Poznato je da su se muhamedanci počeli iseljavati iz Bosne i Hercegovine poslije austrougarske aneksije, pred 1908. godinu to iseljavanje je sasvim oslabilo; od Aneksije je uzelo najveće razmere. Ovo je naročita vrsta migracija. U Europi migriraju danas veće narodne mase iz ekonomskih uzroka.
Iseljavanje bosanskih muslimana samo je u maloj mjeri bilo izazvano ekonomskim, mnogo više psihičkim uzrocima.
Ne samo s nacionalnog već i sa znanstvenog gledišta je migracija bosansko-hercegovačkih mudžahira važna i interesantna.
Odzivam se dakle rado pozivu muhamedanske omladine da o tome napišem svoja promatranja i zaključke.
Jovan Cvijić, (1910. Ovde pretipkano iz „Govori i članci“, Beograd, 1921., 1, s. 255 – 264.
Skoro svi bosanski mudžahiri prolaze sada kroz Beograd. Pred polazak brzog vlaka, koji se kreće iz Beograda za Solun oko ponoći, beogradska željeznička stanica prekriljena je bosanskim mudžahirima.
LJudi trče i završavaju poslove pred polazak vlakova, a žene i djeca, kao krda, sjede i leže na podu stanice.
Svi se na ovoj vrućini i zapari zguraju u vagone treće klase, i još u ponoći vide se na prozorima vagona živahna, zdrava i lijepa dječica našeg jezika, koja još ne spavaju; imaju da izdrže cijelu noć i cio dan, dok prispiju u Solun.
Ima već više od dva meseca kako ih vlakovi neprekidno nose i nitko ih ovde nikakvim razlozima ne može zaustaviti. Oni na kraju krajeva odgovaraju: Sve će se iz Bosne iseliti.
Izgleda da se u studijama i razmišljanjem ne može dobiti tako dubok i svjež dojam o tome šta znači vjera i kako može biti neizmjeran njen utjecaj kao razgovarajući s tim bosanskim iseljenicima.
Sva druga im je osjećanja prigušila i iskorjenila.
Ni najmanje ne pomaže to što govore našim jezikom. Nema skoro ni traga od osećanja da su oni s nama narodna cjelina.
Ako im pomenete, jasno vidite kako je to od njihove svijesti jako daleko kao što je blisko i jasno da su zbog vjere isto što i Turci.
Ja sam mogao zapaziti osim toga samo još jedno osjećanje: mržnju na strance koji su u Bosnu došli.
Idu u daleku i sasvim tuđu zemlju sa zabludom da su Turci, jednom od najvećih zabluda što ih je ikada jedan narod imao, i s mržnjom, nemoćnom i neaktivnom mržnjom na zavojevača.
S više nerazumnosti i očajanja nije moguće svoju zemlju ostaviti.
Ovi bosanski mudžahiri će naći svoje suplemenike, ranije iseljene, ne samo po europskoj, već i po aziskoj Turskoj.
Poslednji su mahom oni što su se prvi posle austrijske okupacije odselili.
Ima ih u Maloj Aziji (Anadolu) u većim masama od Smirne do Eski-Šehera, naročito oko Bruse.
Čine muhadžirske mahale po varošima i varošicama i cijela sela, i neka se zovu Bosnakej, bosansko selo..
Ja sam bio u Brusi i susjednim oblastima u ljeto 1905. godine i saznao sam ovo o utjecaju nove zemlje i prilika na bosanske mudžahire.
Odmah poslije doseljavanja su mnogi izumrli, neke cijele porodice. Računaju da ih je za prvih pet godina po doseljenju oko 1/3 pomrlo, naročito dece. To je objašnjivo.
Velika razlika, naročito klimatska, između zelene i šumovite Bosne, koja je skoro cijela pod svježim planinskim zrakom, prebogata tekućom vodom, i između spržene Male Azije, suhe klime, s rijetkim rijekama i izvorima.
Kad se bosanski muhamedanci u masama prenesu i transplantiraju u Malu Aziju, oni moraju izumrijeti.
Samo će ostati u životu ono što je najjače i što se može prilagoditi novoj sredini. Ali će i njihovo potomstvo još izumirati, jer je organizam bosanskih mudžahira, njihova krv i njihove ćelije, i nasleđem udešen za klimu Bosne, ne Male Azije.
