Strateška vizija Turske: Od Bospora do Xinjianga turski se barjak vije

Sve ove narode danas povezuje islam, isključujući jedino sibirske Jakute i Čuvaše u području Volge. Turkmenski narodi se geografski danas dijele na dvije glavne grane, zapadne i istočne. Zapadne Turke zastupaju turkmenski narodi jugoistočne Europe i područja jugozapadne Azije, u Anatoliji i sjeverozapadnom Iranu. Istočna grupa naseljena je u Središnjoj Aziji, u Kazahstanu i Ujgurskoj Autonomnoj Regiji Xinjiang u Kini.

Turkmeni su turski narod koji pretežno živi u Turkmenistanu, gdje čine oko 77% stanovništva. Većinom su islamske vjeroispovijesti, a govore turkmenskim jezikom. Turkmena ukupno ima oko 5,4 milijuna,od toga u Turkmenistanu 2,9 milijuna, Iranu 1,1 milijun i Afganistanu 523 tisuće. Postoji turkmenska zajednica u Iraku, u gradu Kirkuku, gdje su Turkmeni do pada Sadama Husseina bili većina. Tu zajednicu i njene političke stranke podržava turska vlada, što je uzrok stalnih napetosti s Kurdima.

Isto tako, Ankara podržava i pružila je utočište kineskim „disidentima“ iz skupina ETIM i ETESA, koje se bore za neovisnost Xinjianga od Kine. U Turskoj djeluju Islamski pokret istočnog Turkestana (ETIM) i Savez za obrazovanje i solidarnost istočnog Turkestana (ETESA). Ove i slične skupine se savršeno uklapaju u strategiju Ankare „Strateške dubine“ , koja je razvila akcijski plan djelovanja Erdoganove stranke i vlade u svim zemljama bivšeg Osmanskog carstva. Ova strategija uključuje i druge narode, kao što su Albanci i Bošnjaci na Balkanskom poluotoku, pa sve do Arapa Libije koje je Turska u svoju sferu utjecaja uspjela uvući kroz aktivnosti Muslimanskog bratstva. No, zadržimo se ovdje na „turskoj braći po krvi“, koja u planovima širenja utjecaja Ankare imaju prioritet.

U raznim “stanovima”, zemljama Središnje Azije, gdje je jak utjecaj Moskve i osjeti se dotok novca iz Pekinga, samouvjerena Turska ima sve veće ambicije. Ova strategija proboja je sadržana i u djelu „Strateška dubina“ bivšeg ministra vanjskih poslova Turske Ahmeta Davutoglua, koji se sukobio s Erdoganom i sada je osnovao vlastitu stranku  s kojom namjerava ući u parlament.

Reporterka Asia Timesa Aleksandra Kruglov piše kako u prašnjavim predgrađima prijestolnice Kirgistana, Biškeku, horde kupaca tutnje veletržnicom Dordoja. Za one koji ne znaju, ovo je možda najveća takva tržnica u Središnjoj Aziji, kaotični labirint kontejnera i koliba. Uske ulice su užurbane i prometne. Pristupne ceste su zakrčene prometom do kasno u noć, ali u  ovom središtu euroazijske trgovine sve teče kao i obično.

„Gdje god posjetite Dordoj vidjet ćete kutije, vreće i torbe s natpisom Made in Turkey. Krzneni kaputi, kožne čizme, kaiševi, rukavice, čarape i ostalo, sve ćete dobiti po vrlo pristupačnim cijenama. Procjenjuje se da je 35 posto proizvoda u Dordoju proizvedeno u Turskoj.

Tisuće kilometara zapadno, preko stepa, pustinja i planina, nalazi se blistava metropola Istanbul. Tamo je još jedna živopisna tržnica.

U starom istanbulskom okrugu Laleli, gotovo svi domaći Turci tečno govore srednjoazijski ili ruski, ili oba, jer je to zajednički jezik svih bivših građana „stanova“. Svijetli ruski dućan oglašava iste krznene kapute, košulje i cipele kao u Dordoju i privlači srednjoazijske “trgovce”.

