Vučić štiti čovjeka koji je pobio 71 mladih i djece u ratu u BiH

Radiotelevizija RS-a jedna je od najčešćih mušterija Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) zbog učestalih objava priloga i “vijesti” koje veze nemaju sa stvarnosti. U najnovijem slučaju riječ je o nevjerojatnim konstrukcijama jednog od najgorih zločina u ratu u BIRN-u je potvrđeno da je RTRS-a kažnjena s 12.000 KM zbog emitiranja priloga o “Masakru na Kapiji” u Tuzli kada je projektil s položaja Vojske RS-a 25. svibnja 1995. u 20.55 sati u centru grada pobio 71 čovjeka i ranio 240.

Prosječna dob pobijenih bila je 24 godine, jer je bila riječ o omiljenom okupljalištu mladih. Najmlađi ubijeni bio je Sandro Kalesić, star 2 i pol godine. RTRS je u televizijskom prilogu, zbog koje je kažnjen, ponovio jednu od najprisutnijih teza iz srpskih nacionalističkih revizionističkih krugova da tog dana eksploziju nije prouzročio projektil iz 130-milimetarskog topa M-46 s položaja na planini Ozren, 25 kilometara zračne linije odatle, nego da je bila riječ o terorističkom napadu podmetnutim eksplozivom.

Još tijekom rata u 90-ima Vojska RS-a lansirala je slična objašnjenja i za druge slične masakre, poput ona dva kada je granatama ispaljenima s okolnih brda na tržnicu Markale u Sarajevu 1994. i 1995. pobijeno 68 ljudi. Pojedini nacionalistički mediji u Srbiji za Masakr na Kapiji navodili su čak i takve teze da su “ozljede na stradalima” pokazale da su mnogi od stradalih “nosili eksplozivne pojaseve”. Drugim riječima, žrtve su pobile same sebe.

Razlika između Masakra na Kapiji u Tuzli i ostalih masovnih ubijanja u granatiranjima VRS-a gradova koje je držala u okruženju, u tome je što je oko tog ratnog zločina poznato skoro sve, a glavni krivac je čak bio osuđen i u zatvoru, da bi se sada skrivao od pravde u Republici Srbiji.

Riječ je bila o Novaku Đukiću koji je u to vrijeme bio zapovjednik Taktičke grupe “Ozren”, te da je upravo on izdao zapovijed da se te večeri na to mjesto u Tuzli ispali 130-milimetarska granata M79, tako konstruirana da se pri udaru rasprsne u između 4000 i 6800 fragmenata. U tim trenucima u četvrti Kapija u staroj jezgri Tuzle nalazilo se između 1000 i 1500 ljudi. Velika većina pobijenih bili su u dobi između 15 i 26 godina.

Samo osmero bilo ih je starije od 30. Puno godina poslije Salih Brkić je pisao da je te večeri sa snimateljima Alijom Vokićem i Sakibom Neimarlijom na mjestu masakra zatekao komade glave i ruku, dio noge u tenisici… A potom, u jednoj od prostorija tamošnje bolnice, i tijela, između ostalih Sandra Kalesića.

“Od zločinačke ruke s ovog svijeta otišao je otvorenih očiju. Nije imao niti tri pune godine”, opisivao je.

Jedna od prvih teza propagande Vojske RS-a bila je da su žrtve stradale od “islamističkih terorista” i to se do dandanas ponavlja po srbijanskim medijima. Što se tiče Novaka Đukića, o tom čovjeku prije rata ne zna se ništa posebno, očito nije niti imao posebno uzbudljiv život. Poznato je da je rođen 1955. godine u Donjim Kolima kod Banje Luke, što znači da je u rat u BiH ušao kao oficir JNA od samo 37 godina, a da je u vrijeme Masakra na Kapiji imao 40.

Đukić u svojoj vojnoj karijeri nije imao baš nikakvih problema sve do 2005. godine. On je od 2004. do 2005. bio čak posljednji načelnik Generalštaba Vojske RS-a kao general-major. A onda, u travnju 2005., krenuo je njegov put nadolje. Stanje s Vojskom RS-a eskaliralo je 16. travnja prilikom polaganja zakletve regruta u kasarnama u Bileći i u Manjači. Mladići su prisegnuli da će braniti suverenitet i nezavisnost Republike Srpske, umjesto BIH, te su zastavu, grb i himnu izviždali i praćeni grubo izvrijeđali.

