Gradić Ayn Issa uoči rata u Siriji imao je niti 7000 stanovnika. Ali, nakon što su prokurdski SDF s istoka zemlje i Sirijska vojska sa zapada skoro do kraja uništili ISIL-ov kalifat smrti, te kad su Kurdi počeli ISIL-ove džihadiste trpati u logore, Ayn Issa naglo je uvišestručio svoje stanovništvo. 12.900 ISIL-ovaca i pripadnika njihovih obitelji bilo je zatočeno na ovom mjestu sve dok prvo Donald Trump nije dao zeleno svjetlo Recepu Tayyipu Erdoganu da krene u juriš na kurdsku autonomnu paradržavu na istoku Sirije.
Erdoganov izgovor je da kreće u “osiguravanje” 30 kilometara teritorija SDF-a uz granicu s Turskom. Zato je poslao nešto turske vojske skupa s džihadistima koji su ranije ratovali po Siriji, a koje je sad obučio i naoružao. Gradić Ayn Issa nalazi se nekoliko kilometara čak i južno od onih 30 kilometara Erdoganove “sigurnosne zone”, ali svejedno – turska artiljerija udarila je po zidinama logora za smještaj ISIL-ovaca, srušila dio utvrde i odatle je pobjeglo 750 civila.
Mahom je riječ o suprugama ISIL-ovaca, javljaju i mainstream mediji na Zapadu i ruski mediji i bliskoistočni. Jedini koji tvrde da do toga uopće nije došlo mediji su u Turskoj, u zemlji u kojoj je, primjerice, u četvrtak uhićen novinar portala “Diken” Fatih Gokhan Diler uhićen zbog citiranja u članku i izjava ljudi koji se protive Erdoganovoj vojnoj intervenciji u kurdski dio Sirije.
Svi ostali mediji koji prate vrtoglavu eskalaciju rata u Siriji otkako je Trump “zabio nož u leđa Kurdima”, kako ga optužuje SDF, navode da su uoči artiljerijskog udara na logor za zatočenike ISIL-a oko logora na motociklima kružile maskirane osobe. Vijesti od drugim masovnim bjegovima iz sličnih logora nema. Kao što nema niti vijesti o tome kamo su ovi ljudi pobjegli.
Problem je, međutim, u tome što su kurdske snage nakon pobjede nad ISIL-om u svoje logore strpale najmanje 12.000 ISIL-ovih zarobljenih džihadista. Njima treba pridodati i sve one koji su tek osumnjičeni za pripadnost terorističkom pokretu. A njihove supruge?
Problem je u tome što je riječ o ženama koje su također nerijetko indoktrinirane ISIL-ovom ideologijom, što su mnoge od njih bile pripadnice ženskih patrola za utjerivanje moralne discipline u gradovima pod kontrolom ISIL-a, sveukupno o takvoj masi ljudi da kurdski SDF, odnosno kurdska autonomna uprava Rojava nije uspijevala sve to istražiti.
Čak i prije turske intervencije, dok su SDF, zatim isključivo kurdski YPG koji je glavna frakcija SDF-a, te ostale političke skupine Rojave još vjerovale da će ih SAD do kraja štititi od Erdogana, jer – zaboga – pa skupa su razbijali ISIL, još i tada Kurdi su imali velikih organizacijskih problema s kontrolom stanja u tim izbjegličko-zatočeničkim kampovima. Kurdski čuvari su često bivali ubijeni na dužnosti.
Od CNN-a, preko Guardiana, Spiegela i bliskoistočnih medija, pisalo se da najekstremnije pripadnice ISIL-a, skrivene među ostalim civilima, provode strahovladu u tim kampovima. Povremeno su se događali i napadi na čuvarice i čuvare iz kurdskog YPG-a. A onda je naglo, bez ikakvog upozorenja, Trump proglasio da povlači američke vojnike koji su štitili Kurde od Erdogana. U roku od jednog dana Erdogan je poslao nešto svojih trupa i mase nekoć sirijskih džihadista.
