Danas je Međunarodni dan ukidanja ropstva

Danas se u svijetu obilježava Međunarodni dan ukidanja ropstva. Današnji dan odabran je kako bi se podsjetilo na UN-ovu konvenciju za suzbijanje trgovanja ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih, a usvojena je 2. prosinca 1949.

Konvenciju je usvojila Generalna skupština UN-a te ona danas predstavlja jedan od temeljnih dokumenata koji svim ljudima jamči osnovna prava.

Pobuna u Harpers Ferryju bio je oružani sukob kojim su američki abolicionisti predvođeni Johnom Brownom pokušali podići pobunu crnih robova u južnim državama SAD-a. 16. listopada 1859. abolicionisti su zauzeli oružarnicu američke savezne vojske u Harpers Ferry u Virginiji (danas Zapadna Virginia), namjeravajući otetim oružjem naoružati robove sa okolnih plantaža te krenuti u pohod na Jug. Brzo obavještena o napadu, vojska je brzo reagirala te za dva dana ugušila ustanak. Zarobljeni vođa ustanka John Brown je osuđen za izdaju te javno obješen na današnji dan.

Posljedica pobune bilo je dodatno zaoštravanje ionako zategnutih odnosa između sjevernih (slobodnih) i južnih (robovlasničkih) država SAD-a.

Nepoznate činjenice o ropstvu u Americi

Osim uobičajenih teza o bijelcima kao vlasnicima robova, malo tko zna neke dublje činjenice o ropstvu u Americi. Na primjer, prvi službeni vlasnik robova u Americi bio je crnac; prvi trgovci robovima bili su Arapi, koji su mnogo prije nego što su Europljani kročili u Afriku, odvodili crne robove u arapske zemlje; osnivač južnjačke države Georgije zabranio je i ropstvo i Afrikance u toj državi; veliki broj „slobodnih crnaca“ imali su crne robove; manje od pet posto američkih obitelji imalo je robove prije Građanskog rata.

To su samo neke od bitnih činjenica koje moderna povijest ne spominje iz „bog zna kojih razloga“, ali činjenice su tu da bi se o njima otvoreno govorilo iako nerijetko sama takva diskusija biva zabranjena ponovno iz „bog zna kakvih razloga.“

Anthony Johnson – prvi službeni vlasnik robova

Da se vratimo na činjenice, prva među njima je ta da je prvi službeni vlasnik robova u Americi bio čovjek porijeklom iz Angole, koji je usvojio „zapadnjačko“ ime Anthony Johnson. On je naime također bio prodan trgovcima robova 1621., od strane neprijateljskog plemena u njegovoj rodnoj Africi. Nakon toga registriran je kao „Antonio, crnac“ u službenim zapisima tadašnje Kolonije Virginia. Po dolasku u Ameriku, radio je za bijelog farmera kao ugovorni sluga.

Prije 1654., svi Afrikanci u trinaest tadašnjih kolonija držani su u dužničkom ropstvu te su pušteni nakon isteka ugovora i dodijeljena im je zemlja za obrađivanje, kao i potrebna oprema. Jednako tako i Johnson je kasnije dobio u vlasništvo veći komad parcele nakon što mu je istekao ugovor. Koristeći vještine koje je stekao za vrijeme svog „ropstva“, Johnson je ubrzo postao prilično uspješan.

Do 1651., Johnosn je imao pet ugovornih sluga. Godine 1664., na sud u Virginiji, donio je slučaj u kojem je osporavao tužbu koju je podigao jedan od njegovih slugu, crnac koji je usvojio ime John Casor. Johnson je dobio parnicu te je Casor morao ostati njegov sluga do smrti. Casor je samim time postao prvi službeni i pravi rob u Americi.

Unatoč tome što su svoje vlastite sunarodnjake u Africi prodavala razna tamošnja suparnička plemena, danas još uvijek slušamo o tome da su bijelci „započeli s ropstvom.“ Međutim, ovaj stereotip još više se raspada pod činjenicom da je s trgovinom robova započeo netko sasvim drugi.

Prije Europljana, bijahu Arapi

Trans-atlantska trgovina robljem započela je stotinama godina nakon arapske trgovine robljem. Naime, Arapi su oko 600 godina prije Europljana već harali Afrikom, ponajviše istočnim dijelovima. Tako je i arapska trgovina robljem trajala od oko 650. godine, pa sve 1900. Procijenjuje se da je najmanje 18 milijuna Afrikanaca bilo porobljeno od strane arapskih trgovaca robljem, a također se spominje i oko milijun Europljana koji su također u istom periodu završili u arapskom ropstvu.