Ono što je ostalo u životu duboko je nezadovoljno.
Starci nisu mogli naučiti turskoga jezika. Gdje ih je više zajedno još se među sobom razgovaraju, i venu i čeznu za svojom zemljom.
Ovde se tek osjete da su stranci, da nisu Turci i da s Turcima, osim vjere, nemaju ničeg zajedničkog.
Pričali su mi bosanski muhadžiri, koji su kao mladići došli u Malu Aziju i onako naučili turski kao što prost čovek, koji se potuca po Austriji ili Nemačkoj nauči njemački, da svaki Osmanlija pozna od prve riječi da su stranci i da se s njima kao sa strancima ponaša.
Djeca, tamo rođena, nauče turski, ali, nerijetko, ima slučajeva da ne nauče dobro srpski, i teško se sporazumevaju sa svojim roditeljima. Sa pokoljenjima će od njih postati prave Osmanlije.
Jedno večer sam se sastao radi razgovora sa važnijim bosanskim muhadžirima iz Bruse.
Bilo je teško gledati te opale i oronule ljude, mahom predstavnike nekoliko najpoznatijih i najsilnijih bosanskih porodica.
Svi su se samo tužili i kajali, što su napustili svoju zemlju, ali su se time branili što se pod „Švabom“ nije moglo izdržati.
Osjeća se kako je kod begova glavni motiv za iseljavanje bio sujeta: smatraju se za uvređene, jer je u Bosni nestalo starih prilika. Nisu se sjećali da nije begovski i gospodski voljeti svoju zemlju samo onda kada se u njoj može gospodariti.
Nema skoro varoši i varošice u Staroj Srbiji i Makedoniji u kojima nema naročitih mahala sa naseljenim bosanskim muhadžirima.
Ima ih i po selima, i meni su ostali u najživljoj uspomeni muhamedanski Korjenići iz Hercegovine, koji su naseljeni u Malešu na samoj bugarskoj granici, jer su se obradovali kao da su nekog svog sreli, kad su videli ljude koji govore njihov jezik i poznaju njihove krajeve.
Video sam ih naseljene čak i u Elasoni, u Tesaliji, prema grčkoj granici.
Za ove muhadžire se ne može reći da su premješteni u sasvim strane i po prirodi bitno drukčije zemlje, ali je njihova bijeda sasvim neizmjerna.
Kod vrlo mnogih se nostalgija razvila do prave bolesti; to se više osjeća na begovima i seljacima, manje na varošanima, koji su se kao takvi iz Bosne iselili.
Seljak i beg vole sinor svoje zemlje, i poslije mnogo godina opisuju ga kako izgleda i kako u proljeće miriše žbunje, koje je po njemu izbilo; sjećaju se svake voćke, koju su sadili i kalemili, svakog drveta, gajeva i gora, brazdi i travki, koje su ralicom prevrtali i kao da još osećaju miris svoje uzorane zemlje.
Čežnja i bol se popnu do mahnitosti, kad počnu uz to izazivati uspomene i govoriti o životu i običajima svoje zemlje, koji su nesravnjivi i prema kojima je sve ovo što sada rade samo jad i bijeda.
Ide im vrlo rđavo. Svaki izvježbaniji putnik može unaprijed da pozna u varošima Stare Srbije i Makedonije mahale bosanskih muhadžira: po oronulim i posrnulim kućama, koje izgledaju kao da su napuštene, po dronjavom odelu ljudi i žena i po općoj zaparloženosti; dojam je takav kao da sve što vidite govori i viče: mi smo ostavljeni i zapušteni i hoćemo da se zaparložimo i zatremo.
Od ljudi, koji su po bosanskim varošima bili okretni trgovci, nije se održao niti jedan od sto, i pada u oči da ti, što su se održali i napredovali, mahom su bili liferanti turske vojske.
Poznao sam veliki broj turskih činovnika i među njima nisam našao ni jednog bosanskog muhadžira, koji bi više stojao na takozvanim stubama činovničke hijerarhije.
