku nalaze se na Crvenoj listi Ruske Federacije. Među njima su bijeli medvjed, snježna ovca, narval, grbavi kit, kit perajar, sivi i plavi kit i dr. Geotermalni izvori staništa su mnogim biljkama i životinjama.
Prvi snijeg padne već krajem listopada, kada prođe period kiše i magle. Tada Čukotka tone u dugu zimsku polarnu noć, kada se sunčeva svjetlost vidi samo par sati dnevno. Čukotsko primorje spada u najvjetrovitija područja Rusije. Rekordni udari vjetra ovdje dosežu 80 m/s (288 km/h). Ako dođete ovamo zimi imat ćete nezaboravne doživljaje. U ovo doba godine može se promatrati polarna svjetlost – prirodna pojava neponovljive ljepote.
Kratko proljeće stiže u ove krajeve tek krajem lipnja. Tada nanosi snijega visoki i po nekoliko metara počinju polako se otapati te pune naselja dubokim barama i pretvaraju tundru u neprohodni mokri labirint iznad kojeg se čuje tisuće ptica, upravo pristiglih s juga. Samo u srpnju i kolovozu ponovno buja raskošno i mirisno polarno ljeto.
Životna filozofija lokalnog stanovništva
Čukči, starosjedioci Čukotke, izvode narodni ples na morskoj obali.
Kad dođete na Čukotku, susrest ćete se s mnoštvom pojava koje na prvi pogled nisu uobičajene i razumljive.
Na primjer sva vrata otvaraju se na unutrašnju a ne vanjsku stranu. Ovdje zima traje 9 mjeseci i često su kuće pokrivene snijegom do samog krova. Zbog toga se vrata moraju otvarati na unutrašnju stranu, kako bi žitelji mogli ujutro izaći iz kuće i prokopati tunel u snijegu. Kad bi se vrata otvarala na vanjsku stranu, ne bi se moglo izaći iz kuće.
Anadir, glavni grad Čukotke. Ovaj ugodan mali grad jedino je mjesto u okrugu do kojeg se cijele godine može stići avionom iz ostatka Rusije.
Otok Vrangelja
Na teritoriji Čukotskog autonomnog okruga nalazi se Otok Vrangelja – pravi biser Arktika i prirodni rezervat koji se zove još i „rodilište“ bijelih medvjeda. Nijedan otočni teritorij Arktika ne može se usporediti s Otokom Vrangelja po biodiverzitetu. Ono je u tom smislu bogatije od cijelog Kanadskog arktičkog arhipelaga.
Karakteristično je i da pri susretu na vratima ovdje uvijek ima prednost onaj tko ulazi. Vani je uvijek hladno, i zato najprije treba propustiti čovjeka izvana da uđe u zagrijanu prostoriju, pa tek onda izaći van.
Čukči i Eskimi autohtoni su stanovnici Čukotke. To su ljudi vrlo veselog duha i raduju se svakom prazniku. Svake zime ovdje se održavaju trke psećim i jelenskim zapregama. Ljeti se na obali Beringovog tjesnaca održava festival „Beringija“. Na toj priredbi nastupaju folklorni ansambli iz raznih krajeva Čukotke, majstori narodnih zanata pokazuju svoje proizvode, a sportske ekipe natječu se u nacionalnim sportovima. Krajem ljeta u Anadiru, glavnom gradu Čukotke, održava folklorni festival autohtonog stanovništva „Ergav“.
Moderno opremljeni Muzej grada Anadira nudi jedinstveni uvid u sve aspekte života na Krajnjem Sjeveru.
Cijelog ljeta ovdje imate jedinstvenu mogućnost vidjeti pravi lov na kitove. Starosjedioci Čukotke s posebnim se štovanjem odnose prema svijetu oko sebe. Kad izvuku ubijenog kita na obalu, obavezno odsijeku jedan dio i bace ga natrag u more, s nadom da će se kit ponovo roditi i vratiti ljudima.
Zagonetke drevne Čukotke: hram od kitovih kostiju i ljudi-gljive
Otok Itigran, zagonetno drevno svetište Krajnjeg Sjevera.
Kako doći
Iz Moskve se do Anadira, glavnog grada Čukotke, može doći samo avionom. Putovanje Čukotkom je otežano, jer nema cesta te se od jednog do drugog naselja može putovati samo avionom ili helikopterom. Ljeti se do drugog sela može doći morskim putem.
Za obilazak svih naselja Čukotke potrebna vam je posebna dozvola Federalne službe sigurnosti, zbog blizine rusko-američke granice.
Ako odlučite doći na Čukotku, preporučamo vam korištenje usluga turističkih agencije i putovanje s organiziranom grupom.
Na jugoistoku Čukotke, na otoku Itigran, nalazi se Kitova aleja, jedan od najzagonetnijih spomenika arktičke kulture. Na otoku gdje nitko nikada nije živio, dva reda ogromnih rebara i lubanja grenlandskih kitova ukopanih u zemlju protežu se područjem od oko 500 m. Visina rebara dosiže gotovo 5 m.
Neobično je što su kosti posebno dopremljene s drugih mjesta. Od aleje se odvaja „put“ popločan kamenom. On vodi prema malom okruglom trgu koji čine prstenovi od kamenja i u čijem centru se nalazi drevno ognjište s pepelom. Znanstvenici drže da se tu radi o svetištu drevnih Eskima. Zanimljivo je da današnji Eskimi ne znaju čemu služe ti stubovi iako se s velikom pažnjom i štovanjem odnose prema grobovima i ostacima prebivališta svojih predaka. Kitova aleja ne spominje se ni u njihovoj usmenoj predaji.
Pegtimeljski petroglifi još su jedan očuvani spomenik drevnih Eskima. To su crteži urezani u litice na visini od 20-30 m. Stari su oko 2 tisuće godina. Na njima su prikazane scene lova drevnih ljudi kao i neobična čovjekolika stvorenja s glavom u obliku gljive. Znanstvenici još uvijek pokušavaju odgonetnuti što su drevni Eskimi time htjeli prikazati: neki uspoređuju crteže s prikazima drevnih Maja i povezuju ih s korištenjem halucinogenih gljiva. Drugi pak u tome vide odraz kontakta drevnih Eskima s civilizacijama iz svemira.
Anadirska crkva i spomenik Nikolaju Čudotvorcu.
Fotografije: Andrej Stepanov / stan-d-art.ru.
wpDiscuz