Kroz arapsku trgovinu robovima, Afrikanci su se izvozili u regije diljem Bliskog istoka, pa sve do Indije, dok su Europljani uglavnom bivali zarobljeni na masovnim osvajanjima u Španjolskoj, Italiji, Francuskoj, Britaniji i Irskoj. Ova osvajanja najčešće su dolazila iz smjera sjeverne Afrike. Tijekom invazije Osmanlija, još više je Europljana završilo u ropstvu, ali njihov točan broj ostao je nepoznat.

Arapska trgovina robljem, kako crncima, tako i bijelcima, kud i kamo je dugotrajnija od trans-atlantske trgovine robovima, međutim, danas i dalje rijetko gdje možemo o tome javno čuti. Nekih naznaka za „reparacije“ iz arapskog svijeta, nema ni traga.

Georgia i zabrana ropstva

Britanski general James Oglethorpe (1696. – 1785.), osnovao je koloniju Georgiju 1732. Od samog početka, Oglethorpe se pobrinuo da robovlasništvo bude zabranjeno u koloniji, ali je također time i Afrikancima zabranjen ulazak u koloniju. Osnivač kolonije također je zabranio uvođenje rimokatoličke religije u koloniju, kao i posjedovanje prevelike količine zemlja, s ciljem da se uklone klasne razlike.

Tek nakon što je Oglethorpe napustio koloniju 1750., uklonjena je zabrana ropstva.

Crnci – robovlasnici

Mnogi crnci u vlasništvu su držali crne robove; zapravo, u brojkama koje su nesrazmjerne njihovoj zastupljenosti u društvu.

Godine 1830., četiri slobodna crnca bili su vlasnici 10 ili više robova u Južnoj Karolini; osam robovlasnika posjedovalo je 30 ili više crnaca.

Prema saveznim popisima, dana 1. lipnja 1860., približno 4,5 milijuna crnaca živjelo je u SAD-u, a manje od 4 milijuna živjelo ih je u južnim državama, gdje je robovlasništvo još bilo na snazi.

Od crnaca koji su živjeli na Jugu, 261.988 nisu bili robovi. Od tog broja, 10.689 živjelo je u New Orleansu. John Hope Franklin, profesor na sveučilištu Duke, zabilježio je da je u New Orleansu živjelo preko 3000 crnaca robovlasnika.

Godine 1860., najmanje šest crnaca u Louisiani u svom vlasništvu imalo je 65 ili više robova. Najveći broj, 152 roba, posjedovala je Widow C. Richards zajedno sa svojim sinom P. C. Richardsom, koji je imao veliku plantažu šećerne trske.

Još jedan crnački robovlasnički magnat, s preko 100 robova, bio je Antoine DuBuclet, vlasnik šećerne plantaže čija je vrijednost u to doba iznosila oko 264.000 dolara.

U gradu Charlestonu, u Južnoj Karolini, godine 1860., 125 slobodnih crnaca držalo je robove u svom vlasništvu; šestorica njih posjedovala su 10 ili više robova.

Bijelci – robovlasnici

Godine 1860., vrlo mala manjina bijelaca imala je robove. Prema popisu stanovnika te poslijednje godine prije Građanskog rata, oko 27 milijuna bijelaca živjelo je u zemlji. Oko osam milijuna njih živjelo je na imanjima koja su imala robove.

Popis stanovništva također je utvrdio da je manje od 385.000 ljudi imalo robove. Čak i ako su svi robovlasnici bili bijelci, to bi značilo tek da je 1,4 posto bijelaca imalo robove.

Ako je vjerovati ovim brojkama, zaključak je da su crnci, oni oslobođeni, također u velikom broju postajali robovlasnici te nisu marili za to što svoje dojučerašnje „zemljake“ tretiraju kao robove. Oko 28 posto slobodnih crnaca bili su robovlasnici, nasuprot 1,4 posto bijelaca koji su tada živjeli u Americi. Brojke su to koje bi svaku razumnu osobu natjerale na malo razmišljanja.

Robovlasništvo je svakako nečovječan postupak i ovim člankom ne želi se opravdavati takav nehumani čin. Ono što je bitnije ukazati jest to da povijest ima dvije, a nekad i više strana, od kojih se nerijetko u medijima koristi ona koja izgleda mnogo dramatičnija ili tragičnija, od one kakva možda doista jest. Upravo zbog te činjenice, sloboda istraživanja povijesnih događaja, na kojima se nerijetko i danas temelje neki društveni procesi, od presudnog je značaja za budućnost.