Tisuće kirgistanskih i kazahstanskih trgovaca, koji koriste mogućnost bezviznog boravka u Turskoj, putuju starim ulicama Lalelija, pakiraju, pakuju i zamotavaju nevjerojatno jeftinu tursku robu. Zatim uzimaju autobus i odu kući jeftinim čarter letovima. Četiri sata u zraku, nekoliko sati po neravnim cestama, a onda se plijen otvara u Dordoju, gdje ih čekaju željni kupci.

Ovo je trgovina između Turske i Središnje Azije na najosnovnijoj razini.

Ali Turci imaju mnogo više za ponuditi rođacima iz Središnje Azije od jeftine odjeću. Ponuda uključuje industrijske proizvode, agresivna ulaganja, zajednička ulaganja u energiju, vjerske škole i neizbježni „soft power“.

Sve to u vrijeme i na teritoriju na kojem Moskva nastavlja vršiti politički utjecaj, a Peking agresivno promiče svoju inicijativu za integraciju euroazijskih zemalja, posebno zemalja Središnje Azije, u svoj „Novi Put svile“.

Usred ovih igara moći, Ankara ima vrlo važnu, ali malo poznatu paradigmu koju treba promovirati. Turska nastoji preuzeti vodstvo nad jednom od najvećih, najraširenijih i potencijalno najtežih za „svladati“ etnolingvističkih skupina na svijetu, nad turkomanskim narodima.

“TURSKI SVIJET”

Ankara je u Središnjoj Aziji akter u nastajanju skoro tri desetljeća, ali njene etničke veze  s tim narodima potječu još od antike. Prije više od 1000 godina, turski narodi naseljavali su se u prostranim stepama Središnje Azije, prije nego što su se doselili u ravnice Anadolije, današnje Turske.

Današnje turske i srednjoazijske zemlje dio su ogromne zajednice, turskih naroda, skupa etničkih i jezičnih skupina koje se protežu od Sredozemlja do Sibira. Obitelj turskih jezika obuhvaća više od 30 jezika s čak 170 milijuna izvornih govornika.

Osim Turske, postoji još pet turskih „stanova“ sa 60 milijuna Turkomana. To su Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgistan, Turkmenistan i Uzbekistan. Uz njih treba navesti i turkomanske manjine istočne i zapadne Kine.

Osmansko carstvo je u XIX stoljeću promicalo nacionalistički koncept “panturkizma”. U to vrijeme, Osmansko carstvo na zalasku se nije moglo natjecati s Rusima u usponu, dominantnom silom u Središnjoj Aziji. Prilika Ankare došla je nakon raspada Sovjetskog Saveza, točnije  1999. godine.

Brzo koračajući u XXI stoljeće, nova samopouzdana i prosperitetna Turska, najveća i najmoćnija turska država, širi svoj utjecaj, jačajući svoj ekonomski utjecaj i nastojeći ostvariti što veće bogatstvo.

“TURSKA BRAĆA“

U regiji kojom već dugo vlada Rusija i gdje Kina ostvaruje veliki napredak,  Turska nudi alternativu “stanovima”, gdje je dijelom i službeno podržana, a ima i sve što treba.

Turska je 17. po veličini ekonomija na svijetu. I dok njezin vrlo samouvjereni predsjednik Erdogan i njegova Stranka pravde i razvitka ulaze u velike igre moći na Bliskom istoku, gdje se Ankara ne boji ni Moskve ni Washingtona, istovremeno tiho upada u Središnju Aziju.

U desetljećima sovjetske vladavine je Središnja Azija agresivno rusificirana i sekularizirana. Neki bivši čelnici regije sovjetske ere, uključujući Uzbekistan i Kazahstan, nikada nisu u potpunosti vjerovali Turskoj. Ali ovu će post-sovjetsku političku generaciju zamijeniti nova generacija nacionalističkih, pro-turskih elita, kao što je novi uzbekistanski predsjednik Shavkat Mirziyoyev. Oni se češće poistovjećuju s Turskom – a to je dobra vijest za Ankaru.

