Za tumačenje ovakvih javnih činova, kakav je Štukanov, čija je tvarna sadržina zanemariva, a simbolična ogromna, uvijek je presudan živi aktualni kontekst, a taj je u nas često daleko od normalnog društvenog života, a mnogo više se doima kao pravo minsko polje. Odnosno, jedna je stvar poigravati se s likom Krista u velikim kulturama Zapada, a posve druga – u Bosni i u Sarajevu
Ako se ostvare najave nadležnih iz sarajevske katedrale Srca Isusova, da će podnijeti krivičnu prijavu protiv kazališnog glumca Feđe Štukana zbog njegove “antiratne instalacije” na pročelju sarajevske katedrale, bit će to nesumnjivo jedan od najbizarnijih sudskih procesa u sarajevskim sudnicama, koje ni inače ne oskudijevaju u neobičnim slučajevima.
Feđa Štukan u sarajevskoj je javnosti stekao stanovitu popularnost prije mjesec dana, kada je uz onaj prvi dan planetarnih antiratnih protesta inicirao i organizirao sarajevski udio u tom događanju, koji je ispao vrlo tih i mršav. Sada se mladi glumac odlučio na individualnu, ali simbolički mnogo jaču akciju. Uz pomoć zasad neidentificiranih pomagača u noći s 12. na 13. ožujka nekako se uspentrao do Kristova kipa koji stoji iznad golemoga glavnog portala katedrale u naravnoj veličini, i postavio svoju “umjetničku antiratnu poruku”: na svaki od tri ispružena prsta Isukrstove desne ruke Štukan je navukao po kondom, a ispod pazuha okačio poznati amblem peace.
Skoro da nema ni jednoga zdanja u Sarajevu, koje zauzima tako dobro i istaknuto mjesto u današnjem urbanizmu grada kao katedrala: s pročeljem što gleda na najfrekventniju šetačko-trgovačku gradsku ulicu Ferhadiju, nekako na sredini one relacije kojom se spajaju stari dio grada, s Baščaršijom, i novi, nastao s građanskom epohom. Otmjenu i čvrstu građevinu u ranom neogotičkom stilu sagradio je 1889. godine glasoviti sarajevski arhitekt Josip Vancaš za prvoga sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlera, na mjestu na kojemu je za otomanske epohe bio janjičarski logor. Austrougarske vlasti prvobitno su tu namjeravale napraviti gradsku tržnicu, ali je poduzetni nadbiskup uspio otkupiti zemljište i rezervirati ga za svoju prvostolnicu.
Skulptura Krista, koja stoji na vrhu portala ispod impozantne rozete, ikonografski predstavlja figuru Srca Isusova: ispružena desna ruka s tri prsta što simboliziraju Sveto Trojstvo, lijeva savijena u laktu, pokazujući kažiprstom u srce. Otkako su Ivan Eudes i Margareta Marija Alacoque u 17. stoljeću ishodili da se blagdan Srca Isusova uvrsti u liturgijski kalendar, isusovci su silno proširili ovaj kult i dali mu specifičnu žarko emocionalnu crtu, koja se do danas likovno izražava u bezbrojnim shematizacijama ljudskoga srca, obasjanog svjetlosnim krugom, s trnjem i kapima krvi što iz njega kapaju…
Doživljavajući Štukanov čin kao besramni sakrilegij, službeni predstavnici katedralne župe i sarajevske nadbiskupije krajnje su ogorčeni i sablažnjeni. U ovom činu oni ne vide ništa manje nego izraz mržnje, uvredu, izazivanje straha. “To ne može biti čin ljubavi” – kaže se u službenom saopćenju Nadbiskupskoga ordinarijata vrhbosanskoga – “nego je čin mržnje usmjeren protiv katolika u ovom gradu i u dijecezi jer je katedrala Srca Isusova majka svih crkava u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. To nije čin protiv rata, nego u našim okolnostima izazivanje straha kod onih koji su malobrojniji u ovom gradu.” Podsjećajući na snažno zalaganje Katoličke crkve i pape Ivana Pavla Drugoga za mir u Iraku, kao i na istovjetan poziv svim katoličkim vjernicima od strane kardinala Puljića uoči korizme, Nadbiskupski ordinarijat se zgraža nad činjenicom da se mladi umjetnik “sam prijavio novinarima, ponosan na svoj mračni izum”, a da predstavnici domaće i međunarodne vlasti, kao i mediji, na to “vrlo benevolentno reagiraju, čime pokazuju da ruganje katoličkim svetinjama ovdje postaje gotovo normalna stvar, pa čak poprima i ‘umjetnički izraz'”.
