Nedjelja, 17 studenoga, 2024

Ovaj Iranac je osuđen na Hrvatsku

Vrlo
- Advertisement -

Doći živjeti iz Irana u Hrvatsku čini se jednako suicidalno kao i prošetati s dvije poluobnažene plavuše ulicama današnjeg Teherana. Ali nam dolazi sa strahovitom pričom – nekoliko prijatelja pred njegovim očima oduzelo si je život, na graničnim prijelazima redovito je maltretiran obavijesnim razgovorima, a naša ga je država počastila s godinu dana birokratskog (u prijevodu, financijskog) zlostavljanja samo zato što je htio ozakoniti vezu s ovdašnjom djevojkom. Iranskom fotografu Hrvatska je ostavila okus zagorenog ručka, i to ne samo iz ljubavno-pravnih razloga
 

Velika većina naših žitelja koja se uputila prema Zapadu sa studijskim, poslovnim ili vjetropirskim ciljem, prije ili kasnije doživjela je neki oblik papirološke komplikacije. Vize, dokazi o dovoljnim sredstvima na računu, provjera žigova u putovnici, pogranična pitanja o svrsi putovanja, plaćanje viših školarina, dozvole za zapošljavanje… ma, ukratko, psihološki trening iz tihe diskriminacije zbog kojeg bi najradije kidnuo doma, negdje na Palagružu. Pritom je malo tko svjestan da hrvatska država postupa jednako kada je riječ o ‘gostima’ istočnije od nas, da se poslužimo terminologijom naše predstavnice u Bruxellesu.Ali Sheikhaleslami, dvadesetdevetogodišnji iranski fotograf porijeklom iz Tabriza, paradigma je domaćeg viznog mobbinga, jer kako drukčije protumačiti činjenicu da je tek nakon godinu dana, dva kredita i obavijesnih razgovora ponekad i u razmaku od tek dva tjedna, čovjek napokon dobio dozvolu – ne da se zaposli u Vladi – nego da se oženi za Zagrepčanku Mirelu.

O LIJEPOJ NAŠOJ VAŠOJ

Kako se bliži datum integracije Hrvatske u EU, donosimo vam seriju tekstova o zanimljivim strancima koju su izabrali našu zemlju za svoj novi dom. Zašto su došli, kako doživljavaju našu sredinu, naš mentalitet, naš lifestyle? Što im strahovito smeta, na što se ne mogu naviknuti, što bi promijenili, a što ih oduševljava?