Ali ih je vrlo mnogo među suvarijama i zaptijama (turski žandarmi); ako mogu suditi po onima što su mene pratili, oni čine više od polovine žandarma europske turske.
Potomaka prvih bosanskih muhadžira ima dosta među oficirima.
Po mojim informacijama u turskoj vojsci ima preko 300 oficira našeg jezika, među kojima je nekoliko generala; istina je znatan broj od njih iz Novopazarskog sandžaka.
Kao da je vojska jedina struka u kojoj i bosanski muhadžiri napreduju. Oni od njih koji su svršili turske vojničke škole znaju turski, ali među sobom govore srpski i svi ga besprekorno znaju.
Muče se samo sa rečima našeg jezika, koje su proizvod više kulture i novih potreba.
Jednog jutra u aprilu ove godine došao sam iz Pazara ili Jenidže-Vardara u južnoj Makedoniji na željezničku stanicu Topčin da uhvatim vlak koji ide iz Soluna za Beograd.
Iznenadi me kad na stanici ugledam jednog sredovječnog Bosanca sa bulom. To nije pravac kojim se oni sada kreću; Oni idu obrnuto od Beograda Solunu.
Čim sam ga srpski oslovio, on se za mene privezao. To je zbilja muhadžir koji se vraća u Bosnu. Iselio se sa ženom i četvoro djece pre dvadeset godina, i bio je imućan.
Djeca mu umirala i zato je mijenjao mesta po južnoj Makedoniji.
Na posletku ostao i bez djece i bez igdje ičega.
Morao je raditi kao arget i dopirao je tako do Carigrada. Bio je još sačuvao rječitost Bosanaca, i predstavio mi je živo i sa suzama u očima ne samo materijalne nevolje, već u i onaj duboki bol, koji tuđina i zabluda u čovkeku ostavljaju.
Taj zna da su Turci, pravi Turci, nešto sasvim drugo no što je on i da on s njima nema ništa zajedničko, osim vjere.
NJemu je sada jasno da smo mu bliži nego Osmanlije.
Ovaj propali čovjek vraća se u Bosnu da tamo samo umre, i to na navaljivanje svoje žene, koja plače za svojom kućom dvadeset godina.
Uzda se u srodnike, koji su u Bosni ostali. Kad bi bilo po njegovoj volji, on se ne bi vraćao, jer ne može od stida i sramote.
Kad sam mu napomenuo da drugima u Bosni govori da se ne sele i da im nesreću na sebi dokaže, on se samo udarao po glavi i vikao: tvrde bosanske glave neće poslušati; i meni je govoreno pa nisam vjerovao.
*
Iseljavanje bosanskih muhamedanaca najmanje je izazvano ekonomskim uzrocima. Sele se najimućniji. Ako se i siromašni sele, to nije zbog toga što bi u Turskoj nalazili bolje zarade; naprotiv, prilike za zaradu su povoljnije u Bosni.
Oni se dakle sele iz oblasti boljih privrednih prilika u zemlju lošijih ekonomskih prilika. I ipak sada kod bosanskih muhamedanaca ne samo naklonost i težnja, već narodni huk za iseljavanjem ( Onaj uzvik: „svi će se iz Bosne iseliti“ obilježava taj huk).
Kao što je pomenuto, glavni uzrok tome je psihički ili, ako upotrebimo stariji izraz, naročito stanje narodne duše, koje se razvilo pod uticajem prilika što su nastale posle okupacije i naročito aneksije.
To je stanje nezadovoljstva s prilikama i samim sobom, ozlojeđenja, očajanja. Istina, takvo duševno stanje zavlada kod svih muhamedanaca Balkanskoga poluotoka kad potpadnu pod tuđu, kršćansku upravu, ali je u Bosni mnogo intenzivnije. I to je upravo ono što treba objasniti.
Bosanski muhamedanci su živeli pod naročitim prilikama i imaju drukčije psihičke osobine no ostali slovenski renegati Balkanskoga Poluotoka.
Sasvim su drukčiji nego Pomaci ili pomuhamedanjeni Slaveni Južne Stare Srbije, Makedonije i Bugarske. Kao što je poznato, bosanski muhamedanci su Srbi, znatnim delom srpsko plemstvo, koje je promijenilo veru (poglavito bogumilsku i pravoslavnu) i izgubilo narodnu svest.
