Kada je u 17. stoljeću čuveni putopisac Evlija Čelebija posjetio Beč, zabilježio je u svom putopisu da je u Beču vidio mnoštvo tiskara. Za nas, gledajući iz današnjeg kuta potpuno nebitno zapažanje, naročito jer je tiskarski stroj u to doba bio normalna pojava, baš kao i danas.
Zbog čega je pomenuti izum zavrijednio Čelebijinu pažnju i bilježenje u njegovom putopisu?
l dialogos.ba
To i ne bi bilo toliko čudno da, tiskarski stroj nije izumljen davne 1439. godine, nekih tri stotine godina prije samog zapisa Evlije Čelebije. Prva tiskana knjiga u historiji ovog izuma bila je Biblija, koju najčešće zovu 40-dvoredna Biblija, jer su stranice tiskane u 42 retka, a 49 primjeraka ili dijelova ovog izdanja preživjelo je do današnjih dana i smatraju se jednim od najvrjednijih i najskupocjenijih primjeraka u svijetu.
Nakon što je izumljen, tiskarski stroj se narednih godina proširio u nekoliko glavnih centara tadašnje Europe: Köln 1466., Rim 1467., Venecija 1469., Pariz 1470., Krakov 1473., London 1477. godine. U Holandiji je prva štamparija osnovana 1481. godine, a svega tridesetak godina nakon što je Gutenberg štampao prvu Bibliju, u Nizozemskoj je osnovana 21 tiskara. Njemačka i Italija u istom periodu imale su oko 40 tiskara i bile su glavni centri po kvantitetu, ali i kvalitetu knjiga.
Do 1500. godine, pretpostavke su da je širom Europe bilo oko 1000 tiskara i do tada je tiskano oko 8 milijuna knjiga[1], dok drugi izvori navode da je tiskano oko 25 milijuna i ta brojka u 16. stoljeću povećala se na oko 150-200 milijuna primjeraka.[2]
Prva tiskara u „Novom Svijetu“ osnovana je već 1539. ili 1544. godine u Meksiku, osnovali su je jezuiti, a u Aziji u indijskoj državi Goa 1556. godine.
Istina, u 15. stoljeću i u Osmanskom carstvu djelovalo je nekoliko tiskara, tzv. „basmahane“, ali u vlasništvu Židova, a desetljećima kasnije Grka i Armena. Židovi, koji su 1492. godine prognani iz Španjolske, sa sobom su donijeli tiskarski stroj i već krajem 15. stoljeća tiskali su prve knjige na hebrejskom.
1493. godine otvorili su prvu tiskaru u Solunu, da bi nakon njih, Armenci u Italiji izučili zanat i 1567. godine otvorili prvu tiskaru u Istanbulu, a Grci nešto kasnije, 1627. godine osnivaju prvu grčku tiskaru.
U ovom periodu, dok je Europa u 16. stoljeću tiskala između 150-200 milijuna knjiga, Osmansko carstvo (muslimanska populacija) raspolagala je sa nevjerovatnih NULA tiskara. Da, dobro ste čuli – NULA tiskara.
Da situacija bude još tragičnija, nisu samo Židovi bili ti koji su sa sobom donijeli tiskarski stroj, usporedno s njima, Marani (muslimani Španjolske i Portugala), nakon što su protjerani iz Endelusa, sa sobom su u Osmansko carstvo donijeli mnoga znanja i vještine, mnoštvo knjiga na arapskom, grčkom, latinskom, španskom, hebrejskom. Po dolasku, stavili su se u službu sultanu, prenoseći inovacije i znanja iz artiljerije, izrade raznih oružja, brodogradnje i mnogih drugih vještina i znanosti, također, historičari spominju da su novopridošli muslimani, po uzoru na Gutenbergovu, također, sami izradili štamparski stroj, za kojeg Osmanlije tada nisu ni znale, ali, nisu štampali niti jedan primjerak.
Što su uzroci ovakve averzije prema tiskanju knjiga?
Veliki broj europskih i američkih povijesničara navodi da je zakašnjela reakcija prihvaćanja tiskarskog stroja još jedan povijesni incident „konzervativnog islama“, koji kategorički odbija prihvatiti inovacije.