Prema internetskoj stranici turskog ministarstva vanjskih poslova, Ankara je bila prvi glavni grad koji je priznao neovisnost država Središnje Azije. Nakon ranih diplomatskih kontakata početkom ’90-ih, Ankara je osnovala Vijeće za stratešku suradnju na visokoj razini radi unapređenja svojih interesa u regiji.

GLAVNI STUPOVI ANKARE SU TRGOVINA, ULAGANJA I „SOFT POWER“

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Ankara je potrošila milijune dolara na izgradnju imidža u regiji. Pokrenuti su turski televizijski kanali i novine. Za studente Središnje Azije u Turskoj su dodijeljene stipendije. Turci su stanovnike svih država Središnje Azije prikazivali kao davno izgubljene rođake, a novo doba je trebalo biti doba ponovnog velikog okupljanja.

Čelnici zemalja Središnje Azije su pozdravili ove ponude, a turski novac je preplavio bivše sovjetske „stanove“. Statistički podaci dovoljno govore koliko su Turska i njene investicije postale važne za Središnju Aziju.

Kazahstan je ekonomski teškaš Središnje Azije. Od 50 milijardi dolara stranih ulaganja, 2,4 milijarde dolara stiglo je iz Turske, a turske su tvrtke snažno uključene u telekomunikacije i sektor energije. Kazahstanske investicije u Turskoj, što je neuobičajen slučaj za zemlje Središnje Azije, prelaze dvije milijarde dolara.

Jedan od vodećih projekata je rafinerija nafte na Crnom moru u kojoj rade obje zemlje. Južni plinovod koji, preko Kaspijskog mora, povezuje Turkmenistan i Azerbejdžan s Turskom, trenutno je u izgradnji, a trebao bi biti završen 2021. godine.

Do sada je bilateralna trgovina između Kazahstana i Turske porasla s oko 30 milijuna 1992. godine na  236 milijuna dolara u 1995. godini, te na 3 milijarde dolara u 2010. godini. Na toj se razini kreće proteklih devet godina. Naime, ove godine je u prvih devet mjeseci ostvareno 2,3 milijarde dolara bilateralne trgovine i zaključno s 31. prosincem se očekuje da će biti nešto veća od 3 milijarde, što je na Kazahstanskom ekonomskom forumu, održanom 10. studenog u Istanbulu. Potvrdio predsjednik Erdogan. Tvrtke iz dviju zemalja potpisale 18 dokumenata u vrijednosti 1,5 milijardi dolara za razvoj infrastrukture, industrije, prometa i logistike, zdravstva, javnog i privatnog partnerstva i financijskog tržišta.

Turska je ekonomski kritična za Kirgistan. Bilateralna trgovina povećana je s 43 milijuna dolara u 2005. na 160 milijuna dolara u 2010. U prvih deset mjeseci 2019. godine trgovina između Turske i Kirgistana je iznosila  377,4 milijuna dolara i očekuje se da će sa zadnjim kvartalom približiti iznosu od pola milijarde. Turska je peti najveći investitor u Kirgistanu. Samo je Turska agencija za međunarodnu suradnju i razvoj provela 51 projekt u zemlji.

Turska je daleko najveći ulagač u Turkmenistanu i drugi najveći trgovinski partner zemlje. U 2013. godini više od 600 turskih tvrtki imalo više od 1270 investicijskih projekata u vrijednosti od 15 milijardi američkih dolara. Bilateralna trgovina povećala se sa 168 milijuna dolara u 1995. godini na 1,5 milijardu dolara u 2010. godini. Taj se iznosu u 2015. popeo na 2,4 milijarde dolara i dalje raste.

Turska je važan partner i Uzbekistana. Bilateralna trgovina sa „srednjoazijskom braćom“ se povećala s 200 milijuna dolara u 1995. godini na preko milijardu dolara u 2015. Turska ulaganja vidljiva su svugdje.