Bivša gospoda, oni su i pod turskom upravom ostali gospoda. Bosna je vjekovima je vjekovima bila periferiska turska zemlja, najviše udaljena od Anadola i Carigrada.
Osmanlije su je mogle poglavito time uza se držati što su povlađivali bosanskim muslimanima. Ovi su često imali stvarnu autonomiju.
Otpavši od vjere i srpske narodne svijesti, ovi muhamedanci su težili da se pokažu dostojni nove vjere i novih položaja i stavljali su se sve veću suprotnost prema svojim sunarodnicima, koji su ostali u staroj vjeri.
Poslednje su činili zbog onog stida , koji se jako javlja kod svih renegata i izaziva težnju da se tobož udalje od svog korijena i da zatru veze i osećanja , koja su ih za njega vezivala.
Tako su se kod mnogih razvile osobine osionosti, razmetljivosti i lažnog turcizma.
Poznato je kako su „Vlahe“ tretirali. Napravili su se ak-turcima i verovali da sa u bolji Turci od Osmanlija. Sumnjali su kašto i u sultane da li su onako dobri Turci kao što su oni.
Ovoliko sile i apokrifnog turcizma nije se moglo razviti ni kod jednih drugih islamizovanih Slovena Balkanskoga Poluostrva.
Osim toga su na njihovu srpsku prirodu bila nakalemljena orijentalna osjećanja i raspoloženja, i razvio se živo i raznovrsno kolosalan domaći i intimni život. Ustalila se bila izvjesna harmonija i naročita vrsta rahatluka ili konfora. Uz to su više no i jedna druga narodna grupa na Poluotoku zadržali neki okamenjeni, zasigurno srednjevekovni način mišljenja; u masi su nekritični, kadri vjerovati u nemogućnosti, fantazisti.
Grom iz vedra neba ne može iznenaditi i poremetiti kao što je apokrifne Turke Bosne i Hercegovine duševno poremetila najprije privremena okupacija, zatim aneksija.
Potpali su ne samo pod kršćansku državu već pod krišćansku državu klerikalnih težnja i strogog birokratskog režima. Duševno stanje njihovo nije postalo povoljnije usljed toga što ih je bosanska vlada dugo vrijeme favorizirala. Od okupacije je njih sve vrijeđalo i oni su sa svih strana vrijeđani.
To duboko nezadovoljstvo je moglo oslabiti, ako bi se muhamedanci predali unutarnjim borbama. I ono je zbilja počelo malaksavati. Iseljavanje, započelo poslije okupacije, bilo je stalo. Međutim novo nezadovoljstvo, koje je nastalo poslije aneksije, preobraćeno je u novi huk za iseljavanjem.
Široke narodne mase se vrlo teško kreću i u normalnim prilikama, naročito im je teško prelaziti državne granice. Putujući nailazio sam na obične ljude i seljake, koji su poslom izašli iz svoje oblasti ili još dalje iz svoje države, i uvjerio sam se kako je putovanje za njih niz nevolja i kašto patnji; još teže im je kad moraju pod novim nepoznatim prilikama zarađivati.
Bosanski muhadžiri se premještaju bez ekonomske potrebe, u masama, u nove prilike i u oblast poglavito stranih jezika; dalje u zemlje ekonomski nerazvijene, gdje ne mogu naći zarade.
Uz to su i oni sami tromi, nekulturni, ne umiju da se pomognu, sve im je strano, a uz to dolaze sa osobinama duboko uvrijeđenih, koje nove prilike također vrijeđaju i razočaravaju.
Ne samo u Europi, možda i dalje, nema većih patnji kojima bi narodne mase bile izložene no što su ove bosanskih muhadžira.
I zato se najprije javi misao kako treba proces iseljavanja zaustaviti, i to bi bila na prvom mjestu dužnost mlađe muhamedanske inteligencije.
To je veliki zadatak i zahtjeva najenergičnija sredstva.
Slabo vrijedi raditi žurnalistikom i knjigama, jer je rijetko tko od bosanskih muhamedanaca pismen i dovoljno spreman za čitanje i razumijevanje. Narodni huk bi se mogao možda zaustaviti živom rječju i apostolskim radom: ako muhamedanska inteligencija zađe od sela do sela, od kuće do kuće.
