Na vrhu planine na jugozapadu Turske, iz zemlje izlazi vatra. Taj fenomen poznat je pod nazivom vječni plamen Chimaera, i vatra je to koja gori od davnih vremena. Lokalna legenda kaže da je to vatra koja dolazi od čudovišta, djelom koze, zmije i lava. Danas se pak zna da je to plin koji dolazi iz dubine ove planine, no ne od fosilnih goriva, već od kemijske reakcije u stijenama.Podaci međunarodnih znanstvenika iz Deep Carbon Observatory pokazuju kako je izvor tog plina na našoj planeti uobičajeniji nego što se ranije mislilo.
“Te neobične izvore metana otkrili smo na mnogo lokacija. To nije rijedak fenomen”, rekao je Giuseppe Etiope, jedan od znanstvenika koji su otkrili što je uzrok te vatre 2014. godine.
Tijekom desetljeća takvi izvori plina otkriveni su u više od 20 zemalja, a otkrili su i kako je njihov uzrok puno kompleksniji nego što se ranije mislilo.
“Sada bolje razumijemo način na koji možemo napraviti metan. Ne postoji samo biološki način kakav poznajemo”, rekla je Bénédicte Menez, geomikrobiologinja s Instituta za fiziku Globe de Paris.
Abiotički metan, kako se naziva, ne uključuje raspadnute biljke, životinje ili alge zarobljene u stijenama, kao što je to slučaj kod biotskog metana. Kemijska reakcija koja proizvodi ove plinove uključuje vodu i stijene ponekad kilometrima ispod površine Zemlje, piše The New York Times.
Godinama je ova organizacija prikupljala i analizirala uzorke plina sa stotine različitih lokacija. Uz specijalne instrumente otkrili su recept nastajanja tog plina – vodik iz vode se miješa sa anorganskim ugljikom iz minerala ili plina. Dodaje se još jedan mineral bogat metalom kako bi se proces odvijao i nastaje abiotički metan.
Vodik dolazi iz procesa serpentinizacije, no recept varira. Različite lokacije mogu koristit različite minerale ili izvore ugljika iz svog okoliša. Temperature mogu varirati od onih ispod 121 stupnja Celzijusa, do 400 stupnjeva Celzijusa.
Tako su požari u Chimaeri bili posljedica vapnenca bogatog ugljičnim dioksidom, ili kalcijevog karbonata i serpentiniziranih stijena bogatih vodikom, koje je polijevala kišnica. U svakom slučaju vidimo kemosintezu, verziju fotosinteze, u kojoj energija dolazi iz kemijske reakcije, koje se mogu koristiti, što je osnova za sve ekosustave na planeti.
U nekim slučajevima, kemosinteza također proizvodi aminokiseline, građevne elemente života.
Uz nove specijalne alate, istraživači mogu otkriti da li je taj metan stigao iz nekog drevnog života ili beživotnih stijena. Na takav način otkrivaju tajanstvenu priču našeg života na Zemlji, ali i mogućnosti života negdje drugdje, kao npr. na Marsu, ili na Enceladu, prirodnom Saturnovom satelitu.
Znanstvenici poput Menez misle kako je kemosinteza možda bila prije fotosinteze, i omogućila pojavu mikroba koji jedu i proizvode metan.
“Znamo da se život nije pojavio iz ničega”, rekla je.
Uz paralele u načinu na koji živi mikrobi i beživotne kemijske reakcije proizvode metan, mikrobi mogu sadržavati i tragove njihovog podrijetla. U ranim danima Zemlje, “život je možda oponašao geološke procese koji su se prirodno dogodili”, rekla je.
U budućnosti, istraživači se nadaju da će saznati koliko tog metana ima i gdje se skladišti.
wpDiscuz