‘Hrvatska u tri riječi? Predivna. Teška za život. Neka vrst razočaranja‘, započinje naš razgovor Ali koji je dugo nakon svog dolaska u Zagreb umjesto Lenucijeve potkove, Gornjeg grada i Sljemena, pomno razgledao svaki komad namještaja po uredima MUP-a, Ministarstva vanjskih poslova, javnih bilježnika i matičnih ureda. U kafkijanski paralelni svemir gurnuli su ga u startu, kada je umjesto tražene vize od tri mjeseca dobio tek onu na mjesec dana. Potom je nakon pustih prijevoda, ovjera, potvrda i dokumenata uspostavljeno da Iran ne izdaje specifičan dokument koji je u Hrvatskoj nužan za međunarodni brak, odnosno potvrdu da će brak biti priznat u matičnoj zemlji budućeg supruga. Situacija je poprimila razmjere nadrealnosti s kojim naše pravosuđe nema većih intelektualnih problema – naime, ispalo je da je iransko-hrvatski brak pravno nemoguć. Bez obzira na to što je Ali ishodovao potvrdu kojom Iran tvrdi da takav dokument kod njih ne postoji. Uredi su poslovično počeli s njima igrati ping-pong, nizali su se odgovori ‘nismo za to nadležni’ i odbijenice, da bi tek na kraju, uz intervenciju iranskog veleposlanika u Zagrebu, stvar bila uzeta u obzir.
Je li onda čudno što našem ‘gostu’ nedostaje volje za učenje hrvatskog? Što radije ostaje kod kuće nego da se ‘prikopča’ u neki društveni milje? Možda bi nekako i bilo da ne postoji drugo poglavlje hrvatsko-iranskog ljubavnog trilera. Naime, Ali je od prvog dana otkad mu je to postalo legalno izvedivo u Zagrebu pokušao naći posao – bilo kakav, bilo što. ‘Poslao sam mailove s CV-om u četrdesetak firmi. Reakcija – nula. Tek jedan automatski odgovor. Kada sam znao da ću doći živjeti u Zagreb, javio sam se također nizom poruka ovdašnjim ljudima s kojima sam prethodno komunicirao preko fotografskih web-stranica.
Predložio sam im neke projekte, ideje, stvari koje bismo mogli napraviti. Ni jedan se nije javio’, dočarava nam sugovornik zavidno stanje domaće inicijative i radi poraznu usporedbu s Iranom: ‘Ne razumijem. Ovdje se dogovoriš s ljudima oko nečega, kažu da će to napraviti, a onda na pola puta samo odustanu, ne jave se više, nestanu… U Iranu kada ti netko kaže da će nešto učiniti, toga se i drži. Ako ne može, onda odmah kaže da ne može. Kod vas ne postoji represivno društvo, možeš hodati s djevojkom koja ti nije zaručnica ili nevjesta po ulici bez da te zaustavi policija i strpa u zatvor. Vrata su otvorena, postoje mogućnosti ako netko želi, ima volje i pomakne guzicu, ali… čini se da nikog nije briga. Nitko ne prolazi kroz ta vrata. U Iranu je toliko toga zabranjeno, a ima daleko više izložbi, projekata, entuzijazma i underground kulture. Tamo sam surađivao s gomilom agencija, bio plaćen, uspješan… Ovdje je sve na što sam naišao u dvije godine jedan razgovor za posao u kojem mi je tek na kraju – kada smo sve dogovorili – rečeno da neću primati plaću prva tri mjeseca.
Privatni album
U Iranu se, kaže Ali, gosta tretira kao da je sin ili kći. U Hrvatskoj ga se ne doživljava
Ali je izgubio energiju, novac, nadu. Još mu je najdraži posjet groblju, kaže. Izuzev birokratske kalvarije, nije osjetio nikakvu diskriminaciju zbog iranskog porijekla, no u isti mah dodaje da je ljudima zanimljivo čuti njegovu priču, ali da je zapravo nikada neće shvatiti. Istina, kako stvarno shvatiti da ti se nekoliko prijatelja ubilo pred očima, da gdje god prelaziš granicu izazivaš nepovjerenje i paranoju, kako razumjeti stanje nekog koga je život primorao da konstantno živi u ekstremnoj psihološkoj, da ne kažemo egzistencijalnoj napetosti… I onda ti komisija izložbe ‘First shot – Prvo okidanje‘ u organizaciji Galerije Klovićevi dvori predlaže da uz svoje melakolične i tužne fotke staviš natpis ‘Fuck politics!’ umjesto pjesama koje si uz njih napisao. Svako misleće biće bi nakon takvog savjeta prožeo duboki nemir nad smislom ljudske vrste, a kamoli ne čovjeka kojem je politika definirala život do prilično bolnih detalja. Ali, nekako očekivano, nije ušao među finaliste niti je bio izložen, s obrazloženjem koje vjerojatno prolazi samo na Gornjem gradu: ‘Ne možemo zamisliti kako bi to izgledalo u galeriji da je izložena fotografija i tekst pored.’
Dok ga netko ne povuče iz te spirale prema dolje, Alijeve slamke spasa su rad na vlastitom portfoliu, menadžment iranske umjetničke web stranice focoart.com, fotografsko i novinarsko volontiranje za naš heavy metal portal cmar-net.org i, dakako, eksperimentiranje s iranskim receptima od hrvatskih namirnica. ‘Nedostaju mi začini, neki orašasti plodovi, sušene stvari. Ovdje se tjestenina jede s jako puno sosa. Mislim da je spontana reakcija svakog Iranca koji dođe ovdje – što je ovo?! Mi je kuhamo isključivo na pari, tako da zadržava svu svoju sočnost. Ali, da, volim i hrvatsku kuhinju’, strateški pomirljivo će nakraju.
U Iranu, kaže Ali, gosta se tretira kao da je sin ili kći. Lijepa naša, naprotiv, tretira ga kao da nije ni došao.

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Je li tragedija u Novom Sadu bila paravan za tiho odobravanje iskopavanja litija?

Prvog studenoga 2024., dok je Srbija bila u šoku zbog strašne nesreće u Novom Sadu koja je odnijela 14...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -