Prvo što mi je palo na pamet dok čitam/slušam/gledam vijesti iz regije je kako nije trebalo dugo da zaboravimo na KOVID 19. Dovoljno je bilo ukinuti mjere predostrožnosti da bi oni koji imaju zacrtan plan „preodgoja naroda“ nastavili jednakom silinom mržnje i zla dalje. Kao po dogovoru vrcaju iskre, čuje se zvuk trublja, podiže se narod, sav.
Tako se kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski u Sarajevu našao u (ne)prilici kako narodu Božjem i onom koji to nije objasniti bit svog poslanja, sv. Euharistiju, molitvu i sv. Misu zadušnicu za stradalnike. Na spomen mjesta stradanja nakostriješili su se stranački moćnici, izvadili razne kape i manipuliraju s već dovoljno uplašenim ljudima. Virus za kojeg ne znaju ni gdje je i do kad će već su zaboravili. Jedino mala ili nikakva plaća podsjeća na ta vremena. No, važno je da se u sarajevskoj Katedrali ove godine održava sv. Misa za poginule u Bleiburgu. I to je bilo dovoljno da svi, od kardinala do hrvatskog puka u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i onog u Boki, u Crnoj Gori dobiju žuti povez preko rukava. Na njemu piše: USTAŠE!
Dok u Bosni i Hercegovini država i stranački moćnici teroriziraju Katoličku crkvu jer radi svoj uobičajeni posao, u Crnoj Gori događa se upravo suprotno. Crkva, srpsko pravoslavna (SPC) nastavila je bezočno gušiti državu protestima, povorkama nezadovoljnih vjernika, prijetnjama i povicima iako to ni blizu ne ulazi u opis rada jedne kršćanske crkve.
Upravo suprotno, SPC u Crnoj Gori radi sve ono što je bremeniti grijeh i potpuno strano riječima Evanđelista. Ona proklinje, pozva na oružje, etiketira, raspliće mržnju i manipulira svojim vjerničkim narodom! Ona lijepi žuti povez oko rukava na kojem piše: USTAŠE!
„Ako si bez grijeha, prvi baci kamen“, piše u njihovoj Svetoj knjizi. „I nitko ne baci kamena.“ No, u Crnoj Gori još vidaju rane od kamenja i kamenčina onih koji u vjerničkoj povorci traže svoja vjernička prava. Jasno da nisu čitali Bibliju i ne znaju gore navedeni stavak. Jer da znaju njihova vjernička lica problijedila bi od straha. Znali bi da svaki njihov korak, svaki taj kamen, kletva i etiketa ostaju zabilježeni u njihovoj vjerničkoj bilježnici s kojom dolaze pred Božji sud, jednom kad napuste ovaj svijet.
Svibanj je, sve pupolja i behara. Mjesec marijanske pobožnosti. Onima koji vjeruju. Mjesec pobjede nad fašističkom ideologijom. Mjesec stradanja. U narodnom običajniku našlo bi se podosta toga što se ne radi u svibnju. Ili u maju. Kako kome jezik kaže. Svejedno.
U svibnju 2020. koronavirus je ustuknuo. U Sarajevu se prepao od neobrazovanih ali ambicioznih politikanata koji u svom rječniku nemaju riječ stradanja.
U Crnoj Gori vrh cijele jedne Crkve pokazao je cijelom svijetu svoje zlo lice. Umjesto molitve za duše uzeli su sjekire, spremili uniforme i krenuli u osvajanje onoga o čemu su sanjali njihovi djedovi, djedovi njihovih djedova i njihovi djedovi pa sve do cara Dušana i ranije. Jer dok su oni hodali Svijetom amebe još nisu bile u Božjoj namisli. Zato danas sve što ne nosi njihovo ime treba podčiniti ili uništiti. Tako i jednu državu koja je od 2006. uspjela oprati svoj obraz, podignuti svoja ramena i čelo i krenuti tamo gdje živi mir, poštovanje, multikulturalizam, kršćanska sljubljenost i sloboda!
U svibnju 2020. jedan autohtoni narod u dvije države u isto vrijeme našao se obilježen žutom trakom na kojoj piše: USTAŠE! Hrvatskom nacionalnom vijeću stigli su prijeteći mailovi, kažu ne vole vas ni tamo, a nećemo vas ni ovdje. Kažu, mrš. I kažu evo vam 1990. I ne tiče se samo to autohtonog naroda Boke. Tiče se to svakog tko nije s njima a ponajviše države Crne Gore, Crnogoraca i crnogorske vlasti. I oni su sa žutim trakama na kojima piše: USTAŠE!
A autohtoni narod Boke, i onaj Bosne sa žutim trakama na ruci na kojima piše USTAŠE, još jednom prolaze agoniju. No, ne pognute glave, već uspravni, snažni i svoji na svome zajedno s onima koji poštuju države u kojoj žive, ali prije svega poštujući svoj temelj, svoj kućni prag i zemlju praotaca.
Kada su 1671. godine hajduci iz risanskih brda napali Perast bio je Veliki Četvrtak. Pravoslavni hajduci su znali običaje pobožnih Peraštana i procesija Velikog Četvrtka im se činila izvrstan trenutak za pokolj i preuzimanje Grada. No, preduhitreni, uhvaćeni su i Mletačka Republika ih je kaznila progonom. Pokupila ih je i brodom otpuhala što dalje od mirnog Perasta.
Iste godine je rođen Vicko Zmajević, nećak tadašnjeg nadbiskupa barskog Andrije Zmajevića koji je zasigurno čuo tu priču i sjetio je se kada je 1713. sjeo na nadbiskupsku stolicu u Zadru. Okolica je bila puna hajduka, istih onih koji su živjeli u risanskim brdima. Pravoslavne hajduke je smatrao shizmaticima i ostavio nam je niz rasprava i studija od koje izdvajamo Razgovor između katolika i Srbina iz 1720. Tu je opisan otrovni kalež tadašnjeg srpskog klera iz kojeg i danas crnogorski svećenici SPC piju mržnju, truju vjernike i bacaju sjeme zla u preplašene ljude.
Kakogod, najmirnije je bilo kad nas je nepoznati virus zatvorio u četiri zida. Kakvi smo pokazala nam je priroda. More je poslalo prozirno plavo, dupini i kitovi su dobili hrabrost, a pjev ptica se vratio u naša suzvučja. Jedino mi nismo ništa naučili. Nismo se pročistili. Nismo
shvatili puninu slobode. I nismo naučili što znači voljeti. Sebe. Bližnjega. Domovinu. Dom. I ljude crne, bijele i one sa žutom trakom na kojoj piše: USTAŠE!
A upravo iz manastirskih ćelija SPC trebala je izaći ta kršćanska riječ, LJUBAV, a ne sotonska spodoba MRŽNJE sa sjekirom u ruci.
Dok Sarajlije ne tufe (shvate) kako su još jednom poslužili manipulantima Miljacka će i dalje teći mutnija nego srebrenički stradalnički potok1995. Kardinal sa svojim svećenstvom će moliti za duše žrtava totalitarizma, ali i za ove, izgubljene između vlastite neukosti i tuđih ambicija.
A, i u Crnoj Gori će trebati staviti točku i reći dosta! Vicko bi Zmajević rekao: Ne zaboravite, imate tri bogatstva: dušu koju dugujete Bogu, život koji dugujete vladaru i čast koju dugujete sebi samom i nama…
Prije nego se korona vrati, treba izabrati. Tek onda će zauvijek spasti žute trake i napisi. Jer, svibanjski pupoljci često su trnovita grana no kad se očiste postaju lijepe i mirisne ruže.