On je strateg koji je kovao sudbine triju hrvatskih predsjednika.
Njegove procjene pokazale su se presudnima za niz pobjeda na izborima. A njegovi savjeti dragocjeni u pohodu na Pantovčak svakog predsjednika Republike koji je dolazio sa ljevice u posljednjih 20 godina, piše Slobodna Dalmacija.
Ivu Josipovića je nagovorio da se kandidira za predsjednika 2010., uvjeren da upravo osoba njegovog profila na njima može pobijediti. Sudjelovao je u kampanji Stipe Mesića 2005. godine, a jedan je od najzaslužnijih i za pobjedu Zorana Milanovića na ovim predsjedničkim izborima.
Ivan Račan, sin pokojnog hrvatskog premijera i vlasnik PR agencije Maksima komunikacije, sudjelovao je u pobjedničkim kampanjama triju različitih predsjednika Republike, št je potpuni raritet u hrvatskim, a vjerojatno i u svjetskim razmjerima.
Unatoč tome, nikada se nije gurao u prvi plan. Niti je sklon sebi pripisivati neke mitske sposobnosti. Intervjue je davao rijetko, tajne svoga zanata otkrivao još rjeđe. Uvijek je isticao da je za pobjedu uvijek najzaslužniji sam kandidat, a ne netko od njegovih savjetnika. Tako je bilo i na ovim izborima. Ivan Račan će prije upozoriti na ulogu Orsata Miljenića, koji je bez greške vodio Milanovićev izborni stožer. Nego na svoj vlastiti doprinos njegovoj pobjedi.
Nema, međutim, nikakvog spora da je upravo ovaj 47-godišnji PR-ovac, koji se nakon što je okončao mandat u Saboru vratio u svoju privatnu tvrtku, još u startu pravilno procijenio kojim putem Milanović treba ići u svojoj kampanji kako bi probijedio Kolindu Grabar Kitarović i moćnu HDZ-ovu stranačku mašineriju.
Sa Milanovićem je blisko surađivao i tijekom utrke za predsjednika SDP-a 2007. U vrijeme kada se mladi SDP-ovac natjecao za Račanovog nasljednika, sin prvog predsjednika SDP-a bio je jedan o njegovih ključnih suradnika. Zanimljivo je da Ivan Račan nikada nije spadao u ljude koji su Milanovića uvijek i po svaku cijenu bili spremni braniti. Često je zauzimao objektivnu poziciju. Hvaleći ono što je Milanović kao predsjednik SDP-a, a poslije i kao hrvatski premijer, napravio dobro. I ne bježeći od onoga u čemu je Milanović griješio.
Njih dvojica od početka su imali iskren i otvoren odnos. A kada je Milanović odlučio ući u predsjedničku utrku, Ivan Račan odazvao se njegovom pozivu. Duboko vjerujući da je Milanović nakon premijerskog mandata ostao dužan pokazati sve što može. Da je u njemu ostalo vatre, snage, želje i znanja. Kao i da je ovo nova prilika za mladića koji je na početku karijere tako mnogo obećavao.
Lako je moguće da je upravo on imao prste u strateškoj odluci da se postave mamci Andreju Plenkoviću kako bi se i on, kao predsjednik Vlade, osobno umiješao u kampanju Kolinde Grabar Kitarović. Uvjeren da tako pomaže svojoj kandidatkinji, Plenković ju je zapravo – pokopavao. I u očima lijevih birača, i na radikalnom desnom krilu, gdje je HDZ-ov proeuropski premijer, to nije tajna, oduvijek bio crvena krpa. To je karta na koju su igrali u Milanovićevom timu. Karta koja se na koncu pokazala – dobitnom.
Kada su ga prvom prilikom, još u lipnju prošle godine, navukli da polemizira sa Milanovićem, bili su uvjereni da će premijer shvatiti što je napravio. I da se više neće neracionalno upuštati u svađe sa protukandidatima aktualne predsjednice. No, Plenković je odlučio nastaviti upravo tim putem. Na opće veselje Milanovićevog stožera.
Ivan Račan morao je među prvima osjetiti i pukotinu koja se javila i kod Kolinde Grabar Kitarović. Ona je svoj mandat na Pantovčaku započela sa prilično tvrdih desnih pozicija. Maknula je bistu Josipa Broza i lamentirala kako je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav. Kako je mandat odmicao, polako je prešla na „domobranske“ pozicije. A na kraju, bar u očima radikalne desnice, postala gotovo pa partizanka. Račan je znao da se zaokreti u politici mogu raditi, ali ne tako da te vlastita publika ne može pratiti.
A upravo to je na koncu Kolindu Grabar Kitarović koštalo izbora.
wpDiscuz