*
Kako iseljavanje bosanskih muhamedanaca utiče na naš narodni bilans i kolika je od toga šteta za našu narodnost?
Nesumnjivo je da se njihovim iseljavanjem znatno smanjuje broj ljudi, koji govore srpskim jezikom. Nestaje ih iz Bosne gde bi taj jezik sačuvali, a idu u Tesaliju i Anadoliju, gde će njihovi potomci zaboraviti srpski i naučiti turski jezik.
Što će ni u ovim oblastima privremeno raširiti srpski jezik, nema značaja za budućnost. Trenutno i prividno izgleda da je za srpsku narodnost manja šteta od tog iseljavanja no što je za srpski jezik.
Narodna masa bosanskih muhamedanaca osjeća se kao Turčin, i sve nevolje, i na posletku i poslednji događaji, nisu mogli učiniti da se u tom pogledu izvrši prevrat kod bosanskih muhamedanaca, u toj masi nema ni sada drugih osjećanja sem vjerskih i prema tome pseudo-turskih. Ima mladih i školovanih ljudi, darovitih pjesnika i pojedinaca, koji sebi čine čast što su se mogli dozvati svojoj narodnosti. To su rijetki izuzeci.
Ali vjerski fanatizam stalno slabi kod bosanskih muhamedanaca.
Što budu prosvjećeniji, on će više slabiti. U njihovoj će duši ostajati praznina, mnogo docnije pravi vakuum, i on se, izgleda, ne može ničim drugim trajno ispuniti do nacionalnim osećanjem, za koje sada nema mjesta.
Istina, izgleda, to se već i sada nazire, da će Austrija težiti da od zaostalih bosanskih muhamedanaca stvori srednju partiju, neutralce, nešto nalik na nekadašnje nacionalno bezbojno češko plemstvo, da bi mogla s njima po volji politički operirati. Nije nemogućno da ona u tome bar u nekoliko uspije. Ali muhamedanski neutralci ne mogu to na duga vremena ostati, onako isto ko što nije moglo ostati neutralno ni češko plemstvo. Najprosvećenije i najprogresivnije prirode brzo će se vratiti svojoj narodnosti. Ostale malo docnije.
Iseljeni muhamedanci su dakle zauvijek izgubljeni za srpsku narodnost, oni što ostanu u Bosni vraćat će se sa napretkom prosvijećenosti svojoj narodnosti.
Ne samo iz humanih pobuda već i iz nacionalnih moraju dakle Srbi najživlje nastojati da se bosanski muhamedanci ne iseljavaju.
Oni treba da se za to onako isto zauzmu kao i muhamedanska omladina.
Historijska nesreća je učinila da je znatan dio bosanskih Srba promjenio veru i izgubio narodno osjećanje. Sada mora zbog toga da nestane znatnog dijela bosanskih muhamedanaca: nestat će i njihovog srpskog jezika i njihove srpske fizičke konstitucije, jer će se potpuno pretopiti u jedan azijski narod.
To se nekad zvalo ispaštanjem zbog grijeha, a sada se zove socijalnim zakonom.
Ali po tom istom zakonu oni bosanski muhamedanci, koji ostanu u Bosni, moraju se vratiti svojoj narodnosti.
Ali najveća opasnost od iseljavanja bosanskih muhamedanaca i za srpsku narodnost i za ostale domaće elemente u Bosni u tome je što će iza bosanskih mudžahira ostati prazne zemlje, velike prostorije i što one mogu biti naseljene strancima.
Poznato je da je tim načinom oslabljavan i istiskivan naš narod u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj, Banatu; tako su ove pokrajine po etnografskom sastavu postale mješovite.
Zato nije dovoljno samo otkupljivati zemlje, koje ostanu iza muhamedanaca u Bosni, već treba spriječiti da se na njima naseljavaju stranci.
Treba naseljavati Srbe, Hrvate i Slovence. Ako se ne mogu naseliti ljudi našega jezika, neka to ostanu unutarnji prostori, po kojima će se moći domaći raširiti i umnožiti.
wpDiscuz