Suraiya Faroqhi, njemačka povijesničarka i trenutno vodeći autoritet iz oblasti osmanske historije, kaže da su razlozi višestoljetnog odbijanja uvođenja i primjene tiskarskog stroja u srednjovjekovna muslimanska društva, bila čisto vjerske prirode, navodeći da je na snazi bila čak i smrtna kazna.
Tiskanje knjiga u Osmanskom carstvu bilo je zabranjeno od strane sultana, a jedan od razloga bio je mogućnost da će pristrasne osobe krivotvoriti sakralne vjerske tekstove.
Također, obzirom da su tiskarski stroj izumili Europljani, a samim tim, kršćani, među konzervativnim muslimanima takva činjenica izazivala je averziju, što je itekako utjecalo i dodatno usporilo uvođenje i širenje tiskarskog stroja u muslimanskim društvima.
Sultan Bajazid II zvani Pijanica. (1447-1512) izdao je 1483. godine dekret o zabrani korištenja tiskanih knjiga, a spominje se da je bila propisana i smrtna kazna.[3] Sličan dekret izdao je i njegov nasljednik sultan Selim I (1470-1520).
Treba napomenuti da ove zabrane upotrebe i čitanja knjiga nisu obuhvatćale zimmije (nemuslimansko stanovništvo), već samo muslimane.
Na drugoj strani, u istom periodu, papa Julius II (1503-1512) bio je začetnik projekta izrade prvog tiskarskog stroja s pokretnim arapskim slovima, za potrebe arapskih kršćana.
(Adžurumijja je nadaleko poznata gramatika arapskog jezika, čiji autor je lingvista iz 13. stoljeća Muḥammad b. Muḥammad b. Āǧurrūmi, a njen prevod na latinski uradio je Tommaso Obizzino.)
Prva hebrejska Biblija (Tora), tiskana je 1455. godine u talijanskom gradu Ferrari, a prva knjiga tiskana na arapskom jeziku, bila je Salat al-Sawa‘i bi-Hasab Taqs Kanisat al-Iskandariyah, knjiga o molitvenim satima, prema liturgiji aleksandrijske crkve i tiskana je u gradu Fano (Italija), u tiskari koju je osnovao upravo papa Julius II.
Američki znanstvenik James C. A. Redman u djelu pod nazivom “The Evolution of Ottoman Printing Technologies: from Scribal Authority to Print-Capitalism”, navodi da je jedan od razloga averzije prema tiskanju knjiga bila ulema, koja se bojala da će širenje znanja i tiskanje knjiga ozbiljno ugroziti njihov status quo.[4]
Sa ovakvim navodima ne slaže se Muhsin Mehdi, iračko-američki znanstvenik, tvrdeći da je tadašnji muslimanski svijet mnogo pažnje posvećivao usmenoj tradiciji prenošenja znanja i memoriji istog, a da je knjiga, rukopisi koji su pisani još od 8. stoljeća, bila samo usputni podsjetnik, te da je to jedan od razloga pomenute averzije prema tiskarkom stroju.[5]
Možda je to djelimično i točno, jer, sve do početka 19. stoljeća, usljed kulturoloških i političkih barijera, tiskarski stroj je uporno odbijan i u Kini i Japanu, ali, povijesne činjenice govore nam da su razlozi odbijanja među muslimanima bili ponajviše vjerske, negoli kulturološke, ekonomske ili neke druge prirode.
Jedno zanimljivo zapažanje u 16. stoljeću iznosi Ogier Ghiselin de Busbecq, navodeći da je, rijetko koji narod bio toliko otvoren prema korisnim inovacijama stranaca, kao što su to bili Turci. Usvojili su topništvo i razne izume artiljerije, iako su to izumi kršćana, ali (iščuđujući se, bilježi) još uvijek odbijaju prihvatiti tiskare i tiskanje knjiga, sahat-kule, jer, to više ne bi bio sveti spis, ako bi bio tiskan, a ako bi se gradile sahat-kule, uloga mujezina bila bi znatno umanjena.[6]
Prva iznesena tvrdnja, da se ulema bojala za svoj položaj i status quo, jako je moguća, jer, historija je nebrojeno puta osvjedočila da su mnoge inovacije, koje su trebale voditi društvo ka prosperitetu, osporavane iz raznih društveno-političkih razloga i intesea određenih grupa.