U Tadžikistanu je Turska izložena konkurenciji Irana, koji je bliži ovoj zemlji i kulturološki i jezično. Ipak, Turska je i dalje 4 trgovinski partner Tadžikistana.

Turska bilateralna trgovinska razmjena s pet srednjoazijskih država je 2018. dosegnula prilično visokih 8 milijardi dolara.

„SOFT POWER“

Ali za Ankaru to nije samo posao. Turska je tamo stvorila ogromnu mrežu organizacija za naseljavanje u Središnjoj Aziji.

Pokrenula je Tursko sveučilišno udruženje i sponzorirala zajedničku knjigu povijesti kako bi se lokalne verzije povijesti, pisane uvelike pod utjecajem bivših središnjih vlasti Sovjetskog Saveza, uskladile s poviješću Ankare.

Međunarodna organizacija turske kulture osnovana je 1993. i radi na “zaštiti turske kulture, umjetnosti, jezika i povijesne baštine”. Financira stipendije za studente u Središnjoj Aziji i otvorila je brojne turske obrazovne institucije u regiji.

Među njima su tursko-kazahstansko međunarodno sveučilište Hoca Ahmet Yesevi u Kazahstanu s 20 000 studenata, jedno od vodećih sveučilišta u zemlji. U Almatiju postoji 28 kazahstansko-turskih gimnazija, sveučilište i osnovna škola, te centar za obuku turskog jezika.

Jedno od najprestižnijih sveučilišta u Kirgistanu, Sveučilište Manas, financira Turska. Turske gimnazije i jezični centri su vidljivi svugdje u Biškeku, čak i više od turskih restorana i kebaba.

Godišnji „Summit šefova država turskih govornih zemalja“, koji se održava od 1992. godine, razvio se u nešto mnogo moćnije i sada se zove „Tursko vijeće“.

Prekretnica je bio listopad 2009. Turski i srednjoazijski čelnici sastali su se u Azerbejdžanu i potpisali sporazum o osnivanju vijeća. Naravno, glavno tajništvo „Turskog vijeća“ je u Istanbulu.

Šesti summit „Turskog vijeća“ je održan prošlog rujna u Kirgistanu. Halil Akinci, glavni tajnik i utemeljitelj, dao je važnu izjavu: “Tursko vijeće je prvi dobrovoljni savez turskih država u povijesti.”

Naime, prema podacima „Turskog vijeća“, populacija svih zemalja zajedno iznosi preko 144 milijuna ljudi, ima ogromnu površinu od preko 4 milijuna četvornih kilometara i BDP od 1136 milijarde dolara 2016., a prošle godine su samo Kazahstan i Turska, bez ostalih zemalja, imali BDP veći od 1200 milijardi, što dovoljno govori koliko bi moćan utjecaj ovog “turskog svijeta” mogao postati.

World Turks Qurultai, ili “Svjetsku skupštinu staraca”, pokrenula je 2017. Ankara. Ova ogromna organizacija trebala bi okupiti sve Turke “radi kulturne i duhovne integracije”. Ankara rijetko koristi izraze kao što su Turkomani ili turkofonski narodi, što bi se moglo prevesti da govori da su za Tursku te zemlje više regije koje su stekle neovisnost od Sovjetskog Saveza,  nego zemlje u pravom smislu riječi, s autohtonom narodima i poviješću.

Ovoj su se skupini pridružili čak i predstavnici udaljenih turkofonskih republika u ruskom Sibiru, Jakutija i Tuva.

Instituti za kulturu Yunus Emre, koji šire tursku kulturu i jezik, planiraju otvoriti više podružnica u Središnjoj Aziji.

Naravno, tu je i kineski Xinjiang, ali Turska se tamo ne usudi uplitati previše, jer Peking još nije zaboravio podršku koju Ankara pruža separatistima skupina ETIM i ETESA, te Islamskoj stranci Turkestana, terorističkoj organizaciji s tisuće boraca u Siriji.

No sa svojim okretanjem istoku, Turska polako slabi potporu kineskim disidentima, pripadnicima ujgurske manjine, dok Peking budno prati što se događa u susjedstvu.