S kurdske strane nastala je panika jer su ostali potpuno nespremni na Erdoganov napad. Jedan od uvjeta SAD-a u sporazumu s Erdoganom bio je da Kurdi uklone sve svoje utvrđene položaje i teško oružje s granice prema Turskoj, jer Erdogan YPG smatra sirijskim krilom PKK, kurdske militantne organizacije iz Turske. I kad su Erdoganovi militanti s nešto turske vojske krenuli, kurdski SDF i gradovi pod njihovom kontrolom ostali su bez ikakve zaštite.
Odjednom su morali slati svih svojih 70.000 vojnika na granicu s Turskom i sve svoje naoružanje. I tada je nastala panika, od Pentagona preko Bruxellesa do Kremlja, tko će osiguravati kampove u kojima su Kurdi držali ISIL-ovce i “osobe sumnjive kao potencijalni ISIL-ovci”? Riječ je o desecima tisuća ljudi. Samo Al-Hol drži 68.600 civila, obitelji ISIL-ovaca. Čak tri logora u kojima su zatočeni dokazani pripadnici ISIL-a nalaze se direktno unutar zone djelovanja vojske Turske i proturskih sirijskih džihadista.
Preko noći, zahvaljujući potezu osovine Trump-Erdogan, eksplodirala je užasna opasnost od bijega tisuća prekaljenih pripadnika režima neslavnog po rezanju glava, silovanjima, razaranjima, sveopćem uništenju. Među tim ISIL-ovcima inače se nalaze i mase terorista koji su pristigli sa Zapada, prvenstveno EU-a. Za one koji su do sada pobjegli analitičari navode da je za očekivati da su bježali ili da pokušavaju pobjeći u tri smjera.
Prvi, uglavnom civili, da će bježati prema svojim domovima uglavnom u sunitskim mjestima na sjeveroistoku Sirije. Drugi, uglavnom radikalizirani civili s dijelom ISIL-ovih militanata, da će tražiti skrovišta po ISIL-ovskim ćelijama “spavača” po gradovima i pod kurdskom upravom i pod upravom vlade iz Damaska. Treći, pak, najokorjeliji, lako je zamisliti da bi se išli probiti do istočnog dijela Sirijske pustinje, između gradova Palmira i Deir ez-Zor, punom špilja, koji je još posljednji teritorij u kojem ISIL organizira stalnu gerilu.
Što se Kurda tiče, SDF i uprava Rojave još do jučer apelirali su na Washington da zaustavi Erdogana. O kakvoj je skupini proturskih militanata riječ koji prodiru u Siriju sa sjevera, pokazuje subotnje ubojstvo jedne od najistaknutijih kurdskih političarki Hevrin Khalaf. Nju su pripadnici proturske “Slobodne sirijske vojske” (FSA), sada nazvane “Sirijska nacionalna vojska” (SNA), zarobili s još 10 civila u pratnji dok su bježali od borbi, negdje na prometnicama na sjeveru Sirije između gradova Tell Abyad i Ras al-Ayn.
Turski mediji su redom izvijestili da je ona poginula u bombardiranju, kao kolateralna žrtva. No, pripadnici proturskog SNA objavili su na društvenim mrežama videa na kojima se vide da ubijaju upravo nju uz cestu, da ubijaju i ljude iz njene pratnje, prethodno uz šamaranje i vrijeđanje zarobljenika.
