Srpska pravoslavna crkva u priopćenju dostavljenom novinarima, a dramatično naslovljenom “Obraćanje državi Srbiji i srpskom narodu povodom parafiranja sporazuma u Bruxellesu”, navela je kako je dojam da je riječ o “potpunom povlačenju institucionalne nazočnosti Srbije na teritoriju njene južne pokrajine”, o uspostavljanju ograničene autonomije srpske zajednice na prostoru sjeverno od mosta na Ibru u Kosovskoj Mitrovici, u okviru Thacijeva establišmenta i, samim time, o posrednom i prešutnom, ali ipak faktičkom priznavanju postojanja sustava državne vlasti na Kosovu neovisnog od postojećeg državnog ustrojstva Srbije.
– Stvar je otežana pristankom državnog vrha Srbije na nesmetani proces “eurointegracija” thacijevskog Kosova (bez spomena Metohije, koja zvuči previše pravoslavno i srpski, ali i bez bilo kakvog spominjanja Srbije u tom kontekstu), a nema nikakve sumnje u to da će, nakon plaćanja ovako visoke cijene za famozni “datum o početku pregovora”, i to pregovora s nepoznatim brojem novih uvjeta i s neizvjesnim ishodom, cijena za sam eventualni ulazak u EU biti i formalno srpsko priznavanje „neovisnog Kosova“ i obveza da ne ometa dobivanje stolice Kosova u UN-u – navodi se u priopćenju. Istaknuto je kako je “posrijedi prije čista predaja nego li makar kakva-takva prodaja našeg vlastitog vjekovnog i, u duhovnom i historijskom smislu, najvažnijeg teritorija”.
Srpska pravoslavna crkva drži kako bi “u odnosu na ovakav sporazum i podjela teritorija bila bolje, pravednije i održivije rješenje”.
– Apeliramo na zastupnike u Narodnoj skupštini Srbije i na predsjednika Srbije da, pred Bogom, historijom srpskog roda i osobnom savješću, izmjere i odmjere svoju moralnu i historijsku odgovornost prilikom odlučivanja o davanju ili uskraćivanju suglasnosti Srbije kao države na ovakav tekst sporazuma – kaže se u priopćenju očito namijenjenom državnim dužnosnicima koji danas odlučuju prihvaćaju li ili odbijaju prijedlog sporazuma.
SPC poziva Srbe na Kosovu neka “ne priznaju diktat sile i nepravde nego da Kosovo drže, uvijek i zauvijek, svojom zemljom, ne sporeći, ni na koji način, činjenicu da je to i zemlja onih Albanaca koji u njoj stoljećima žive zajedno sa Srbima” te poručuje kako će “crkva, u svakom slučaju, ostati sa svojim narodom i u svojim svetinjama na Kosovu”.