De Busbecqovo zapažanje o gradnji sahat-kula, ulozi mujezina i prvobitnom odbijanju gradnji istih, dodatno potkrepljuje tvrdnje da su najveći protivnici inovativnosti doista bili ljudi kojima su određeni izumi ili promjene ugrožavale društveno-egzistencijalni položaj. Činjenica da je samo u Istanbulu u 18. stoljeću bilo između 20 i 90 hiljada pisara, dodatno potkrepljuje prethodno rečeno. Pisarima štamparski stroj naročito nije išao u prilog, zbog čega su i bili najglasniji protivnici njegova prihvatanja.
Prvi primjerak Kur’ana u Evropi štampan je 1537. godine u Veneciji, a bio je namijenjen za izvoz i prodaju u Osmanskom carstvu, zatim drugi primjerak, 1694. godine u Hamburgu. Izdanja su sadržila mnoštvo štamparskih grešaka, što je bio „vjetar u leđa“ ulemi, ali i pisarima, koji su bili najveće interesdžije, da se podrži zabrana, kako štampanja, tako i korištenja štampanih knjiga, a tadašnji muslimani u Egiptu raspravljali su da li je dozvoljeno štampati Kur’an, na kakvom i kakvim materijalom će se štampati, da li je taj materijal čist.
Kao što se može primijetiti iz priloženog, tadašnja ulema je svoj doprinos u odbijanju štamparskog izuma dala raznim fetvama, ali i mitološkim zastrašivanjima masa, poput toga da, sam šejtan može da se uplete u cijeli posao i da namjerno izvitoperi štampanje knjige, u ovom slučaju, Kur’ana.
1699. godine šejhul-islam Osmanskog carstva izdao je fetvu da je štamparski stroj dozvoljen nemuslimanskim zajednicama, ali ne i za muslimane Carstva.
Učenjaci sa Al-Azhara izdali su fetve da je štampanje Kur’ana i vjerske literature strogo zabranjeno i ova zabrana ostala je na snazi do pretkraj vladavine Muhameda Alija, koji je umro 1849. godine, a prvi Kur’an na Al-Azharu štampan je 1924. godine.
Da je ulema bila jedan od kočničara bilo kakvog progresa tadašnjeg društva, svjedoče i druge rasprave, zabrane i nesuvislosti, koje su bile društvena svakodnevnica, tako je na primjer, egipatska ulema u 16. stoljeću fetvama zabranila pijenje kahve, ništa bolja nije bila ni turska, obzirom da je po nalogu šejhul-islam 1580. godine srušena prva astronomska opservatorija, koja je izgrađena svega četiri godine ranije.
Ovakvih i sličnih primjera, nažalost, bilo je na pretek.
Ako neko tvrdi da ulema tog vremena nije zabranjivala upotrebu štamparskog stroja i da je to jedna u nizu podvala, postavlja se jednostavno pitanje, zašto Ibrahim Muteferrika nakon otvaranja prve muslimanske štamparije u Istanbulu nije mogao štampati „islamsku literaturu“? Očito da je, ipak bilo zabranjeno.
Otvaranje prvih štamparija u muslimanskom svijetu
U desetom izdanju Historije Arapa, historičara Philipa K. Hittija, u knjigu je uvršteno i poglavlje „Mijenjanje pozornice – Utjecaj Zapada“.
Hitti započinje poglavlje historijskim događajem i dolaskom Napoleona u Egipat, donošenje prve štamparije u dolinu Nila, dodajući da „ljudi u arapskom svijetu uglavnom vode samostalan, tradicionalan, konvencionalan život, ne postižući bilo kakav napredak i ne obazirući se na napredak izvanjskog svijeta“.[7]
Kao i u mnogim stvarima, i prihvatanje štamparskog stroja bilo je inicirano sa Zapada i doslovno sprovedeno silom, jer, muslimani su već stoljećima uskraćeni da očima realnosti gledaju na svijet.
Prve knjige štampane na arapskom i perzijskom jeziku, štampane su u Evropi po naredbi pape Juliusa II, koji je bio papa u prvoj deceniji 16. stoljeća.
1702. godine, evropski kršćanski misionari osnovali su svoju štampariju u Halepu, čije osnivanje i rad su obavijeni velom misterije. Neki navode da su ovu štampariju osnovali grčki melkitski kršćani i da su štampali religijsku i liturgijsku literaturu. Prva knjiga koju su štampali bila je Psalmi i evanđelja, 1705. godine. To djelo je prevod na arapski jezik, koji je uradio biskup Abdallah ibn al-Fadl al-Antaki u 11. stoljeću. Drugu štampariju u Halepu osnovala je maronitska crkva 1857. godine na nagovor biskupa Yusufa Matara.