Uz iskustvo neootomanskih pretenzija politike Erdogana i ratovanje protiv PKK u Turskoj proteklih godina, kad su masovno stradavali kurdski civili, SDF i vlasti Rojave proteklih su dana slali panične apele da im prijeti genocid. Upravo to područje Sirije inače je početkom 20. stoljeća bilo područje genocida otomanske vlade nad Armencima, kad je pobijeno između 700.000 i 1,5 milijuna ljudi koje su prethodno mučili, mlatili, silovali…
U SAD-u jedva da među političarima ima koja osoba koja nije poludjela zbog Trumpovog poteza. Pentagon pokušava reagirati “apelima da se obje strane suzdrže od eskalacije nasilja”, ali Erdogan nadire. Kongres, i demokrati i republikanci, ne mogu vjerovati da je Trump stvarno dao zeleno svjetlo Erdoganu da jurne nakon tog jednog telefonskog razgovora. U EU Francuska, Njemačka, Nizozemska, sve više članica NATO-a, pa i Norveška, rekli su da obustavljaju ikakvu dostavu oružja Erdoganu.
No, on to za svoj pohod na Siriju niti ne treba. Prethodno je već zbrisao malu kurdsku enklavu Afrin na sjeverozapadu Sirije i Zapad nije reagirao. Zaustavio se tek kad je reagirala Sirijska vojska, dakle vojska vlade u Damasku, odnosno Bašara al Asada. Na izričite zahtjeve i Emmanuela Macrona i Angele Merkel da prekine s upadom u Siriju, Erdogan se ne osvrće, osim ako ne prijeti da će pustiti 3,6 milijuna izbjeglica u EU.
Njegov plan je, kaže, da te ljude potjera u područja koja će očistiti od SDF-a, drugim riječima Kurda, što pak znači etničko čišćenje ili etnički inženjering. U napadu na Erdogana u svom neootomanskom pohodu nije se proslavila niti američka administracija koja je bila prije Trumpa, ona Baracka Obame.
Hillary Clinton, u njenom obrušavanju na Trumpa zbog očitog otvaranja vrata Erdoganu i masovnom uskrsnuću ISIL-a, diljem Zapada pokopali su protukomentarima da je upravo njena administracija bila ta koja je organizirala i naoružavala ove iste militante, zapravo “umjerene džihadiste”, koje je sada Erdogan uz svoje trupe poslao da ubijaju po kurdskim sirijskim gradovima, a koji su to činili i ranije, samo pod drugom zastavom.
U cijeloj priči jasno je da je Trumpov potez dar Erdoganu, ali još više i Putinu. Vladimir Putin, onog trenutka kad su Kurdi postali primorani tražiti spas od Sirijske vojske i posredno Rusije, kad su hitno slali svoje pregovarače u rusku bazu Hmeim u Siriji kod grada Latakija, osjetio se dovoljno moćnim za izjavu kojom je cinično i oportuno, otvoreno kao nikada do sada, objasnio politiku Rusije u Siriji:
“Sirija kao zemlja bila je spremna za određene promjene. A vlada Sirije to je trebala osjetiti na vrijeme kako bi provela reforme. Da je to učinila, to što se događa danas u Siriji, nikada se ne bi dogodilo.”
Do sada je Putinova retorika bila da je rat u Siriji isključivo posljedica podrške Zapada i zaljevskih monarhija terorističkim skupinama. Sada, kad je došlo vrijeme da pod svoj kišobran obuhvati i Kurdsku samoupravu, djelomično je promijenio retoriku. Ono pri čemu i dalje ostaje je, pak, da Rusija ima interes u Siriji uništiti teroriste, te da će otići “čim vlasti to zatraže”. Samo, uz Erdogana u Turskoj kakav jest, kako bi bilo Bašar al Asad bilo Kurdi sada mogli tražiti od Putina da ode iz Sirije?
Erdogan kao prijetnja je tako ključ Putinove vlasti nad situacijom u Siriji, odnosno nad i Damaskom i Kurdima, jedinima koji su se dosljednu tukli protiv džihadista, posebno Kurdi. Već ranijih godina primijetilo se na terenu da je Putin suptilno disciplinirao Asada kad je makar i pomislio voditi vlastitu politiku, primjerice protiv Erdogana. Sada Putin prilagođava retoriku tako da na nju, milom ili silom, mogu pristati i Damask i Kurdi.