TURIZAM I MEDIJI

Turska svim republikama Središnje Azije nudi rijedak ulaz bez viza, čak i u siromašnom Tadžikistanu i udaljenom Turkmenistanu. Naravno, tu je i ogroman turistički promet i milijuni građana zemalja Središnje Azije posjećuju Istanbul i mediteransku rivijeru Turske. Uostalom, Azijati i nemaju mnogo mogućnosti za prekomorska odmarališta, a Turska im je najbolji izbor. Možda se može raspravljati o mogućnostima stanovnika tih zemalja, ali ne zaboravimo da srednja klasa Kazahstana sebi može priuštiti gotovo iste stvari kao Europljani, dok u ostalim „stanovima“ ima određen postotak dobrostojeće populacije, dok oligarsima ne treba ni govoriti.

Turkish Airlines, nacionalna aviokompanija, leti prema svim većim i nekim manjim gradovima u Središnjoj Aziji. Ovom procvatu se pridružila i kompanija Pegasus Airlines.

Kultura i mediji također čine svoje. Inicijativa je započela devedesetih godina prošlog stoljeća s kirgistanskim izdanjem turskog lista Zaman, tada jednih od najboljih i najpopularnijih neovisnih novina u Istanbulu.

Slijedile su druge novine i televizijski kanali, koji su i danas popularni u cijeloj regiji, iako se njihova publika nakon „medenog mjeseca“ smanjila. Privatni kanali nude turske sapunice, glazbene spotove, filmove i dokumentarne filmove o turskoj povijesti. Programi se emitiraju i na turskom i na lokalnom jeziku, dok se u Azerbejdžanu emitiraju samo na turskom. Ali lokalno stanovništvo lako može razumjeti turski bez prijevoda.

RUSIJA I KINA I PROBLEM TURSKE „STRATEŠKE DUBINE“ U AZIJI

Ali baš kao što je Kina već primijetila, stranci mogu izazvati ogorčenje među lokalnim stanovništvom. U regiji sa snažnom novijom povijesti sekularizma, vjerske aktivnosti Ankare često siju raskol u društvu. I ne zaboravimo da sve što nudi Erdogan ima pečat Muslimanskog bratstva, koje se nekada krije iza naizgled bezazlenih imena. Rusija i Kina to dobro znaju, stoga Erdogan i njegovi suradnici paze da ne odu predaleko.

Mnoge škole i obrazovni centri koje je Ankara otvorila u navedenim zemljama promiču isključivo islamske vrijednosti. Iako bi se moglo reći da je turski brend islama „liberalniji“ od onog koji je ukorijenjen na Bliskom istoku, a od onog iz Saudijske Arabije svakako, novija povijest nas uči da je Muslimansko bratstvo, gdje god je uspjelo ostvariti utjecaj, donijelo nesklad i sektaške sukobe.

No, kao što smo rekli, ipak su ovo zemlje koje su u povezane s Rusijom kroz Euroazijsku ekonomsku uniju i sigurnosni savez ODBK, a s Rusijom i Kinom i kroz Šangajsku organizaciju za suradnju, stoga je utjecaj Turske, posebno onaj zlonamjerni, koji može krenuti „odozdo“, a ne po naredbi Erdogana, ipak pod kontrolom.

Islamske vrijednosti financiraju dva glavna tijela, odnosno Diyanet, odnosno Uprava za vjerska pitanja u Ankari, te turski sufijski red Süleymanci. Postoje izvješća o vezama ovih organizacija s turskim obavještajnim službama, što uopće ne čudi.

Pod Erdoganom su ta tijela dobila veću moć, ali se sada bore za utjecaj s pokretom Hizmet turskog klerika Fethullaha Gülena, koji je također godinama aktivan u regiji.