Prva štamparija u Libanonu osnovana je u 18. stoljeću nedaleko od Bejruta u gradiću al-Shuwayr, a njen osnivač bio je bogati kovač zlata iz Halepa Abdallah b. Zakhariya Zakhir (1684-1748). Drugu štampariju su osnovali Amerikanci 1821. godine, danas širom svijeta poznata izdavačka kuća American Press, koja je prvobitno bila smještena na Malti, a zatim premještena u glavni grad Libana – Bejrut. Njom je upravljao protestantski misionar i diplomac sa Yale univerziteta, svećenik Eli Smith, koji je radio prevod Biblije na arapski jezik. Smrt ga je spriječila da do kraja završi započeti posao, no, njegov kolega Cornelius Van Dyck uspio je da završi i posthumno objavi prevod.
Nile Green u članku iz 2009. “Journeymen, Middlemen: Travel, Transculture, and Technology in the Origins of Muslim Printing”, iznosi jednu zanimljivu viziju stanja iz 18. i 19. stoljeća, naime, i tamo gdje su već bili uvedeni i korišteni štamparski strojevi, to je bilo daleko od „običnog čovjeka“, posjedovali su ili koristili najčešće pripadnici elite ili pak kršćani, kao što je to bio slučaj sa Sirijom, Libanom ili Iranom. Taj period obilježila je i ekspanzija kršćanstva i kršćanske ideologije na Bliskom Istoku, obzirom da sekularizam nije bio dominantan u tom periodu kao što je danas, tako je British Petroleum u Iranu finansirao štampanje Biblije i njeno masovno distribuiranje[8], u Egiptu je Muhammed Ali, poslao libanonskog kršćanina Nikolu al-Masabikija u Milan, kako bi izučavao „štampanje“ i sa tim znanjem vratio se u Egipat.
U Egiptu je Muhammed Ali (1769-1849) osnovao al-Matba‘ah al-Ahliyah (Nacionalnu štampariju), koja je štampala ne samo arapska, nego i mnoga djela iz raznih znanosti, koja su prevođena sa evropskih jezika.
U Osmanskom carstvu, prva muslimanska štamparija osnovana je 1727. godine, skoro tri stoljeća nakon što je izumljena.
Njen osnivač bio je Ibrahim Muteferrika, diplomata, ekonomista, sociolog, islamski pravnik, teolog, historičar i izdavač, Mađar po narodnosti, koje se preobratio na islam. Rođen je 1674. godine u Kološvaru, današnji grad Kluž Napoka u Rumuniji.
Nakon što je u Osmanskom carstvu dozvoljeno štampanje knjiga, u vrijeme sultana Ahmeda III, ipak, nije sve išlo normalnim tokom. Zabranjeno je štampanje Kur’ana, hadisa Muhammeda, s.a.v.s., (zbirki), komentara zbirki hadisa i fikhskih djela, a dozvoljeno je štampanje djela iz medicine, astronomije, filozofije, historije, geografije itd.[9]
Prva knjiga štampana u osmanskoj štampariji bila je arapsko-turski leksikon Al-Sihah, autora Al-Jawhariya, koji je živio u 10. stoljeću.
Knjige u izdanju Muteferrika štamparije u Istanbulu sadržavale su iste „naslove“ (serlevhe), kao i u rukopisima, također, na vrhu svake stranice pisala je besmela[10], a jedan od razloga zbog kojih je ovako štampano, moguće da je to postepeni prelazak sa upotrebe rukopisa na moderne knjige (štampariju), kako bi se čitalac ugodnije osjećao dok čita knjigu i postepeno navikavao na inovativnosti.[11]
Do smrti osnivača prve štamparije 1746. godine, štampano je svega 16 djela, od kojih je prvo bilo dvotomni arapsko-turski leksikon Al-Sihah, čiju cijenu je odredio sultan, a bila je 35 tadašnjih novčića. Sultan i tadašnja vlast ne samo da su se uplitali u određivanje koja djela će biti štampana, nego su se usuđivali i da određuju cijene, što dovoljno oslikava društveno-političke okolnosti u Osmanskom carstvu.