Ubrzo se pokazalo da su u planiranje skandala bili uključeni i ratni veterani Vojske RS-a, bilo je jasno i to da je u pitanju sve ono što se postiglo Daytonskim sporazumom i generala Đukića smijenili su u srpnju te godine zapovjednici EUFOR-a i NATO-a. Đukić je otišao u mirovinu i ne treba sumnjati da je smatrao da će mirovinu u Banjoj Luci preživjeti krajnje bezbrižno, između ostalog i zato što je Tužiteljstvo haaškog suda još 2004. odbacilo ocjenu postupka za ratni zločin protiv njega zbog nedostatka dokaza.

Naredne tri godine, međutim, dokaze je prikupljalo Tužiteljstvo BiH i krajem 2007. napokon su ga uhitili agenti SIPA-e i odvezli u Sarajevo. U zatvoru je 2009. dočekao i prvostupanjsku presudu od 25 godina zatvora zbog ratnog zločina nad civilima, a onda i drugostupanjsku 2010.

No, sve to događalo se sad već u jednoj drugačijoj BiH, u takvoj u kojoj je 2009. Milorad Dodik kao premijer srpskog entiteta BiH tvrdio da je Armija BiH bila ta koja je sama počinila masakr nad vlastitim civilima, a u tom kontekstu je navodio i pokolje na tržnici Markale u Sarajevu. U zatvoru je Đukić proveo ukupno sedam godina.

Da bi mu uskoro moglo svanuti postalo je jasno u srpnju 2013. kada mu je ministar pravosuđa BiH odobrio da ga iz zatvora u Foči, zbog potreba liječenja u bolnici u Banjoj Luci, prevezu u banjolučki zatvor “Tunjice”. Ne bi bio Đukić ni prvi ni posljednji ratni zločinac koji bi umro bolestan u zatvoru na izvršenju kazne da se u siječnju 2014. na Ustavnom sudu BiH nije pokazalo da mu moraju poništiti presudu – zbog proceduralne pogreške.

Umjesto po kaznenom zakonu BiH, sudili su mu po kaznenom zakonu koji je vrijedio u SFR Jugoslaviji. Drugostupanjska presuda trenutno je poništena, Đukić službeno odjednom više nije bio ratni zločinac, pušten je na slobodu. On nije gubio vrijeme i, kako je ispravno računao da će protiv njega krenuti novi kazneni postupak za pokolj djece, mladića i djevojaka u Tuzli što ga je počinio skoro 20 godina ranije, otputovao je u Beograd.

Već u lipnju 2014. stigla je nova presuda, pravomoćna, ovaj put na 20 godina zatvora. Ali, slijedio je niz proceduralnih problema u suradnji pravosuđa u Sarajevu i u Beogradu i Đukić je odjednom opetovano bivao previše bolestan da bi ga se saslušalo. Novak Đukić, čovjek koji je one večeri 1995. naredio da se ispali projektil na Tuzlu, danas ima već 64 godine i ništa ne upućuje na to da službeni Beograd ima namjeru bilo da ga izruči, da ga pošalje na služenje kazne u Srbiji, da mu obnovni postupak…

Službeno, Novak Đukić već je dulje vrijeme na liječenju. Ratni zločinac koji je uoči rata bio doista nitko poseban, a koji je u ratu između ostalog i kroz dokazane pokolje nad civilima dogurao do čina generala, sada je pod zaštitom zakona, pravosuđa i procedure u zemlji koju već godinama vodi Aleksandar Vučić.

A mediji? RTRS je sada kažnjen zato što je mrtvo hladno preuzeo konstataciju Večernjih novosti iz Beograda da je 1995. u Tuzli eksplodirao podmetnuti eksploziv, a ne granata. RTRS je i inače jako sklon citirati Večernje novosti u svakoj prilici kad je riječ o slučaju Novaka Đukića.

A zbog takvog ponašanja i zbog “štetnog djelovanja RTRS-a koje služi kao propagandno sredstvo predsjednika SNSD-a Milorada Dodika”, ova televizijska kuća od početka 2017. do kolovoza 2018. kažnjena je s ukupno 67.000 KM. Što se tiče ostalih sudionika “Masakra na Kapiji”, odnosno onih koji su iscrtavali karte, računali putanju, punili top i osobno ispalili projektil, do njih se ne može stići već niti s time što se ne može doći niti do Đukića.