Štukan, pak, argumentira sasvim drukčije: “Ovo je jednostavno dio mirovnoga protesta. Ideja instalacije je Vodimo ljubav, a ne rat. Skrnavljenje je ubiti 200.000 ljudi u ime Boga, otvaranje koncentracionih logora, silovanje, to je skrnavljenje religije. U ime Boga se ne rade stvari kao što je genocid, ubijanje Hrvata na Badnju večer, ne rušiš avionom Svjetski trgovački centar… Ovo je poziv na mir svim ljudima bez obzira na to koje su vjere.” On je kategoričan: “Ovo je moj način umjetničkoga izražavanja, to je antiratna poruka. Nikoga nisam htio uvrijediti ili poniziti. I sam Isus je propovijedao ljubav, a ne mržnju, rat, ubijanje…” A katedralu je, kaže, izabrao baš zato što na taj način njegova poruka biva upečatljivija. Što se tiče najavljene tužbe, glumac je miran: “Ispričao sam ljudima što je bila namjera postavljanja instalacije. Nisam ništa skrnavio, nisam oštetio ničiju imovinu. A ako ćemo se tužiti, možemo, ali oni će izgubiti tu tužbu.”
Ako do sudskoga procesa doista dođe, on će suce, a i javnost, staviti na velike muke, ne toliko zbog veličine kazni koje će eventualno biti u igri, jer one ne mogu biti drastične. Možete se kladiti: problem će biti mjerodavno tumačenje čina, te posljedice toga tumačenja. Naime, za tumačenje ovakvih javnih činova kakav je Štukanov, čija je tvarna sadržina zanemariva, a simbolična ogromna, uvijek je presudan živi aktualni kontekst, a taj je u nas tako ranjiv i neuralgičan, tako ambivalentan i nejednoznačan, a u isto vrijeme s tako izvanredno vidno i snažno politički etabliranim kolektivnim tabuima i simbolima (povijesnim, etničkim, konfesionalnim…), da je taj kontekst često daleko od normalnog društvenog života, a mnogo više se doima kao pravo minsko polje.
Mnogo relevantnih nalaza o tomu može ponuditi već i sama usporedba opisanih oprečnih stanovišta sarajevske Crkve i glumca “instalatera”.
Stav crkvenih predstavnika prožet je karakterističnom ofenzivnom defenzivnošću. Zahtjev: pustite nas na miru i ne dirajte naše svetinje, u osnovi defenzivan i pomalo samoizolirajući, izriče se, paradoksalno, veoma ratoborno, najoštrijim mogućim rječnikom, sadržavajući i niz tipičnih i sasvim otvorenih političkih aluzija. Taj rječnik i argumentacija ne ostavljaju ni najmanju, makar sasvim hipotetičnu mogućnost da se sporna “instalacija” može situirati i promatrati u kontekstu kulturološkomu, a mimo, ili tek potom, u strogo ograničenom političkom kontekstu međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa. Onih odnosa, u kojima kod nas nijedan javni čin nema niti može imati bilo kakvu drugu primjesu i značenje, nego samo i isključivo – vjersko-etničku.
U kulturi i umjetnosti Zapada već cijelo stoljeće notorna pojava i činjenica, da se sav javni i imaginarni prostor čovjekova života i bivanja shvaća i tretira kao prostor podložan kreativnoj intervenciji, često vrlo provokativnoj, kao jedan golemi civilizacijski intertekst, ta činjenica do sarajevskih crkvenih vlasti do danas nije doprla. A teško dopire i moguće drukčije mentalno držanje od onoga tradicionalnog kruto-vojujućega, u kojemu tako lako biva izbrisana ionako fluidna i nesigurna granica između istinskoga štovanja svetosti, i mehaničkoga klanjanja svetinjama, između stvarne i prividne blasfemije.
Stanovište pak mladoga glumca “instalatera” pokazuje sličnu neosjetljivost za kontekst, za cjelinu konteksta, samo s neke suprotne strane. U njegovu slučaju to postaje izrazito problematično zbog toga što je njegova vokacija, po vlastitom očitovanju, stvaranje značenja, slanje poruke, a uslijed te neosjetljivosti, tuposti na kontekst, njegova poruka neizbježno poprima značenja posve deformirana pa i suprotna u odnosu na njegovu deklariranu namjeru. Jedna je, naime, stvar poigravati se dizajnerski i ikonografski s likom Krista u velikim kulturama Zapada, iako to i tamo zna izazivati skandale i sporove, a posve druga – u Bosni i u Sarajevu.
Onaj tko to ne razumije, a poziva se na opće vrijednosti (mir, ljubav, nenasilje, itd.), taj ne razumije najbolje ni te vrijednosti, a ni Sarajevo. Barem ono, na koje se – skroz paradoksalno – baš takvi univerzalni mirotvorci redovito pozivaju: građansko, tolerantno, multi-Sarajevo.
wpDiscuz