Tom i takvom Erdoganu Putin je prodao i isporučio svoj protuzračni sustav S-400 na što se cijelom NATO-u digla kosa na glavi. Zanimljivo je inače da su se posljednjih dana poklopili određeni datumi. Granični prijelazi između sirijskih i iračkih Kurda već su ranije postojali. Ali, čim je otvoren prijelaz između područja u Siriji pod kontrolom vlade iz Damaska i područja u Iraku pod kontrolom vlade u Bagdadu, zaredali su prvo masovni prosvjedi u Bagdadu, zatim Trumpov potez, pa Erdogan, pa…
Sada je stanje takvo da su Kurdi potražili hitnu pomoć Sirijske vojske i Bašara al Asada. Zašto, objasnio je osobno Mazloum Abdi, glavni zapovjednik kurdskog SDF-a, u tekstu što ga je napisao kao izjavu za Foreign Policy. Optužio je Trumpa da je Kurde ostavio “na klanju”, pozvao se na borbu uz SAD-u u kojoj je izginulo 11.000 pripadnika SDF-a, i na kraju zaključio da im nije preostalo drugo nego napraviti “bolan kompromis”.
“Ako moramo birati između kompromisa i genocida, mi ćemo odabrati naš narod”, poručio je.
Od tog trenutka, koliko Express prati situaciju u Siriji, SDF je masovno pustio trupe Sirijske vojske na teritorij pod svojom kontrolom. Srećom pa Sirijska vojska i Kurdi praktično se nisu sukobljavali skoro nikada tijekom svih osam godina rata. U slučaju Alepa Kurdi su držali sjevernu stranu obrane grada. U slučaju Afrina Sirijska vojska je uletjela spašavati SDF isto kao i pri ofenzivi Erdogana prije dvije godine na područje oko Manbija na sjeveru Sirije.
S tim što je Manbij obranjen. Lokalni mediji i novinari sada navode da su Kurdi Sirijskoj vojsci hitno prepustili veliki grad Hasaku, Ayn Issu, dakle grad odakle je pobjeglo skoro 1000 “proisilovskih osoba”, Tabqu u blizini Raqqe i još neke položaje. Erdogan pak najavljuje prodor u Manbij. Turski Hürriyet, jedan od medija kojima je očito zavladao Erdoganov režim u posljednjih godinu dana, navodi izjavu koja baca svjetlo na to što se odigrava u Siriji posljednjih nekoliko dana.
Najveća bojazan bila je oko grada Kobane, velikog kurdskog uporišta koje se do posljednjeg čovjeka išlo opirati naletu ISIL-a i koje je spasila tek američka intervencija. Između Qamishlija i Kobanea sva ostala mjesta i gradovi, procjenjivalo se sada, SDF je bio spreman braniti do vojno razumne granice, unatoč već više od 100.000 izbjeglica.
Kobane, međutim, “bio bi krvoproliće do koljena”. Grad bi se branio do kraja, a Erdogana su još iz onodobne ISIL-ove ofenzive optuživali da je ISIL-ovce pustio da grad napadaju i s turskog teritorija. Zato je upad Sirijske vojske sve do Kobanea toliko bitan svima oko Sirije. Samo nekoliko sati nakon sporazuma SDF-a s Damaskom, posredno s Putinom Erdogan je izjavio ovo:
“U ovom trenutku čini se da neće biti problema oko Kobanea zbog pozitivnog pristupa Rusije. Što se Manbija tiče, spremni smo poduzeti mjere koje smo odlučili.”
Jedina razlika s Manbijom u odnosu na Kobane je u tome što Trump iz Manbija još nije povukao američke vojnike. A Trumpov interes? Moglo bi biti bilo što; od toga da želi skrenuti pažnju s procesa svog opoziva s mjesta predsjednika SAD-a, preko poslova sa Saudijskom Arabijom, u vezi Irana dakako, pa do toga što ima neke nebodere Erdoganu pod nosom u Istanbulu u vezi čega ga je “turski sultan” već znao ucjenjivati.
wpDiscuz