Ipak, 1742. godine, štamparija je zatvorena zbog negodovanja uleme i javnosti.[12]
Iako je štamparija osnovana, međutim, nije se mnogo toga promijenilo, niti je napravljen ekonomski ili intelektualni bum. Şükrü Hanioğlu u knjizi „A Brief History of the Late Ottoman Empire“, navodi da je u narednih stotinu godina, od 1727. do 1838. godine štampano svega 142 knjige i to u veoma malom broju primjeraka.
U srednjem vijeku, štamparski stroj i knjiga, bili su ekvivalent današnjem internetu, pa je širenje ideja, znanosti i informacija putem knjiga bila prekretnica u preporodu srednjovjekovne Evrope, koja je grcala u intelektualnom i društvenom mraku. Period u kojem je arapsko-islamska civilizacija sjalala punim sjajem i lučila svoje najljepše i najzrelije plodove, ista ta historijska epoha u evropskoj historijografiji nazvana je „Mračno doba“. Evropa je zahvaljujući izumu štamparije i ranije spomenutim olakšanim protokom ideja, znanosti i informacija iznašla put do svjetla i društveno-intelektualnog preporoda, dočim, na drugoj strani, islamski svijet svojim upornim odbijanjem i tristogodišnjim tapkanjem u mjestu, periodu bez štamparija, izgubio je korak za Evropom, a taj korak iznosi skoro cijelih 300 godina i može se slobodno reći da je ponajbolji odgovor ili razlog zbog čega je društveno-intelektualni jaz između Zapada i muslimanskog svijeta toliki. Evropa je upalila svjetlo, a muslimansko „Mračno doba“ prije nekoliko stoljeća je počelo… Nažalost, još uvijek traje.
Dodatak – Osnivanje prvih štamparija na Balkanu
■ Prva štamparija u Hrvatskoj osnovana je 1483. godine i štampala je na glagoljici.
■ Prva štamparija u Crnoj Gori osnovana je 1492. godine i nalazila se u sklopu manastira na Cetinju, u Veneciji ju je kupio Đurađ Crnojević.
■ Prva štampariju u Bosni osnovao je Božidar Goraždanin 1519. godine u manastiru Sopotnica kod Goražda, a prva moderna štamparija osnovana je 1866. i bila je vlasništvo Ignjata Soprona iz Zemuna; kasnije je otkupljena od strane vilajetske uprave i prešla u državno vlasništvo.
■ Prva štamparija u Srbiji osnovana je 1536/37. u Rujnu pod Zlatiborom, a prva štamparija u Beogradu 1831. godine.
Piše: Resul Mehmedović
Bilješke:
[1] E. L. Eisenstein: “The Printing Revolution in Early Modern Europe”, Cambridge, 1993. str., 13–17.
[2] Anderson, Benedict: “Comunidades Imaginadas. Reflexiones sobre el origen y la difusión del nacionalismo”, Fondo de cultura económica, Mexico, 1993, str., 58.
[3] Chambers Edinburgh Journal, 1848., str.. 44.
[4] James Clyde Allen Redman, “The evolution of Ottoman printing technologies: from scribal authority to print- capitalism,” in The Ottomans and Europe: travel, encounter and interaction: from theearly classical period until the end of the 18th century, ed. Seyfi Kenan (Istanbul: ISAM, 2010), str. 503.
[5] Muhsin Mahdi, “From the Manuscript Age to the Age of Printed Books,” in The Book in the IslamicWorld: The Written Word and Communication in the Middle East, ed. George N. Atiyeh (Albany: StateUniversity of New York Press, 1995), str. 1.
[6] Ogier Ghiselin de Busbecq, The Life and Letters of Ogier Ghiselin de Busbecq, C. K. Paul, 1881. Vol. 1, str. 255.
[7] Philip K. Hitti, History of the Arabs: From the Earliest Times to the Present 10th ed. (London: St. Martin’s press, 1970), 745.
[8] Ibid, str. 217.
[9] Chambers Edinburgh Journal, 1848., str.. 44.
[10] Yasemin Gencer, “Ibrahim Muteferrika and the Age of the Printed Manuscript,” in The IslamicManuscript Tradition , ed. Christiane Gruber (Bloomington: Indiana University Press, 2010), str. 178.
[11] Ibid, str. 180.
[12] Bernard Lewis, Muslim Discovery of Europe (London, 1982), p.168