Međutim, lokalni čelnici, posebno u Uzbekistanu i Turkmenistanu, zabrinuti su i boje se da škole i vjerske zajednice kojima upravlja Turska u ruralnim područjima šire potencijalno destabilizirajuće islamske vrijednosti. Mnoge su institucije Taškent i Ašgabat zbog toga zatvorili. Na primjer, aktivnosti organizacije Süleymanci na promicanju turskog nacionalizma i islamskom prozelitizmu su zabranjene. U Uzbekistanu su svi programi turske televizije ugašeni.

Postoje i problemi s brojni islamistima koji napuštaju školu, koji su se radikalizirali i preselili na Bliski istok. Osim toga, oko 4000 državljana zemalja Središnje Azije se pridružilo teroristima „Islamske države“ u Siriji i Iraku.

“ETNIČKI TURCI”

Za ljude koji ne poznaju ovu zbrku pojmova, narodi Središnje Azije eu etnički Turci, što je teza koju promiče i Ankara, ali to postaje točka prijepora.

Trenutno u Kazahstanu živi preko 100 000 etničkih Turaka, osoba koje vuku korijene iz Turske. Ima ih i više od 30 000 u Kirgistanu. Ankara tvrdi da su ti Turci izloženi diskriminaciji, ali se ne libi svojatati etničke Kirgize ili Kazahstance kao „Turke“.

Turska je također vrlo osjetljiva i na takozvane “mezhetske Turke” koji su nekad živjeli u grupama Meskheti na granici s Turskom. Staljin ih je tijekom Drugog svjetskog rata klasificirao kao „nepouzdane“ i bili su prisilno deportirani iz svojih domova u blizini Turske u daleku Središnju Aziju.

Većina ih se nastanila u Uzbekistanu. 1989. su u cijelom Uzbekistanu buknuli antimezhetski nemiri, a razlog je bio viši životni standard ove manjine. U pogromu je ubijeno preko 100 ljudi, a ranjeno preko 1000.

Preko 90 000 ovih Turaka je nakon toga emigriralo iz Uzbekistana u druge dijelove bivšeg Sovjetskog Saveza, posebno u Rusiju, ali još uvijek postoje manje zajednice.

Tursku posebno nervira što je Turcima iz Središnje Azije uskraćeno pravo da svoju nacionalnost navedu u službenim dokumentima. Zato Ankara nastavlja postavljati neugodna pitanja čelnicima zemalja Središnje Azije.

Ankara vjerojatno neće zamijeniti Moskvu ili Peking kao vodeći inozemni akter u Središnjoj Aziji, barem ne u skoroj budućnosti. Moskva je tamo duboko ukorijenjena, dok Peking ima pune trezore novca za ulaganja. Međutim, Ankara u ovom konkretnom slučaju ima politiku kao Kina i gleda sto godina unaprijed. Fokusira se dugoročno i koristi ogromni potencijal “turskog svijeta”. Ostaje za vidjeti kako će se dinamika ovog okupljanja sukobiti s moskovskom paradigmom „ruskog svijeta“ i kineskim ambicijama u okviru „Novog puta svile“.

Iz Moskve je bilo prijedloga da ruski i turski svijet stvore cjelinu i da se udruže ekonomski, čak i vojno, jer su upravo zemlje Središnje Azije idealan most koji može povezati dva svijeta. Ta su razmišljanja bila aktualna prije incidenta s obaranjem ruskog bombardera Su-24 od strane turskog zrakoplovstva nad Sirijom, zbog čega su utihnula. No, svaki put kada Turska najavi namjeru približavanja Euroazijskoj ekonomskoj uniji ili šangajskoj organizaciji za suradnju, iznova se otvori rasprava o rusko-turskom jedinstvu koje bi počivalo na jačim temeljima i obuhvaćalo bi i turkofonske narode Središnje Azije. Čini se logičnim zaključiti da je i takav scenarij moguć, ali bez ambicija Ankare da bude hegemon u turskim svijetu, jer to ne samo da neće prihvatiti Moskva, već ni narodi Središnje Azije, koji drže do svog identiteta. U svakom slučaju, ovo je proces koji je prisutan, širi se i zaslužuje veću pozornost od naizgled „nevažnih aktivnosti Turske u Aziji“.